Kako izgleda život prosječnog malog poljoprivrednika u Kini? Kao donedavno i gotovo svugdje drugdje - ustaje rano, prije 6, odlazi na zemlju i tamo mukotrpno radi kako bi priskrbio hranu i nešto novca za obitelj. Koristi poprilično pesticida i drugih kemikalija, malo manje na onom dijelu zemlje koji je namijenjen za prehranu njegove obitelji, ali zato to nadoknadi na onom drugom, većem dijelu, gdje uzgaja kukuruz, krumpire ili nešto treće za prodaju. Meso jede samo na blagdane i to ne uvijek.
Godišnje zaradi oko 1,500 USD, i to ako nakon rada na zemlji ide raditi još nešto drugo, recimo na lokalnom gradilištu. Nije puno, ali je dovoljno da svoje dvoje djece pošalje u višu školu.
Nevjerojatno, ali istinito, na leđima upravo ovakvih malih poljoprivrednika počiva kineska sigurnost prehrane - i teško je da može biti još dugo održiva.
Kina ima 1,4 milijarde stanovnika, to je jedna petina svjetske populacije. No, Kina ima svega 7% svjetske obradive zemlje. Nadalje, čak i to što imaju je u poprilično lošem stanje - srednja do velika degradacija događa se na čak 40% kineske obradive zemlje, što zbog prekomjerenog korištenja umjetnih gnojiva, pretjerane ispaše do činjenice da u ruralnim krajevima postoji velika ovisnost o biomasi za energiju.
Na naslovnicima često čitamo o kineskim tvornicama kako zagađuju okoliš, no, zanimljivo, stručnjaci ističu kako će zapravo poljoprivreda, a ne industrija, najsnažnije utjecati na kineski okoliš.
Dakako, cijela ova priča vezana je usko uz kineski ekonomski rast. Kina danas proizvodi oko 600 milijuna tona hrane, no, tijekom iduća tri desetljeća oko 300 milijuna Kineza napustit će polja i potražiti posao u gradu.
Već i sada vrijedna kineska obradiva zemlja, koje nema previše, betonira se kako bi se njoj izgradili novi urbani projekti, a u urbanim dijelovima Kine jede se poprilično drugačije - konzumacija mesa znatno je veća. Danas u prosjeku Kinez godišnje pojede oko 63 kg mesa, a do 2030. ta brojka će se povećati za čak 30 kg po glavi stanovnika. Što to znači za poljoprivredu? Nije teško pogoditi - već sada 70% kineskih žitarica koristi se za prehranu stoke, a ne ljudi.
Kineska vladajuća Komunistička partija (KKP) svjesna je da su suočeni s krizom prehrane te da uskoro neće imati dovoljno. Zaustavljanje urbanog razvoja nije im ni na kraj pameti te su stoga odlučili poduzeti druge korake - osigurati svoje prehrambene potrebe izvan zemlje. Naime, Kina već godinama kupuje veliku količinu obradive zemlje u drugim državama, ali kupuje i velike prehrambene kompanije.
Kupili su najveći lanac mljekara u Australiji, 324,000 hektara obradive zemlje u Argentini, tvornicu za preradu soje u Brazilu koju su platili nekoliko milijardi USD...
Što se tiče plana za kod kuće, KKP su svjesni da će mali poljoprivrednici "spržiti" obradivu zemlju ukoliko im se dozvoli da koriste toliko pesticida i umjetnog gnojiva, pa su im stoga stavili porez na ove proizvode. Nadalje, KKP želi usmjeravati poljoprivrednike da uzgajaju ono za što se pretpostavlja da je profitabilno - partija je tako zaključila da će ukinuti poticaje na uzgoj kukuruza, ali će ih zato uvesti na uzgoj soje.
No, moraju se kretati vrlo oprezno. Zadnji put kada je partija krenula s velikim centralnim planiranjem, 50-ih godina - u sklopu Maovog "Velikog skoka naprijed" - od gladi je pomrlo oko 30 milijuna ljudi.
Tada su vlasti shvatile da kolektivizacija možda i nije najbolja ideja. Upravo stoga danas i imamo situaciju da danas, izuzev velikih državnih farmi na periferiji Kine, gotovo svu obradivu zemlju obrađuju mali poljoprivrednici koji u prosjeku imaju oko 0,65 hektara zemlje.
Što se tiče proizvodnje i učinkovitosti, Kina daleko zaostaje za SAD-om, Australijom i Europom gdje je poljoprivreda postala velika i organizirana industrija, a mali poljoprivrednici viđaju se sve rjeđe i rjeđe.
Dakako, Kina bi se mogla znatno snažnije okrenuti uvozu hrane - ali ne želi. Cilj im je biti što je više moguće samodostatan po ovom pitanju, a glede potrage za samodostatnošću razvili su niz zanimljivih inovacija.
Primjerice, u provinciji Guangdong uzgajaju se velike količine insekata kao visoko-proteinski dodatak stočnoj hrani - naime, na takav način se prirodno jača imunitet stoke i nije potrebno korištenje antibiotika. Vrlo inovativno, zar ne? Naročito u vrijeme kada se tek otkriva sva štetnost davanja antibiotika životinjama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
