Već dvije noći pratimo vrlo napete scene na ulicama Beograda, uz tendenciju da se iste počnu multiplicirati i po drugim gradovima Srbije. Na redu su ponovno veliki prosvjedi protiv srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, ali ti prosvjedi, s pauzama, traju još od 2016. godine, što je sada drugačije i zašto je sada situacija "ozbiljnija"?
Kao prvo, sam pogled na beogradske ulice noću već nam jasno govori da je situacija ovog puta "žešća". Više je nasilja, više je spremnosti za otvorenu konfrontaciju, veća ja predispozicija za eskalaciju. Zašto? Jedan od razloga već smo naveli - prosvjedi protiv Aleksandra Vučića, kojeg se proziva za sve autoritarnije vladanje zemljom, traju već godinama, a pošto je Aleksandar Vučić i dalje ovdje samim time i prosvjedi će biti žešći.
Jedan od razloga svakako je i epidemija koronavirusa koja je mnoge ljude učinila vrlo "nervoznima". Vjerojatno ni val nasilnih demonstracija kojima smo nedavno svjedočili u SAD-u ne bi bio toliko žestok da nije "lockdown" gurnuo mnoge na rub (i preko ruba) strpljenja. No, kada govorimo o Srbiji moglo bi se pronaći još podosta razloga.
Glavni razlog možda je sam Aleksandar Vučić koji za Srbiju očigledno predstavlja ekstremno polarizirajuću ličnost. No, ono što se možda malo bolje vidi izvana nego iznutra je činjenica da je i sama Srbija vrlo polarizirana zemlja. I druge su, ali Srbija možda i "više od prosjeka".
Tu su i razlozi koji stavljaju Srbiju u jednu "prirodno napetu" situaciju. Pitanje Kosova je naizgled de-facto riješeno, godine prolaze i status quo se ne mijenja, no povici sinoć i preksinoć na beogradskim ulicama podsjećaju nas da desetljeća možda nisu dovoljna, možda tek stoljeća?
Nadalje, tu se možemo nadovezati na položaj Srbije u svijetu oko nje. Vučić je postao notoran po svojoj strategiji balansiranja na nekoliko stolica. I dok je jedna svakako Europa (EU), već neko vrijeme se osjeća određeno "migoljenje" između one ruske i kineske. Naročito u ovo vrijeme pandemije Kina je naglo uznapredovala svoj status kao važnog, gotovo esencijalnog saveznika Srbije. Rusija je i dalje tu, više kao kulturološki saveznik "starosjedilac", no srpskim vlastima je posve jasno gdje je "životna linija" budućnosti, a nije u Rusiji. Geopolitički uzlet kojeg je Rusija sama sebi stvorila zadnjih godina dosegnuo je svoj gornji limit i to se osjeća, naročito u zemljama poput Srbije. S druge strane Kina je gigant koji se tek uspravlja na svoje noge, a njegova sjena protezat će se vjerojatno od Pacifika do Atlantika (i južnije).
Ali to su priče iz bliske budućnosti s kojima Vučić žonglira politički dok ekonomski preferira egzistiranje u stvarnosti. Primjerice, u nedavnom intervjuu za Radio Slobodna Europa naglasio je kako je Europska unija Srbiji najveći investitor. To, dakako, nije poruka koju će plasirati putem svojih nacionalnih dalekovidnica, tamo će češće u fokusu biti Kina, Rusija... Zašto? Zato jer Vučić, kako je do sada svima u Srbiji jasno (a i šire), posjeduje određene "trumpističke kvalitete", odnosno prekrajat će poruke ovisno o tome kome se obraća.
Srbija su najmanje dvije Srbije. Imamo (beo)gradsku inteligenciju koja donekle zna što želi, a još puno preciznije zna što ne želi - Vučićev autoritarizam koji kroz medijsku dominaciju počinje djelovati poput kulta ličnosti. U isto vrijeme imamo i onu drugu Srbiju, možda ne toliko gradsku, onu koja ne vidi naročit problem u autoritarizmu, a Vučić kada se obraća onda se obraća svom biračkom tijelu (još jedna sasvim prikladna usporedba s Donaldom Trumpom ovdje se može povući).
Beogradska Srbija razriješila je s višegodišnjom apatijom i zaključila je da "ulica" ponekad mora biti dio političkog žargona, u slučajevima kada ništa drugo ne funkcionira. Ali postoji problem, problem percepcije, i upravo on vodit će sada Srbiju u još veću eskalaciju, možda i veću no što itko stvarno želi. Gdje je problem percepcije? Nastaje tamo gdje vlastita uvjerenja postaju često potvrđivana, ali na ograničenom prostoru, do te mjere da se zaboravlja da taj prostor nije i čitav prostor. Što to zapravo znači? Nedavno su u Srbiji održani parlamentarni izbori na kojima je Vučić, odnosno njegova vladajuća stranka, odnijela veliku pobjedu.
Opozicija, naročito ne-parlamentarne opozicijske stranke, bojkotirale su izbore. Mnogi prosvjednici smatraju kako je to već dovoljan razlog da se kompletnu vlast u Srbiji proglasi nelegitimnom. No, postoji problem, a to je taj problem percepcije. Naime, mjesecima unatrag, prije priče o bojkotu, brojne ankete su bez velikih devijacija prognozirale premoćnu pobjedu Vučićeve Srpske napredne stranke. Opozicionari i anti-vladini prosvjednici tvrde kako tu nema ničeg čudnog jer situacija u Srbiji nije demokratska već autoritarna, a to se zatim odražava i na postotak potpore za Vučića i njegov SNS.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
