Dakle, sve je ovo još pod Švedskom. Do kad? Ne još zadugo. Kreće uskoro Veliki sjeverni rat, od 1700. do 1721., rat koji će trajno promijeniti ravnotežu snaga na ovom prostoru. Bit će to početak kraja za dvije moćne sile - Švedsko carstvo i Poljsko-litvanski komonvelt - a ustat će treća sila, Rusko carstvo.
Rusi su pobjednici, a Rusija postaje velika europska sila. Prostor Latvije, kao i brojni drugi, sada pak dolazi pod rusku kontrolu. Sam rat bio je jako težak za Latvijce (koji su tek postali ujedinjeni narod!) - čak oko 40% Latvijaca nestalo je za vrijeme Velikog sjevernog rata, većinom od gladi i kuge (pola populacije Rige umrlo je od kuge u samo godinu dana, od 1710. do 1711.).
Pod ruskom vladavinom prostor današnje Latvije bit će sve do kraja Carske Rusije, odnosno do Oktobarske revolucije 1917. - što znači da će Latvijci biti gotovo "u komadu" (nakratko će ovdje proći Napoleon) pod ruskom vlašću više od 2 stoljeća.
Neke poznate građevine podižu se ovdje u to vrijeme primjerice tvrđava u gradu Daugavpils (današnja jugo-istočna Latvija) unikatan je primjerak tvrđave s početka 19. stoljeća, jedinstvene na prostoru sjeverne Europe da je do današnjih dana očuvana bez gotovo ikakve promjene. Dao ju je graditi ruski car Aleksandar I 1810. osjećajući da bi Napoleon mogao krenuti na Rusiju (što i jest već 1812. godine).
Intenzivno se gradi, napreduje - Latvija (odnosno prostor današnje Latvije) je za vrijeme ruske vladavine doživjela ekonomski i građevinski "bum". Primjerice, Riga je postala najveća morska luka cijelog Ruskog carstva. Grade se željeznice, tvornice, banke, sveučilišta, kazališta, muzeji, parkovi, veliki bulevari...
No, gdje je u svemu tome latvijsko nacionalno buđenje? Znamo da mora doći jer inače danas ne bismo između Litve i Estonije imali državu po imenu Latvija! Dolazi, svakako, zajedno s valom nacionalnih buđenje diljem Europe - u 19. stoljeću. Do tada je već stasao urbani proletarijat, ali i sve utjecajnija latvijska buržoazija. Negdje na pola puta između proletarijata i buržoazije nastao je prvi i najvažniji nacionalistički pokret - Mladi Latvijci. Izučavali su svoju povijest, mitove, drevna vjerovanja, folklor, književnost... sve je upućivalo na to da će uskoro tražiti ono što nikada nisu imali, svoju zemlju, Latviju.
Taj proces je svakako "ubrzao" ruski car Aleksandar III kada je 1880-ih i 1890-ih počeo provoditi politiku rusifikacije u ruskim carskim baltičkim provincijama. Ruski jezik uveo se u administraciju, sudove, škole... To zapravo nije činio kako bi podredio Latvijce, već Nijemce koje su ovdje i dalje vrlo utjecajni, no u tom procesu zabranio je i latvijski jezik što je bio veliki udarac latvijskoj kulturi koja se upravo ubrzano razvijala, ali je dao i "municiju" Mladim Latvijcima...
Među latvijskim nacionalistima uskoro se brzo počeo širiti i marksizam kojime se, ironično, želi stati na kraj Rusiji. Kao lideri pokreta istaknuli su se pjesnik Janis Rainis i njegov polu-brat Peteris Stučka, urednici lista Dienas Lapa. Uskoro je iz ovog pokreta nastala i prva politička stranka - Latvijska socijal-demokratska radnička partija (LSDSP). Janis Rainis će ostati socijal-demokrat do smrti dok će njegov Peteris Stučka kasnije postati Lenjinov saveznik.
Kada je u Rusiji pak buknula revolucija, ona iz 1905., u isto vrijeme je diljem Baltika buknula i pobuna nacionalističkog karaktera, pa tako i u Latviji.
Latvija je 20. stoljeće dočekala s eksplozijom narodnog nezadovoljstva. Ta revolucionarna 1905. na prostoru Latvije počela je pucanjem na demonstrante u Rigi 13. siječnja da bi do prosinca iste godine već došlo do oružanog ustanka. Revolucija nije bila usmjerena samo protiv carskih vlasti, nego i protiv omraženih njemačkih baruna, zapravo protiv njih još i više. Naime, u Latviji većina se nije osjećala primarno potlačeno od Rusije ili Rusa, već od baltičkih Nijemaca - koji su tada tvorili svega 7% tamošnjeg stanovnišva. Baltički Nijemci bili su na feudalnom vrhu, a Latvijci najčešće sirotinja bez zemlje.
Pobuna je uključivala ne samo lijeve socijaldemokrate i industrijske radnike, već i konzervativne seljake i latvijsku inteligenciju. Iako su Latvijci bili građani druge klase na tom teritoriju, bili su u isto vrijeme visoko pismeno i industrijalizirano društvo. Riga je zaostajala za samo Sankt Peterburgom i Moskvom po broju industrijskih radnika, a na prijelazu stoljeća više od 90% Latvijaca znalo je čitati.
Pobuna u carstvu izbila je nakon strijeljanja prosvjednika u Sankt Peterburgu 9. siječnja 1905. Nekoliko dana kasnije započeo je opći štrajk u Rigi. 13. siječnja - trupe ruske vojske u Rigi, kao i par dana ranije u Sankt Peterburgu, otvaraju vatru na prosvjednike ubivši 73 i ranivši 200 ljudi.
Tijekom ljeta 1905. glavni revolucionarni događaji preselili su se iz grada na selo. Održavani su sastanci i demonstracije, uključujući nasilne napade na baltičke njemačke plemiće, paljenje zgrada i oduzimanje njihove imovine (ali i oružja!). Ukupno je izgorjelo 449 njemačkih vlastelinskih kuća.
U jesen 1905. počeo je oružani sukob između njemačkog plemstva i latvijskih seljaka u ruralnim područjima Vidzeme i Courland. U pokrajini Courland su latvijski seljaci zauzeli nekoliko gradova u kojima su osnovali revolucionarna vijeća. U Vidzemu su borci kontrolirali željezničku prugu Rūjiena-Pärnu. 1905. godine u Latviji je zabilježeno oko tisuću oružanih sukoba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
