Turski predsjednik Erdogan poručio je ovog tjedna u telefonskom razgovoru ruskom predsjedniku Putinu kako Turska želi prekid vatre na prostoru sirijske sjeverozapadne provincije Idlib. Iz Kremlja sada poručuju kako je Turska ta koja ima odgovornost zaustaviti militante koji pucaju po civilima u Idlibu, ali i po ruskim metama (podsjetimo, nekoliko napada dronovima izvedeno je na rusku zračnu vojnu bazu u obližnjoj pokrajini Latakia). Drugim riječima - Moskva poručuje kako će, unatoč turskim prosvjedima, nastaviti podržavati ofenzivu sirijske vojske koja ima za cilj osloboditi zadnju provinciju pod kontrolom ekstremista.
Podsjetimo, ofenziva sirijske vojske traje već mjesec dana, a na prostoru Idliba došlo je do velikog raseljenja civila koji bježe od zone sukoba. Mnogi od njih pokušavaju prijeći u Tursku, no tamo su ih dočekali zatvoreni granični prijelazi. Veća skupina Sirijaca okupila se jučer na graničnom prijelazu Atmeh te su od tamo pozvali Tursku da otvori granicu, no granica je ostala zatvorena.
Pred graničnim prijelazom formirao se kamp, a izvori navode kako više od 20,000 obitelji sada tamo spava pod otvorenim nebom. Jedan od dužnosnika u kampu, Abou al-Nour, rekao je u razgovoru za Reuters: "Nemaju skloništa, nema vode, radimo sve što možemo, ali ovo je iznad svih naših mogućnosti".
Zapadne zemlje optužuju Rusiju da podrškom za ofenzivu u Idlibu proizvode novu izbjegličku krizu u Siriji, no Rusija daje do znanja da neće posustati kada je riječ o borbi protiv ekstremista (podsjetimo, glavnu kontrolu u Idlibu drži Al-Qaeda). Glasnogovornik ruskog predsjednika, Dmitrij Peskov, komentirao je: "Da, zaista nam treba primirje u Idlibu, ali ono što se mora dogoditi je da teroristi prestanu pucati po civilima kao i na lokacije gdje se nalaze naše trupe. To je turska odgovornost".
Naime, na temelju sporazuma Erdogan-Putin od prošle jeseni sirijska vojna ofenziva je zaustavljena, a Turska (koja ima vojnu prisutnost u provinciji Idlib) se obvezala da će izbaciti terorističke skupine iz Idliba. To ne samo da nije učinjeno već su upravo terorističke skupine u zadnjih pola godina najviše ojačale, a manje militantne skupine pridružile su se ogranku Al-Qaede u zajedničkoj borbi protiv sirijske vojske.
Ovo rusko "ne" Erdoganu poprilično je važan trenutak u kontekstu rata u Siriji. Naime, posve je jasno da teroristi u Idlibu ne mogu biti poraženi ukoliko Rusija koči ofenzivu sirijske vojske, što je bio slučaj tijekom zadnjih pola godine. Zašto je to Rusija uopće učinila? Dva su ključna razloga - prvi ima veze sa Sirijom, a drugi je vezan pobliže uz ruske interese. Dakle, kao prvo, sporazumom Erdogan-Putin spriječena je nova velika eskalacija jer su se Zapadne sile predvođene SAD-om upravo pripremale za još jedan pokušaj dubljeg ubacivanja u Siriju, na temelju argumenata o navodnim kemijskim napadima i "zabrinutosti" za civilno stanovništvo Idliba. I Moskva i Damask znali su da sile koje godinama podržavaju militante jednostavno neće pustiti tek tako da padne njihovo zadnje uporište, odnosno da se ovaj rat privede kraju "vojnim" putem. Nasuprot vojnog puta nalazi se politički put, a to sada zagovaraju i Turska i Zapad. Što je "politički" put? To je zapravo nekakvo dugotrajno zamrzavanje sukoba, preživljavanje ekstremista u Idlibu, što u konačnici znači da bi sirijski neprijatelji imali svoju vidljivu i trajnu 5 kolonu unutar Sirije. Ista kasnije može ponovno rasplamsati sukob ili pak politički potkopavati Damask. Dakle, Rusija se nagodila s Erdoganom i tim potezom je na neko vrijeme otklonjena mogućnost veće strane vojne intervencije.
Ispostavilo se da je to možda bio i dobar potez jer SAD je sada "zaokupiran" Venezuelom i Iranom, a dok su oni fokusirani na ta žarišta sirijska vojska može krenuti tamo gdje je i stala prošle jeseni, uz snažnu rusku zračnu potporu dakako. Naravno, Rusija djeluje u Idlibu "poput duha" - nema izvještaja, nema informacija o zračnim udarima, sve se odvija vrlo tiho, informacijski (i vrlo glasno, na terenu).
Drugi razlog za Erdogan-Putin sporazum bio je, kako smo i spomenuli, ruske interesne naravi. Tim izlaženjem u susret turskom predsjedniku Rusija si je osigurala bolje odnose s Ankarom, a vjerojatno i unosnije. Naravno, govorimo o prodaji S-400 sustava koji bi trebao biti nekakva uvertira u znatno veću rusko-tursku vojnu i ekonomsku suradnju (spominje se čak i zajednička proizvodnja još naprednijeg sustava S-500). Može li sada ovaj nastavak ofenzive u Idlibu srušiti te planove? Može li se očekivati da Turska, ljuta zbog situacije u Idlibu, sada odustane od S-400 posla? Svakako, ali to bi onda potvrdilo kako Turska ove poslove nastoji koristiti kao polugu za utjecaj nad Rusijom, što si Moskva ne može dozvoliti tako da iz te perspektive bi bilo i dobro da posao propadne ako mu je već "suđeno" da propadne. Naravno, možda Turska "stisne zube" i sve prođe prema planu, S-400 i dalje se očekuje u Turskoj idućeg mjeseca.
Početkom prošlog mjeseca pisali smo o masovnom raketnom napadu na rusku zračnu vojnu bazu Khmeimim u Siriji. Možda se ispostavi da je to bila kobna turska pogreška jer nakon toga je Rusija znatno snažnije podržala sirijsku vojnu ofenzivu, a sada potvrđuje kako će i nastaviti. Kažemo "turska pogreška" jer to ona zapravo i jest - isto kao što se zna da sirijska vojska ne može i neće poduzimati neke velike poteze bez odobrenja Damaska, tako se i zna da militanti u Idlibu ne bi izvodili ovakve napade na rusku bazu bez nekakvog odobrenja Turske. Svima u Kremlju to je jasno i zato sada ne smiju popuštati - u protivnom će im Erdogan u bliskoj budućnosti stvarati još i puno veće probleme.
Što se same bitke za Idlib tiče, ona će po svemu sudeći potrajati, što je bilo i za očekivati. Naime, niz velikih pobjeda sirijske vojske prošle godine u ovo doba zapravo je završavao gotovo isključivo na jedan način - militanti bi dobili slobodan prolaz do Idliba. Dakle, sirijski teritorij jest uvelike oslobođen, ali neprijateljske snage nisu poražene već su visoko koncentrirane na jednom relativno malom prostoru. Imajući to u vidu, nažalost, civilne kolateralne žrtve mogle bi biti poprilične. Turska bi po tom pitanju apsolutno morala otvoriti granicu i dozvoliti ulazak civila - dakako, radije ne bi, jer civili u Idlibu već imaju svoju brutalnu ulogu "ljudskog štita". Za očekivati je, naročito ako sirijska vojska počne snažnije osvajati teritorij, da će se naglo pojačati uzbuna i lažna zabrinutost za civilne žrtve - a s time ponovno će se povećati i opasnost od strane vojne intervencije. Što onda? Nastavak sporazuma Erdogan-Putin i čekanje da se fokus ponovno prebaci negdje drugdje? Ili još i veće pojačanje ove ofenzive kako bi se oslobađanje Idliba što prije privelo kraju, po mogućnosti već ove godine? Na Rusiji je da odluči, a obje mogućnosti mogu imati krajnji pozitivan ishod, slobodnu Siriju. Jedina opasnost je da Rusija zbog nekih vlastitih viših interesa zaboravi nepisano obećanje koje je dala Damasku, a to - barem sudeći prema aktualnim stavovima Kremlja - vjerojatno se ipak neće dogoditi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
