Vječne Maksime Ptahotepa: Povratak na drevne osnove filozofije - može li nas prva knjiga za "samopomoć", stara preko 4000 godina, naučiti i većim mudrostima od onih koje se nude u 21. stoljeću?

Jeste li primjetili koliko su u zadnje vrijeme postale popularne knjige koje tvrde da će vam dati "lekcije kako živjeti život"? Kanadski psiholog Jordan Peterson stvorio je spektakularnu karijeru uvelike zahvaljujući svojoj knjizi "12 pravila za život". Ali tržište je doslovno preplavljeno sličnim varijacijama. Dakako, to ne čudi jer potražnja za smjernicama će uvijek postojati. Čovjek je biće koje se oblikuje, kroz čitav život, počevši od svoje tabula rasa prvotne faze, preko znanja koje upija od roditelja i kasnije institucionaliziranog školstva, ali mnogi i puno kasnije u životu otkrivaju da bi im dobro došle dodatne "upute", mudre i provjerene tehnike, nešto na temelju čega mogu ostvariti svoj osobni rast, ali i povećati razinu vlastitog zadovoljstva.

Mudrost je nešto do čega se stiže gotovo isključivo kroz vlastito iskustvo. Stvarna ljepota življenja može se osjetiti tek nakon brojnih uspona i padova, sretnih i tragičnih dana, i to pod uvjetom da pojedinac u sebi ima dovoljno kapaciteta da svo životno iskustvo sažme i usmjeri ga u pozitivnom smjeru čak i nakon svih izazova. U isto vrijeme oduvijek smo se divili ljudima koji već jesu mudri, koji skoro pa na prvi pogled odišu tim znanjem, samouvjerenošću i određenim prkosom prema svim nedaćama koje bi mogle stati pred njih. Žudimo za njihovim znanjem, njihovim tajnama, da prenesu to na nas, da nam budu svojevrsni prečac prema vlastitoj mudrosti do koje bismo, uz njihovu nesebičnu pomoć, mogli stići ranije nego da se samo oslanjamo na vlastito proživljavanje svega.

Ti ljudi danas, ako su u stanju javnosti se predstaviti kao takvi, bit će najbolji prodavači takvih knjiga jer transakcija je vrlo jasna - za određeni novčani iznos želim kupiti dio tebe, tvoje smirenosti i tvoje sigurnosti, da po mogućnosti nakon čitanja sve to bude i sastavni dio mene. Naravno, to ne ide baš tako jednostavno, ali kvalitetne ideje i savjeti svakako mogu biti odskočna daska prema vlastitom upotpunjenju.

No, mnogi bi se iznenadili kad bi znali koliko je taj koncept zapravo star. Danas ćemo upoznati čovjeka koji se prvi time bavio, odnosno prvi je za kojeg pouzdano znamo da se time bavio jer njegove upute za život najstarije su koje smo mogli pronaći. Gospodin i mudrac u pitanju zvao se Ptahotep, a živio je tako davno da nam njegovo doba može djelovati gotovo apstraktno. Jer iz naše perspektive ljudi u 21. stoljeću još "donekle" možemo se poistovjetiti recimo s našim precima iz 19. stoljeća, mada nam izgleda da su živjeli u nekoj davnoj prošlosti pošto nisu imali toliko toga što nas danas okružuje u smislu tehnologije. Ovi iz 18. stoljeća već su nam nekako... još apstraktniji, a baš je zanimljivo staviti se u poziciju nekog iz 19. stoljeća jer su si oni zasigurno mislili koliko su "daleko dogurali" u usporedbi s ovima iz 18. Ali Ptahotep je bio toliko daleko od nas da nam je teško uopće poistovjetiti se s njegovim suvremenicima u smislu da su uopće ista "vrsta" kao mi. No, kao što ćemo jako brzo vidjeti, uvaženi Ptahotep jako je dobro razumio toliko toga o čemu mi često vodimo (i dalje) rasprave iako smo već poprilično zagazili u 21. stoljeće.

Mi smo iz 21., a on je iz 25. stoljeća - ali one druge, stare ere.

Kako mu već i samo ime donekle odaje, Ptahotep je bio Egipćanin. I to vrlo istaknuti Egipćanin, bio je vezir. Bila je to važna politička funkcija u drevnom Egiptu, recimo nešto kao današnji premijer ili važan ministar dok je na vrhu, dakako, bio svemoćni faraon. Naravno, sam faraon nije mogao sam stizati sve, trebalo se baviti raznom administracijom, pravosuđem, vojskom... tu je uskočio vezir kojem su bile delegirane brojne te obaveze (da faraon može malo i uživati u lagodnom životu, naravno). Pritom je svakom faraonu bilo u interesu da za vezira ima lojalnog, ali i pametnog i mudrog čovjeka.

Faraon iz tog doba, Djedkare Isesi, mogao je zaista biti sretan. Vladao je mirno i stabilno, nikakvih velikih ratova. Proveo je dobra četiri desetljeća na vlasti, a najviše se bavio "dosadnim" stvarima kao što je državna birokracija. Bio je iz 5. generacije drevnih egipatskih faraona, a ovi iz prethodne dali su sagraditi kultne piramide u Gizi. Dakle, piramide kojima se i danas divimo bile su u vrijeme njega i Ptahotepa skoro pa "novitet" (bile su tad stare možda između 100 i 150 godina). Zamislimo samo šetnju Gizom i pogled na te ispolirane piramide od kojih se reflektiralo sunce!

I danas su impozantne, bez sumnje, ali evo kako je to izgledalo otprilike onda i danas (!):

Uglavnom, faraon Isesi imao je lijepi pogled ako bi se ovdje uputio u jutarnju šetnju, a imao je i vezira kojeg bi svaki faraon mogao samo poželjeti. Ptahotep je, mnogi će se povjesničari složiti, autor vjerojatno prve knjige na svijetu - "Maksime Ptahhotepa". Po starosti može mu konkurencija biti jedino Ep o Gilgamešu (o kojem smo pričali jučer, vidi: Najstarija priča na svijetu koja će odrediti čovječanstvo ujedno je i prva filozofska rasprava), ali u slučaju mezopotamijskog kralja zapravo ne znamo tko je pravi autor, odnosno vjerojatno je riječ o narodnoj predaji koju je kasnije netko zapisao.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.