Početak 70-ih godina 20. stoljeća je označio prekretnicu u politici američkog ustroja jer se trebalo uvesti drastične mjere kako bi se održao primat SAD-a kao svjetske gospodarske, financijske i vojne sile. Tu uskače Wall Street sa svojom strategijom koja će promijeniti sve.
Uz Vijetnamski rat, za vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona, i troškove njegova vođenja, strane banke su ubrzale prodaju dolara i kupovinu zlata. U to vrijeme još je na snazi 'zlatni standard', što je značilo da dolar ima svoje pokriće u zlatu, te su zemlje, koje su svoje rezerve imale u dolarima, dolare mogle zamijeniti za zlato. Do 1968. godine američke pričuve zlata su se smanjile na manje od 25% rezervi propisanih zakonom, a deficit je narastao na tada ogromnih 30 milijardi dolare. Gledano iz današnje perspektive i na temelju raznih dokumenata, moglo bi se zaključiti da američki političari i bankari s Wall Streeta uopće nisu planirali pobjedu SAD-a u Vijetnamskome ratu- moglo bi se reći da je taj rat bio planiran kao 'rat bez pobjednika' kako bi se osigurala daljnja izgradnja vojnog sektora američkog gospodarstva premda je to vodilo do produbljivanja deficita.
Ovako ponašanje SAD-a je bilo moguće prvenstveno radi toga je su SAD iz Drugog svjetskog rata izašle kao najjača gospodarska, ekonomska i vojna sila svijeta. Kao takva je mogla krojiti pravila, što je i učinjeno Sporazumom iz Bretton Woodsa iz 1944. godine. Pravila toga sustava su omogućila američkoj vladi da pomoću inflacije dolara ( jer je dolar prihvaćen kao rezervna svjetska valuta pomoću koje se obavljaju sve međunarodne transakcije), koja se dogodila zbog golemog deficita domaće potrošnje, prisili europske zemlje, kao i svoje druge trgovinske partnere ( prvenstveno Japan), da pomognu američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara- jer dok god SAD odbijaju devalvirati dolar u odnosu na zlato, europske zemlje su morale plaćati cijenu i prihvatiti dolar po tečaju koji je vrijedio oko dvadeset godina prije toga, unatoč tome što se tada u Americi dogodila velika inflacija.
Sama devalvacija bi pokazala pogoršanje američke gospodarske proizvodnje od 1944. godine, čime bi ujedno i opalo povjerenje investitora i smanjio se priljev kapitala u američko gospodarstvo. Najveća ironija u svemu ovome je da su upravo europske zemlje, koje su bile protiv Vijetnamskog rata, isti financirale; razlog tome su velike količine dolara u njihovim središnjim bankama koje su im kasnije služile kao službene rezerve. Time je došlo do pojave 'eurodolara' ; strane zemlje na nagovor nisu zamijenile svoje dolare za zlato, na što su imale pravo prema pravilima iz Bretton Woodsa, a središnje banke su zarađivale na kamati na te dolare i ulagale ih u američke državne obveznice za koje jamči Vlada SAD.
Ipak, sve ovo ne bi bilo moguće da kasnih 50- ih godina 20. stoljeća nije došlo do velikih spajanja newyorških banaka, čime je značajno povećana moć i utjecaj banka. Dovoljno je samo napomenuti da je tim potezom samo dodatno ojačana i učvršćena moć obitelji Rockefeller, jedne od najmoćnijih američkih obitelji, koja je zauzela tron nakon pada J. P. Morgan-a za vrijeme Velike krize iz 1929. godine.
Prema izvještaju američkog pravosuđa iz 1961. godine, pet najvećih newyorških banaka, u kojima su imale prevlast dvije banke, a posredno preko njih obitelj Rockefeller, imala je kontrolu nad čak 75% svih depozita u najvažnijem američkom financijskom središtu i središtu svjetskih financija- mogli bi reći da je ovo prilično zastrašujuća spoznaja o tolikoj koncentraciju moći, bogatstava i utjecaja u rukama jedne obitelji (iako ne jedine). Te su banke odigrale odlučujuću ulogu u oblikovanje međunarodnog financijskog i političkog razvoja SAD-a tijekom četrdeset godina, koje su uvele Ameriku u 21. stoljeće i krizu iz 2007. godine, čije posljedice određene skupine društva još osjećaju.
Spregu bankara i vlasti najbolje vidimo u činjenici da je američka Vlada izuzela banke iz Zakona protiv trustova, tzv. Shermanov zakon, kojim je trebala biti spriječena kartelizacija i stvaranje monopola. Te novostvorene banke kreću u stvaranje novih 'izvanteritorijalnih' tržišta za dolare izvan SAD-a; kreću u stvaranje 'eurodolara'. Lobiranjem newyorških banaka, krediti koje su stranim državljanima dale podružnice američkih banaka u stranim zemljama bile su oslobođene tada novog američkog poreza za izjednačavanje zarade, usvojenog 1964. godine upravo zato da zauzda davanje kredita američkih banaka stranim zemljama i spriječe daljnji odljev dolara iz američkog gospodarstva povezanih s tim kreditima.
Krajnji rezultat je bio da je odljev nastavljen samo još većom brzinom posljedica čega je bila to da su američke podružnice otvarale podružnice u Londonu i drugim gradovima. Premda London više nije imao značaj financijskog i poslovnog središta kao u doba Britanskog Carstva, ipak je još jednom postao i ostao središte svjetskih financija i bankarstva. U središtu ovoga 'epicentra' odljeva dolara i stvaranju 'izvanteritorijalnog' monetarnog tržišta dolara bili su Engleska banka (The Bank of England) i londonski bankar sir S. G. Warburg, osnivač utjecajne londonske trgovačke banke S.G. Warburg & Co., uz pomoć svojih 'prijatelja' u američkoj vlasti, posebno zamjenika ministra vanjskih poslova Georga Balla.
Takvo izniklo 'izvanteritorijalno' tržište dolara bilo je idealno za izbjegavanje plaćanja poreza, kupovanja obveznica na donositelja, za 'pranje' novca iz trgovine drogom ili oružjem jer je bilo izvan kontrole američkog zakonodavnog sustava ( Kongresa) ili nadzora američke središnje banke ( FED-a). Naravno, sve ovo ne bi moglo proći da nije imalo blagoslov američke Vlade 60-ih godina prošlog stoljeća, tj. da Vlada nije ostavila 'otvorena vrata' za bijeg dolara prijeko potrebnih američkom gospodarstvu.
Sve ovo prethodno navedeno dovelo je do financijskih potresa 70-ih godina prošlog stoljeća, čija se kulminacija događa 15. kolovoza 1971. godine, kada predsjednik Richard Nixon objavljuje da je izdao nalog za zatvaranje eskontnog šaltera za zlato u newyorškoj Banci za federalne rezerve ( FED). Tim potezom je brettonwoodski sustav, temelj cjelokupnog svjetskog monetarnog i gospodarskog sustava 27 godina nakon kraja Drugog svjetskog rata, ukinut. Stranim vlasnicima je jednostranim činom predsjednika SAD-a oduzeto njihovo pravo da dolare zamjene za zlato, pri čemu ne treba dodatno ni spominjati da je time SAD prekršio svoju ugovornu obvezu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
