U 12. stoljeću dolazi do snažnijeg razvoja Budimpešte, dobrim dijelom zahvaljujući činjenici da ovdje počinju stizati franački i njemački trgovci od kojih se znatan dio permanentno naseljava.
Kada ovdje govorimo o "Budimpešti" onda zapravo govorimo o još uvijek dva odvojena grada između kojih teče Dunav - Buda, sa zapadne strane Dunava, i Pest, s istočne strane Dunava. Dva grada će se službeno ujediniti u Budimpeštu tek 1873. godine, no u svrhu reference ovdje ćemo ih već sada nazivati skupno "Budimpešta". Otkud pak ova imena? Postoje razne teorije i za "Budim" i za "Pešta". Neki tvrde kako je Buda dobila ime po bratu hunskog vojskovođe Atile, Bledi, no nema nekih velikih dokaza za tu tvrdnju. Češći argument koji se koristi je da Buda dolazi od slavenske riječi "Voda". Neki pak smatraju kako je riječ o imenu - Buda, kao Budimir. Pest, Pešt pak po istom ključu, smatraju mnogi, dolazi od slavenske riječi "Peć" - što bi pak bila referenca na spilju, odnosno "pećinu" (jer su se vatre ložile u spiljama).
Po osnutku Kraljevine Mađarske Budimpešta nije bio glavni grad, glavni grad je bio daleko veći, bogatiji i moćniji Ostrogon (nalazi se na granici današnje Mađarske i Slovačke) - ali njega je zadesila teška sudbina: prodor Mongola koji su 1241. opustošili i uništili grad. Mađari su bili prisiljeni sada prebaciti svoj glavni grad - i odabrana je Budimpešta. Moglo bi se reći kako je zahvaljujući tom prodoru Mongola Budimpešta danas najveći grad cijele Panonske nizine s oko 1,7 milijuna ljudi dok je pak nekoć slavni Ostrogon tek "gradić" s oko 30,000 stanovnika.
No, iako su Huni pustošili Panonskom nizinom svega godinu dana (čuvši da je umro Ogotaj - treći sin Džingis-kana i drugi veliki kan Mongolskog Carstva - odlučili su otići), došli su do Budimpešte i taj grad također devastirali. Mađarski vladar, Bela IV, dao se u bijeg te se neko vrijeme skrivao i u Klisu, u tvrđavi, sjeveroistočno od Splita. Nakon 350 godina uništena je Kraljevina Mađarska kao takva.
Na ruševine kraljevine stigli su germanski i franački doseljenici (Huni su se, kako smo i rekli, povukli) i počela je obnova Budimpešte. Polako su se ponovno uzdizali i Mađari s novim liderima, no onda pak stižu Otomani koji će pokoriti prostor Mađarske, a ona će provesti gotovo jedno i pol stoljeće pod njihovom okupacijom. Za vrijeme otomanske okupacije (u vrijeme sultana Sulejmana I Veličanstvenog) brojne crkve u Budimpešti pretvorene su u džamije. Tek 1686. udružene europske vojske ("Sveta liga") ponovno vraćaju Budimpeštu i odbacuju Otomane. Dakako, ne za Mađare, nego za sebe - kontrolu preuzima moćna austrijska dinastija Habsburg.
U 18. stoljeću Budimpešta je bio još manji trgovački grad, poprilično u sjeni daleko moćnijeg Beča, no onda u 19. stoljeću dolazi njegov procvat. Sve je počelo izgradnjom prvog pravog mosta između Budima i Pešte (do tada se prelazilo samo pontonskim mostovima). Prvo Budim, a zatim Pešta, postaje centar intelektualnog života. Onda dolazi burna 1848. kada cijelu Europu pogađaju revolucije koje ne zaobilaze ni Kraljevinu Mađarsku - koja tada jest postojala, no bila je gotovo potpuno pod kontrolom Habsburgovaca.
Samo o 1848. mogli bismo posvetiti cijeli tekst (ili puno tekstova!), no pokušajmo sažeti ovaj turbulentan period. Austrijsko carstvo u to vrijeme bilo je, dakako, potpuno upravljano iz Beča, a uključivalo je etničke Nijemce, Mađare, Slovence, Čehe, Slovake, Rutene (Ukrajinci), Rumunje, Hrvate, Venecijance (Talijane), Srbe... I odjednom, buđenjem nacionalizma u 19. stoljeću, svi ovi narodi počeli su tražiti svoju slobodu i neovisnost. Malo je reći da se bečki dvor našao u jako teškoj situaciji!
Tko se bunio? Narod, radnici, buržoazija... gdje? Svugdje, čak i u Beču! Revolucija u Mađarskoj je pak bila jedna od najvećih te je prerasla u rat za neovisnost protiv Habsburgovaca. Tu se hrvatska povijest znatno isprepleće - naime, u to vrijeme prostor Hrvatske je u sastavu Austrijskog carstva kao Kraljevina Hrvatska, no zapravo je pod kontrolom Beča. Na vlasti je hrvatski ban, Josip Jelačić, a upravo on će biti prvi koji će krenuti u gušenje mađarske pobune protiv Beča. Ne treba ni spominjati da će zbog toga ostati upamćen kao "kontroverzna" ličnost. Naime, Jelačić je pokrenuo hrvatsku vojsku i krenuo na Mađarsku 11. rujna 1848. kada hrvatske snage ulaze u Murakoz - odnosno Međimurje. Nastavlja dalje te u konačnici udružene hrvatske i boemske (češke) snage ulaze u Peštu 5. siječnja 1849.
Pitanje ostaje koliko je Beč uopće podržavao Jelačićev napad. Nije tajna da u Jelačiću nisu vidjeli nužno velikog pomoćnika već potencijalnog separatista kojem je ovo bio samo prvi korak prema rušenju cijelog carstva. Koji je bio pravi Jelačićev cilj, stvar je i dalje povijesne debate. Danas o njemu imamo nekoliko mišljenja - Mađari ga svakako vide kao omraženu ličnost, bečkog saveznika koji se prvi odazvao pozivu na gušenje mađarske revolucije. Austrijanci pak također nemaju dobro mišljenje o njemu jer je i u samom Beču tada buknula pobuna protiv monarhije i protiv slanja vojske na Budimpeštu (u konačnici će Jelačić sudjelovati i u gušenju pobune i u samom Beču).
Jedna stvar je jasna - Jelačić, htio to ili ne, pomogao je spasiti Austrijsko carstvo koje je bilo na rubu propasti. Dakako, ne sam - u međuvremenu je bečki dvor na svoju stranu angažirao i Ruse koji su poslali u pomoć Habsburgovcima oko 300,000 vojnika. Mađarski revolucionari nisu imali šanse jer ih se napadalo iz svih pravaca - Jelačić s juga, Austrijanci sa zapada, Rusi sa sjevera, čak i Rumunji s istoka...
Lider mađarskih revolucionara bio je plemić Lajoš Košut koji je nakon poraza pobjegao u SAD. Tamo je dočekan kao heroj, kao veliki borac za slobodu i demokraciju. Činjenica jest da je bio vrhunski govornik čime je očaravao i Amerikance. Odnosi između SAD-a i Austrije su se donekle srozali zbog činjenice da je Košut tako srdačno primljen. Njegova bista i dan danas nalazi se u američkoj zgradi Kongresa ispod koje piše: "Lajoš Košut - otac mađarske demokracije, mađarski državnik i borac za slobodu u periodu 1848-1849".
Jelačić će pak ostati zapamćen kao netko tko je gušio revolucije, direktno i vojno, u Budimpešti i Beču. Čak ga je i Karl Marx, njegov suvremenik, žestoko prozivao u nekoliko navrata.
Ako je Jelačić mislio da će ovo sve biti samo "lukav plan" kojime će Hrvatska dobiti nešto za sebe, na kraju se ispostavilo da nije bio u pravu . Naime, unatoč velikom doprinosu u opstanku Austrijskog carstva, Hrvatska je nastavila biti podređena Beču, ali - ironično - i mađarskoj hegemoniji nakon što se carstvo 1867. transformiralo u Austro-ugarsku monarhiju. Drugim riječima, Beč je na kraju ustupke dao Mađarima (koji su nakon propasti revolucije nastavili s pasivnim otporom), ali ne i Hrvatima koji su ginuli za opstanak carstva.
Austro-ugarska je gotovo izjednačila važnost Beča i Budimpešte, postala je dvojna monarhija - iako je i dalje zapravo stvarna vlast bila uvelike u Beču. Naime, lider je bio jedan - Franjo Josip I., tako da je u Beču imenovan carem, a u Budimpešti kraljem!
Što je s Hrvatskom u toj priči? Hrvati, ali i drugi Slaveni u Austro-Ugarskoj, snažno su zagovarali daljnju reformu i stvaranje ne dvojne već trojne monarhije na način da bi Hrvatska postala jednaka Austriji i Mađarskoj (jer nakon revolucija 1848. završila je poprilično pod mađarskom dominacijom). Dakle, monarhija bi postala Austro-ugarsko-hrvatsko carstvo. Zanimljivo je da je takav scenarij zapravo bio i vrlo blizu! Naime, Franjo Ferdinand, austrijski nadvojvoda i prijestolonasljednik, bio je spreman na takav "aranžman" jer je vjerovao da je to jedini način da se spriječi potencijalna slavenska pobuna, odnosno da se spasi carstvo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
