Povijest je znanost i akademska disciplina koja je zanimljiva, dinamična, otvorena različitoj interpretaciji, ali i beskonačna jer svaki završeni dan postaje dio povijesti. Povijest se stalno stvara i događa. Ono što posebice obilježava povijesne interese su ratovi. "Povijest čovječanstva je povijest ratova", dobro je poznata izreka. A čimbenik koji obilježava ratove su suprotstavljeni savezi. U svakom ratu sklapali su se savezi kako bi se izvojevala pobjeda. Međutim, vojni savezi postoje i u miru. Tu posebno ulogu zauzima NATO savez koji je najjači i najtrajniji vojni savez svih vremena i koji živi desetljećima u mirnodopsko doba. Predmet ove analize je nastanak, razvoj i moderno djelovanje NATO saveza kao najjačeg sredstva američke vanjske politike.
Drugi svjetski rat bio je upravo rat velikih savezništava. U tome ratu Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez činile su osnovu velike Savezničke koalicije koja se borila protiv Sila Osovine. Drugi svjetski rat bio je rat na sve ili ništa i spletom okolnosti, smrtna opasnosti nacifašizma povezala je zapadne liberalne demokracije i sovjetski komunizam. Savez je dobro funkcionirao dok se borio protiv Hitlera ali niti tada savezništvo nije bilo idealno. No ubrzo nakon pobjede u Europi u svibnju 1945. Zapad i Istok počeli su se razilaziti. Posljednji čin rata, američko bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki označilo je prvu fazu Hladnog rata. Nakon rata Europa je bila opustošena i devastirana od ratnih stradanja. Oko 36.5 milijuna Europljana je poginulo u ratu, od toga 19 milijuna civila. Izbjeglički kampovi i racioniranje hrane bili su svakodnevna pojava. U nekim područjima smrtnost dojenčadi iznosila je 25%. Milijun siročadi lutali su bivšim metropolisima. Samo u njemačkom Hamburgu pola milijuna ljudi je bilo bez doma.
Odmah po svršetku rata počeli su se zaoštravati odnosi između Washingtona i Moskve. I Amerikanci i Britanci s jedne i Rusi/Sovjeti su druge strane nastojali su nametnuti svoje društveno uređenje u dijelu Europe koje su oslobodile njihove vojske u završnici rata. U ožujku 1946. Winston Churchill je održao slavni govor u Fultonu u Missouriju u kojem je prvi put korištena sintagma "željezne zavjese" koja se prostirala od Baltika do Jadrana kako bi se označilo područje koje je potpalo pod sovjetsku sferu. Ipak, imperijalistička politika Staljinovog SSSR-a bila je ta koja je izazivala i stvarala probleme. Europski komunisti kojima je pomogao SSSR prijetili su demokratski izabranim vladama u zapadnoj Europi. U veljači 1948. Komunistička partija Čehoslovačke s prikrivenom pomoći SSSR-a svrgnula je demokratsku vladu u uvela jednopartijski komunistički režim. Tada su kako bi odgovorili demokratskoj konsolidaciji u zapadnim dijelovima Njemačke pod savezničkom upravom, Sovjeti pokrenuli blokadu Zapadnog Berlina kako bi potisnuli savezničke formacije iz tog dijela grada i natjerali Saveznike da povuku uvedenu njemačku marku. Herojstvo Berlinskog zračnog mosta posramilo je Sovjete ali je označilo kako je komunistička ekspanzija velika prijetnja miru u Europi.
Srećom za Europljane upravo je tada Amerika počela mijenjati svoju vanjsku politiku iz izolacionizma u intervencionizam. Harry Truman nakon što je trijumfirao na američkim predsjedničkim izborima u jesen 1948. obvezao se u svom inauguracijskom govoru da će pomoći europskim narodima koji su voljni braniti se od prijetnje s Istoka. Uslijedila je poznata Trumanova doktrina. Američki državni tajnik Dean Acheson forsirao je potpisivanje vojnog sporazuma s Europljanima. 4. travnja 1949. Sjevernoatlantski savez je konačno potpisan u Washingtonu. Velika Britanija, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija, Portugal, Danska, Island, Norveška, Kanada i Sjedinjene Države obvezale su se na obostranu pomoć u slučaju agresije neke strane sile na bilo koju državu članicu.
Sjevernoatlantski ugovor označio je početak nove ere. U 19. stoljeću Amerika je prekinula veze s kolonijalnom, ekstraktivnom ekonomijom i postala velika industrijska sila, zahvaljujući u velikom dijelu privatnim europskim zajmovima. U prvih 45 godina 20. stoljeća, Sjedinjene Države su postupno postigle poziciju jednaku s Europom, ali i moćniju. Nakon Maršalovog plana iz 1948. slijedilo je sljedeće godine osnivanje NATO saveza što predstavlja ozbiljan početak američke vojne, političke i ekonomske dominacije nad Europom.
Američki Senat je ratificirao pakt s 84 glasa za i 12 protiv. 23. srpnja Truman je potpisao Sjevernoatlantski ugovor. Taj trenutak je označio vrhunac dvostranačkog konsenzusa o vanjskoj politici u SAD-u i vrhunac "politike containmenta" u Europi. Tada se dogodila revolucija američke vanjske politike. Po prvi puta u svojoj povijesti Amerika je ušla u obvezujući vojni savez u mirnodopskom vremenu. Poslije toga američka sigurnost mogla je biti trenutno i drastično pogođena promjenama u prekomorskom omjeru snaga, a Sjedinjene Države nad tim događajima nisu mogle uvijek imati učinkovitu kontrolu. To je značilo da je SAD jamčio osiguranje inozemnih društvenih struktura i vlada za sljedećih 20 godina. Savez je opredijelio SAD na blisku mirnodopsku vojnu suradnju s oružanim snagama drugih država. Tada je SAD raskrstio s dotadašnjim vanjskom politikom i pokazao odlučnost da bude svjetski dominantna sila koja će se suprotstavljati komunističkom ekspanzionizmu.
NATO savez jest prvenstveno osnovan kako bi se odgovorilo sovjetskoj prijetnji, ali ne samo zato. Osnivanje Sjevernoatlantskog ugovora dio je širih napora kako bi se ostvarila tri cilja: odvraćao sovjetski ekspanzionizam, onemogućilo oživljavanje europskih nacionalizama koji su prouzročili dva svjetska rata na Starom kontinentu i kako bi se ohrabrila europska integracija. Prema članku 5. Sjevernoatlantskog saveza novi Saveznici su se dogovorili da će "oružani napad protiv jedne ili više država članica... biti smatran napadom protiv svih država članica" i nakon takvog napada, svaki saveznik će poduzeti "takvu akciju koja se čini potrebnom, uključujući korištenje oružane sile" u odgovoru. Značajno, članci 2. i 3. ugovora nisu bili tijesno povezani s trenutnim napadom. Članak 3. stvorio je podlogu za suradnju u vojnoj uvježbanosti između Saveznika, a članak 2. dozvolio im je neku slobodu da se angažiraju u ne-vojnoj suradnji.
Ako se čitav proces stvaranja NATO pakta promatra kao napor za stvaranje snažne vojno-političke organizacije, u vezi s tim ipak je potrebno istaknuti dva glavna pravca razmišljanja koji su posebno profilirali djelovanje političkih aktera u SAD-u. Po mišljenju slavnog diplomata i tvorca politike containmenta Georga Kennana, čitava struktura nove organizacije trebala je imati neku vrstu dvostrukog značenja. Praktički, to se svodilo na potrebu da Amerika pomaže svoje zapadnoeuropske saveznike, a da Europljani budu odgovorni za vojno djelovanje. Kennan je isto tako upozoravao na to da se s američkom silom ne preuzimaju prevelike obveze glede obrane zapadne Europe. Iako je čitava ideja, pa i organizacija koja je nastajala, trebala biti postavljena protiv opasnosti s Istoka, Kennan se pitao što će se dogoditi jednog dana kada "zemlje iz istočne Europe budu mogle izaći izvan željezne zavjese i postati dio europske obitelji."
Za razliku od umjerenijeg Kennanova pristupa, dvojica američkih diplomata, koji su bili snažno angažirani u pregovorima oko izgradnje saveza: John D. Hickerson i T. Achilles, bili su u velikoj mjeri pod dojmom ideje izgradnje NATO-a saveza koji će, međutim, biti mnogo više od običnog vojno-političkog saveza. Dvojica američkih diplomata bili su snažno inspirirani knjigom američkog publicista Clarence Streita koji je uoči Drugog svjetskog rata objelodanio knjigu "Union Now". U njoj je pozivao na hitno ujedinjavanje zapadnih demokracija, u okvirima Sjevernog Atlantika, koje bi jedinstvo trebale izgraditi putem zajedničkog državljanstva, obrane, carinske unije, poštanskog i komunikacijskog sustava.
U doba stvaranja NATO saveza sovjetska vojna moć u Europi bila je na vrhuncu. Računajući sovjetske vojne snage kao i snage iz zemalja Istočnog bloka, u Europi se nalazila golema vojna snaga kojoj se Zapad nije mogao suprotstaviti konvencionalnim sredstvima. Američki atomski monopol još uvijek je postojao, ali je bilo očito da 200 sovjetskih dobro naoružanih divizija predstavlja stalnu opasnost i da, istodobno, sovjetska vojna industrija ne posustaje u svojoj proizvodnji, iako je rat davno završio. Planeri u NATO-u ubrzo su se suočili s problemom naoružavanja vojski država članica, ali isto tako i s teškoćama u dobivanju financijskih sredstava za obranu. Naime, zemlje koje su tek izlazile iz ruševina rata nisu mogle, a niti htjele, podrediti svoje ekonomske ciljeve vojnim. Time je postalo jasno da je jedina mogućnost stvaranja vojne sile u zapadnoj Europi vezana uz izravan angažman Amerike.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
