Slušajući pojedine ekonomske analize stječe se dojam da je tržište ultimativno rješenje za sve društvene probleme. Koji god problem se pojavi unutar ekonomije privatni sektor, tržište i njegova magična moć su uvijek efikasniji i bolji od države. Međutim, ne postoji ništa posebno u tržištu kao takvom, jer isto kao država i tržište može podbaciti i biti neefikasno. Ključna stvar koja je karakteristična za tržište je činjenica da se ne zamara pravednošću, nego isključivo efikasnošću i ostvarivanju profita te stoga ponekad pravednost može postati otegotna okolnost za tržište.
Ako pogledamo trenutnu političku situaciju u kapitalističkim ekonomijama, može se bez grižnje savjesti reći da ista stvar vrijedi i za državu, međutim jedina razlika leži u činjenici da bi država ako ništa drugo barem nominalno trebala zastupati javni interes dok tržište uvijek prvenstveno zastupa privatni interes, a javni je samo posljedica 'nevidljive ruke' tržišta.
Da bi tržište bilo maksimalno efikasno, za to moraju postojati posebni uvjeti. Svim sudionicima na tržištu moraju biti dostupne sve informacije poput informacija o kvaliteti proizvoda ili lokaciji i cijeni proizvoda kod konkurencije. Ako primjerice kupujete vino, a niste sigurni da li je kvalitetno, ili niste sigurni da li je polovni auto koji kupujete pouzdan imate problem sa nedostatkom informacija koje mogu uzrokovati otklon od savršenog tržišnog ishoda.
Isto tako, da bi tržište bilo maksimalno efikasno na njemu mora sudjelovati određen broj kupaca i prodavatelja koji mora biti dovoljan da pojedinačne odluke sudionika na tržištu ne utječu na tržišnu cijenu. Ako kompanija može utjecati na tržišnu cijenu pod prijetnjom ograničavanja ponude, tržište ne zadovoljava uvjet efikasnosti. Kad god je na tržištu malen broj sudionika na jednoj strani bilo da je riječ o ponudi ili potražnji – efikasnost tržišta je ugrožena. Primjerice na svjetskom tržištu kakaa tri korporacije koje prerađuju kakaovac (Cargill, Archer Daniels Midland, Callebaut) [1] kupuju većinu proizvedenog kakaovca od malih farmera iz zemalja Trećeg svijeta. Na taj način diktiraju cijenu kao i specifikacije samog proizvoda (veličinu, kvalitetu i podvrste kakaovca) koje prihvaćaju.
Korporacije kada žele sniziti cijenu umjetno smanjuju vlastitu potražnju za kakaovcem i na taj način snižavaju cijene proizvođačima kakaovca koji se međusobno bore na slobodnom tržištu. Smanjivanjem potražnje, s druge strane smanjuju i ponudu prerađenog kakaovca te ga na taj način prodaju skuplje proizvođačima čokolade.
Isto tako, da bi tržište postiglo maksimalnu efikasnost proizvodi na tržištu moraju biti homogeni. To znači da proizvodi koji se prodaju na određenom tržištu moraju biti međusobno zamjenjivi. Gledano iz perspektive kupca, bilo koji proizvod na tržištu bi trebao biti dobar kao i neki drugi. Tržište bi moralo biti bez eksternalija, troškovi i korist koja se ostvaruje na tržištu ne smiju utjecati na subjekte koji ne sudjeluju u tržišnom natjecanju. Primjerice ako industrija koja proizvodi određeni proizvod u velikoj mjeri utječe na okoliš (zagađenje zraka ili vode) riječ je o eksternaliji koja stvara dodatne troškove zajednici.
Da bi tržište bilo efikasno potrebno je osigurati slobodan ulaz na tržište, ali i slobodan izlaz sa tržišta. Postojeću konkurenciju kao i slobodan ulaz na tržište velike korporacije onemogućavaju sa predatorskim 'dumping' cijenama. Prodavanjem proizvoda ili usluga daleko ispod tržišne cijene posluju s gubitkom do trenutka dok ne istisnu konkurenciju nakon čega praktično postaju monopolisti. Iako je ovakav način poslovanja ilegalan, praktički ga je nemoguće dokazati. Otežan izlaz sa određenog tržišta imaju kompanije u industriji koje su većinu kapitala uložile u specifičnu proizvodnu opremu i aktivnosti te bez značajnih financijskih gubitaka ne mogu napustiti određeno tržište.
Ukoliko ne postoji konkurencija ili sama tržišna utakmica ne zadovoljava velik broj navedenih uvjeta funkcioniranja efikasnog tržišta, ne postoji razlog zašto bi privatni subjekt pružio zadovoljavajući ishod koji je cijepljen od neefikasnosti u slučaju privatnog monopola nad javnim vlasništvom. Dobar primjer za to je najava monetizacije auto-cesta u Hrvatskoj. Auto-ceste su izgrađene javnim novcem, međutim period povrata na investiciju je vrlo dug i zbog toga su porezni prihodi kao i prihodi od cestarine dugoročno nedovoljni za pokrivanje trenutnog proračunskog deficita.
Država će kratkoročno ostvariti profit kojim će pokriti proračunski deficit te prepustiti upravljanje i održavanje auto-cesta privatnom koncesionaru. Logično pitanje je kako se koncesionaru isplati platiti 3 milijarde eura za koncesiju te potom upravljati auto-cestom, održavati je i naplaćivati cestarinu, a državi ne?
1819. godine parlament u Velikoj Britaniji donio je zakon kojim je regulirao dječji rad u tvornicama pamuka na način da se zabrani zapošljavanje djece ispod 9 godina. Starija djeca su bila izuzeta od tog zakona te su i dalje mogla raditi, ali maksimalno 12 sati dnevno. Nova pravila odnosila su se samo na tvornice pamuka budući da su iste prepoznate kao opasnost za zdravlje radnika. Prijedlog zakona izazvao je niz kontroverzi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
