Kinesko-vijetnamski rat ili Kinesko-vijetnamski pogranični rat je sukob koji se dogodio nakon vijetnamske invazije na Demokratsku Kampućiju (danas Kambodžu) i svrgavanja režima Crvenih Kmera kojima je Narodna Republika Kina bila pokrovitelj. Nakon višetjedne kampanje, Narodno-oslobodilačka armija Kine povukla se iz Vijetnama, a obje strane proglasile su pobjedu. Službena Kina ovaj rat naziva: "Samoobrambeni protunapad protiv Vijetnama", dok se u Vijetnamu on zove: "Rat protiv kineskog ekspanzionizma".
Poslije poraza francuskih kolonijalnih snaga u bici kod Dien Bien Phua, koji su označili konačni francuski krah u Indokini, u Ženevi će sredinom 1954. godine započeti pregovori zaraćenih strana. Tijekom pregovora sukobljene strane postići će sporazum kojim će Francuska priznati neovisnost Vijetnama i povući svoje postrojbe s vijetnamskog teritorija.
Taj će sporazum označiti kraj Prvog indokineskog rata. Prema sporazumu Vijetnam je trebao biti podijeljen na dva djela, a granica je trebala biti 17 paralela. Sjeverni je dio bila Demokratska Republika Vijetnam u kojoj je svu vlast imala prokomunistička Radnička stranka Vijetnama. Drugi dio činila je Država Vijetnam na jugu gdje je formalno na čelo države kao postavljen bivši car Bao Dai koji je sada nosio titulu "šef države" dok je premijersku dužnost obnašao Ngo Dinh Diem, carev mandarin. Prema odredbama sporazuma nakon dvije godine trebali su se održati izbori na kojima se imalo odlučiti o sudbini Vijetnama.
Podjeli zemlje oštro su se suprotstavljali predstavnici Južnog Vijetnama koji shvaćaju kako DR Vijetnam neće olako odustati od ujedinjenja zemlje. No, kako su na sporazum o podjeli zemlje pristale i druge velike sile poput Velike Britanije, Sovjetskog Saveza pa i Sjedinjenih Država protivnicima podjele nije ostajalo drugo nego prihvatiti realnost. Situacija će se pogoršati kada je 1955. premijer Ngo Dinh Diem odlučio organizirati referendum koji je trebao dokinuti Državu Vijetnam i uspostaviti Republiku Vijetnam u kojoj je on trebao preuzeti svu vlast. Kako bi se stvorio dojam demokratičnosti pokrenuta je kampanja prije održavanja referenduma tijekom koje je Dime oštro napadao bivšeg cara. Istovremeno pristašama Bao Daija nije dopušteno voditi svoju kampanju. Na koncu, na referendumu koji je općenito smatram nedemokratskim, 98 % birača svoj je glas dalo za uspostavu Republike Vijetnam i Diema kao predsjednika te republike.
Režim koji je tako uspostavio Diem trebao je stranu pomoć kako bi se održao. U ovom slučaju to je značilo američku pomoć. Naime, Vijetnamci su na Republiku Vijetnam gledali kao na ostavštinu francuskog kolonijalizma koji sada samo podupire druga strana sila - Sjedinjene Države. U ideologiji vijetnamskog komunizma koji je usko isprepleten s nacionalizmom, režim kojeg vojno podržava neka strana sila, nakon iskustva s francuskom kolonizacijom, nije bio odveć prihvatljiv. Naravno, vijetnamski komunisti nisu željeli olako odustati od ujedinjenja zemlje pa makar i silom. Stoga u siječnju 1959. godine Radnička stranka Vijetnama donosi odluku da se sjevernovijetnamska vojska angažira u Republici Vijetnam. U dokumentu nazvanom "Rezolucija 15", između ostalog, stoji:
"Temeljni put razvoja revolucije u Južnom Vijetnamu put je nasilne borbe. Ostale su neke nejasnoće oko strategije. Politička borba bit će glavni oblik borbe, ali zbog toga što je neprijatelj odlučan da se uguši u revolucionarnoj krvi bit će nužno do određene mjere usvojiti metode samoobrane i naoružane propagande kako bi se pomoglo političkoj borbi."
Ta je odluka izravno vodila ka sukobu s južnokorejskim snagama i njihovim saveznikom Sjedinjenim Američkim Državama. I sukob će uskoro eskalirati u otvoreni rat Demokratske Republike Vijetnam i Republike Vijetnam potpomognute američkim postrojbama.
Shvativši da se sami teško mogu boriti protiv nadmoćnijeg neprijatelja vijetnamski komunisti traže pomoć od "bratskih drugova" iz komunističke Kine. Uostalom, ta je pomoć stizala u Sjeverni Vijetnam i ranije dok se Viet Minh borio protiv francuskih kolonijalnih snaga. No, ovaj puta u Demokratsku Republiku Vijetnam osim tehničke pomoći 1. kolovoza 1965. godine dolaze i kineske vojne postrojbe. Kako bi se prikrila umiješanost Kine u ratni sukob vojnici kineske Narodne oslobodilačke vojske odjeveni su u sjevernovijetnamske svijetlozelene odore bez oznaka i sa sivim kapama na glavama. Riječ je bila o vojnicima 61. i 63. protuzrakoplovne divizije poznate pod nazivom "Polarni medvjedi".
Nakon njih, uslijedit će i dolazak 14 kineskih protuoklopnih divizija, sveukupno oko 150.000 vojnika. Do kraja "Drugog indokineskog rata", kako se naziva sukob s američkim i južnovijetnamskim snagama, kineski će vojnici srušiti 1707 neprijateljskih zrakoplova i oštetiti njih 1608. Osim protuzrakoplovnih postrojba iz Kine će doći i desetak tisuća inženjeraca koji će obnavljati sve ono što neprijateljski zrakoplovi budu uništili - ceste, pruge, mostove i tvornice. Osim toga kineske će postrojbe aktivno pomagati u prijevozu opreme, namirnica i oružja. Do 1963. godine Kina će Viet Minhu isporučiti 270.000 pušaka, 200 milijuna metaka, 10.000 topova, dva milijuna granata, 20.000 radio aparata te više od milijun vojnih odora.
No, što je dovelo do zahlađenja u odnosima i naposljetku do vojne invazije od strane Kine?
Činilo se da je sve idealno u odnosima Vijetnama i Kine - no, onda dolazi 1962. godina i ideološko razilaženje Kine i Sovjetskog Saveza odnosno tko će od ove dvije države imati politički primat u komunističkom svijetu. Posljedice ove svađe dvije velike komunističke zemlje snosit će i maleni Sjeverni Vijetnam koji je u to vrijeme pokušavao iznaći način da ujedini podijeljenu zemlju. U samim počecima sukoba vijetnamski se komunisti pridružuju kineskim u kritici sovjetskog "revizionizma" optužujući Sovjete da se udaljavaju od komunističke doktrine, posebice nakon Hruščovljevog tajnog govora iz 1956. godine i procesa destaljinizacije koji je otpočeo nakon Staljinove smrti.
No, do promjene će doći 1965. godine kada započinje američka vojna operacija "Kotrljajuća grmljavina" (Rolling Thunder). Kako bi se obranio Sjeverni je Vijetnam trebao sve veću vojnu pomoć koju Kina, nedovoljno vojno i gospodarski jaka, a usto i izmučena i Kulturnom revolucijom, posebice za vojsku bitnog pitanja kao što je zapovjedni kadar, nije mogla pružiti svom susjedu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
