Pitanje dostave ruskog protuzračnog sustava S-400 Turskoj do sada se već pretvorilo u političku sapunicu kojoj se ne nazire kraj, ili je kraj možda ipak na horizontu? Naime, turski predsjednik Erdogan jučer je poručio kako je S-400 sustav "već kupljen" te kako se nada da će biti dostavljen tijekom idućeg mjeseca.
Je li ta izjava dovoljna za američko popuštanje pritiska na Ankaru? Vjerojatno nije - činjenica je da će SAD pokušati zaustaviti ovaj transfer i dalje, a pokušavat će sve dok S-400 zaista ne bude dostavljen Turskoj ili Turska odustane. Sjetimo se Mistral skandala između Francuske i Rusije prije nekoliko godina - Rusija je već bila platila oko 900 milijuna eura za dva Mistral nosača helikoptera, Francuska ih je i proizvela, no onda se upleo SAD i pritiskom su natjerali Pariz da odustane od posla (iako je to značilo da će Francuska morati Rusiji vratiti novac s popriličnom odštetom - oko 1,2 milijarde eura).
Sličnu situaciju u ovoj fazi imamo i sa S-400 sustavom s time da je još veći novac u igri - izvori navode kako će Tursku kupnja S-400 sustava koštati oko 2,2 milijarde eura, a Erdogan sada tvrdi da je Turska navodno to već platila Rusiji.
"Turska je već kupila S-400 sustave. To je gotova stvar. Nadam se da će ovi sustavi biti dostavljeni Turskoj idućeg mjeseca", poručio je Erdogan.
Pretpostavimo da Turska jest platila S-400 i da zaista posao ide do kraja. Pojedini diplomatski izvori u SAD-u navode kako bi taj potez mogao Tursku skupo koštati te procjenjuju kako će samo od direktnih američkih sankcija, koje SAD planira uvesti Ankari u tom slučaju, turska industrija izgubiti oko 8,8 milijardi eura.
Kako će se ova priča završiti, tek će se vidjeti, aktualna Erdoganova izjava sugerira kako će Turska ustrajati, no puno toga može se promijeniti do kraja idućeg mjeseca. Također je zanimljivo da ova rezolutna izjava turskog predsjednika dolazi u trenutku kada su Turska i Rusija, odnosno vjerojatno on i Putin, dogovorili "potpuni prekid vatre" na prostoru sirijske provincije Idlib.
Zanimljiv je detalj taj što je Erdogan jučer potvrdio kako je S-400 sustav Rusiji "plaćen", ali ne ističe kada je točno plaćen. Po tom pitanju možemo samo spekulirati no, tko zna, možda su te milijarde sjele na ruske račune baš jučer - ako je kojim slučajem tako onda ova cijela priča oko potpunog prekida vatre u Idlibu postaje vrlo jasna.
Te dvije priče usko su povezane već neko vrijeme i to nije tajna. Isto tako nije tajna da je kupnja S-400 puno veća od same vojne svrhe. Naime, Turska poručuje kako im "treba" ruski napredni protuzračni sustav kako bi se mogli braniti - protiv koga ili čega? Tko uopće prijeti vojno Turskoj koja je sama za sebe već vojna sila, a uz to je i članica najmoćnije vojne alijanse u povijesti čovječanstva, NATO-a?
Da, točno je da bi Turska poslujući s Rusijom potencijalno uštedjela oko milijardi eura, jer toliko više bi je koštalo da prihvati američku ponudu, odnosno Patriot raketne sustave. No, znajući da će suradnja s Rusijom gotovo sigurno rezultirati nekom vrstom američkih sankcija, kada se sve zbroji i oduzme, ruski sustav mogao bi Tursku "koštati" daleko više. Zašto onda ustrajati na tako riskantnom potezu? Zato jer Turska sve to čini i zbog vlastitih političkih (i geopolitičkih) razloga. S-400 je samo sredstvo, moćno sredstvo, ali na kraju dana ipak samo sredstvo za jačanje odnosa između Ankare i Moskve.
Turska vlast ne vidi nikakvu opasnost od stranog napada, to su samo priče, ali itekako vidi opasnost iz jednog drugog pravca - opasnost od prevrata koji bi Tursku vratio tamo gdje je bila sve do radikalizacije Erdoganove politike. Turskom je, sve do nedavno zapravo, vladala vojska iz pozadine, javno čuvajući sekularnu vlast, no u isto vrijeme održavajući tu istu Tursku primarno u krugu Zapadnog političkog utjecaja. To se mijenja tek zadnjih godina, a točka prekretnice vjerojatno je pokušaj državnog udara prije tri ljeta. Erdogan je izašao kao pobjednik i od onda neumorno radi na eliminaciji te prijetnje - a ta eliminacija pretvorila se u progon neistomišljenika strašnih razmjera o kojem gotovo cijeli svijet šuti jer se u isto vrijeme natječe za naklonost strateški neizrecivo bitne Turske.
Erdoganu je u tom trenutku postalo jasno (a slutio je to i prije) da "njegova" Turska može opstati samo ako izađe iz okvira striktno Zapadnog utjecaja te razvija znatno jače odnose sa zemljama koje ga nikada neće pitati kakvo je trenutačno stanje ljudskih prava, slobode govore i sličnih stvari u Turskoj - a to su nedvojbeno Rusija i Kina.
Rusija je bliža, geopolitički aktivnija, na "granici" sa Zapadnim svijetom, ali nije bila prvi izbor Erdogana i za ovu njegovu "vojno-političku" taktiku, ne, prvi izbor bio je ekonomski daleko veći igrač - Peking.
Turska je 2013. godine za oko 3 milijarde eura naručila od Kine njihov dalekometni raketni obrambeni sustav FD-2000 (HQ-9). Pritom su na natječaju odabrali Kineze odbacujući zapadnu konkurenciju koja je uključivala i francusko-talijanski sustav SAMP/T Aster 30. Zašto? Priča oko kineskog sustava ista je kao i ova oko ruskog, štoviše, S-400 je repriza FD-2000.
Turski dužnosnici te 2013. poručili su kako su odabrali Kinu zbog bolje cijene, ali i zbog "potencijala za zajedničku proizvodnju u Turskoj". NATO je tada reagirao isto kao i danas - oštro kritizirajući Tursku odluku ističući kako kineski sustav "ne može biti kompatibilan s NATO obranom".
Nakon toga Turska je neko vrijeme razmatrala mogućnost da sami krenu u izradu vlastitog sustava, pošto imaju i konkretne izvozničke ambicije - cilj im je do 2023. povećati vojni izvoz na 22 milijarde eura (s tadašnjih 1.6 milijardi eura - drugim riječima, ambicije su ogromne). Do te iste 2023. Turska planirala izdvojiti na vojnu opremu oko 62 milijarde eura.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
