Kad govorimo o statusu ruskog naoružanja valja prvo uočiti kako je sama tema oduvijek u Rusiji bila od jednog šireg, nacionalnog značaja, a u vremenima pojačanih napetosti naročito. Izvještaji i informacije o novim vrstama naoružanja često se tretiraju kao nešto što je jednake važnosti kao i primjerice novi ekonomski poduhvati. Postoji jedna fundamentalno drugačija percepcija o oružju ako usporedimo recimo Rusiju i SAD. U SAD-u nova naoružanja su, za širu masu, tehnološki kuriozitet koji će se možda koristiti jednom negdje, daleko od njihovog doma. U Rusiji se oružje ne predstavlja na taj način, naročito napredni i kompleksni vojni sustavi - isti se prezentiraju kao nešto što ima praktičnu funkciju u obrani Rusije, ne samo njenog statusa (iako je i to bitan dio) već možda i njene same egzistencije.
Stvara se otprilike ovakva percepcija - da nije našeg naoružanja, koje mora uvijek biti na samom rubu najnovije tehnološke inovacije, već bi se nad nama izveli planirani scenariji.
A oni su? Uništenje Rusije. Prvo njeno okruženje, a zatim i uništenje. Koliko je takav strah opravdan je donekle diskutabilno. Iz ove perspektive izgleda da kad bi SAD pokrenuo plan protiv Rusije onda bi to vjerojatno više izgledalo kao nešto što se ranije dogodilo Ukrajini, a kasnije Bjelorusiji (gdje još uvijek traje).
Bez obzira je li Rusija na samom vrhu vojne inovacije ili zaostaje korak ili dva, činjenica je da bi nuklearni rat u slučaju konflikta bio zajamčen. Zašto napadati vojno Rusiju ako se može, recimo, kroz godine poticati formiranje njene interne pro-zapadne opozicije koja će jednog dana odraditi sve to posve sama? To možda ima smisla većini, ali vojni tvrdolinijaši i u Moskvi i u Washingtonu odbacit će takve priče kao bezvezne igre. Za njih je ipak vojna sila na prvom mjestu i samo kroz takav okvir mogu promatrati sraz budućnosti.
Očito je da takve ideje egzistiraju na obje strane jer inače ne bi SAD radio na vojnom okruženju Rusije što je - bez obzira koliko možda Moskva to i prečesto isticala - ipak neosporna činjenica.
Trenutačne velike NATO vojne vježbe u Crnom moru ("Sea Breeze 2021") podsjetnik su da se ovakva vojna prisutnost događa pred ruskim granicama i isključivo pred ruskim granicama. Rusija je zemlja koja se, u pravilu, bavi defenzivom dok SAD osmišlja ofenzivne scenarije (čak i ako ih ne provodi "u djelo"), kako po pitanju Rusije tako i Kine.
Za ruskog predsjednika Vladimira Putina vojna komponenta je iznimno važna što je naglasio i za vrijeme jučerašnjeg govora pred diplomcima vojnih škola i akademija. "Hipersonična naoružanja - Avangard i Kinžal - već su stavljena u stanje borbene spremnosti. Drugi sustavi, koji nemaju konkurencije, uključujući Sarmat interkontinentalnu balističku raketu, Zirkon - brodsku hipersoničnu raketu, te S-500 Prometej protuzračni sustav, samo da nabrojim neke, stižu uskoro", poručio je ruski predsjednik.
Ali to očito nije kraj - u ovakvoj utrci u naoružanju, bilo s rivalima ili samim sobom, jasno je da nema kraja - pa je Putin najavio kako Rusija već intenzivno radi na novim vojnim sustavima koji bi trebali ugledati svjetlo dana do godine 2034. Možemo samo zamišljati što će sve do tada biti na "vojnom lageru", no može se pretpostaviti da bi se vojna utrka u idućem desetljeću (a možda već i u ovom) mogla preseliti u svemir. Nažalost to nisu nužno dobre vijesti za stanovnike Zemlje jer bi ta svemirska oružja, osim direktnog sukoba, mogla iz svemira gađati i točke na Zemlji.
Zanimljivo je pritom spomenuti kako bi Putin, nakon zadnje promjene ruskog Ustava, mogao ostati na vlasti do 2036. godine. Planira li možda ovu iduću generaciju još nepoznatog naoružanja dočekati na vlasti? Tada bi imao 83 godine.
Je li ruska vojna proizvodnja postala kompleks koji se više ne može zaustaviti čak i kad bi se htjelo ili sva ova napredna naoružanja imaju svoju konkretnu svrhu? Putin pojašnjava kako svrha itekako postoji, naročito kad je riječ o hipersoničnom naoružanju. "Morali smo kreirati hipersonično oružje kao odgovor na američko postavljanje strateških raketnih obrambenih sustava koji bi u budućnosti mogli imati kapacitet neutralizacije sveg našeg nuklearnog potencijala", rekao je Putin još za vrijeme onog njegovog ključnog govora o novim naoružanjima 1. ožujka 2018. godine.
Jasno, takva mogućnost mijenja sve. Bilo koji trenutak u kojem bi Rusija ostala bez mogućnosti nuklearnog uzvraćanja, odnosno tzv. "osiguranog uzajamnog uništenja" (zvuči grozno, ali na tom čimbeniku možda i najviše počiva trenutačni mir između velikih vojnih sila), možda nije trenutak kada bi bila napadnuta, ali bi se na nju mogao vršiti daleko veći pritisak.
Imajući to u vidu osvrnimo se na ključni novi ruski vojni arsenal jer od inicijalne objave istog 2018. do danas neke stvari su se poprilično promijenile...
Svakako je najbolje da krenemo s Kinžalom pošto je isti nedavno stavljen u vrlo konkretnu uporabnu poziciju - naime, riječ je o balističkoj raketi s nuklearnim potencijalom, a iste su nedavno, nošene na dva MiG-31K vojna zrakoplova, prebačene u rusku zračnu vojnu bazu Khmeimim u Siriji. U izjavi ministarstva obrane od 25. lipnja navodi se kako su ih prebacili u Siriju gdje će sudjelovati po prvi put u sklopu vojnih vježbi.
Kao i kod svih ovih novih sustava i raketa specifikacije znamo samo na temelju onog što je službeno objavljeno. Rekavši to ne čudi da su neki vojni stručnjaci na Zapadu skeptični, a tako će i biti dok se ovi sustavi ne počnu intenzivnije testirati i/ili koristiti u konkretnim konfliktima (nije tajna da Rusija, između ostalog, smatra Siriju pogodnom za demonstraciju nekih novih naoružanja).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
