Kriza na istoku Europe postaje sve veća. Poznati su napokon i neki novi detalji razgovora između bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka i njemačke kancelarke Angele Merkel. Detalje otkriva estonska ministrica vanjskih poslova, Eva-Maria Liimets. Očito upućena u nedavni razgovor Liimets ističe kako je Lukašenko njemačkoj kancelarki poručio kako nema namjeru pomoći oko rješavanja trenutačne (migrantske) krize dok se ne ispune njegova dva zahtjeva. Koji su to zahtjevi? Nije ih teško pogoditi - Lukašenko traži da EU ukine sankcije prema Bjelorusiji te da priznaju njega kao predsjednika, odnosno da priznaju rezultat predsjedničkih izbora koji su održani prošle godine.
Ukoliko su ove informacije točne onda možemo reći kako se ova kriza neće tako brzo riješiti jer bi bilo jako teško očekivati da će EU pristati na Lukašenkove uvjete, svakako ne sad kad je ova kriza poprilično nadišla okvire migrantske te je postala politička, pa i ideološka.
Očekivano, i glasnik u ovom slučaju, estonska ministrica vanjskih poslova, savjetuje Europskoj uniji da nipošto ne popušta. "Smatramo kako je bitno da EU ostane ujedinjena i da izvrši svoj utjecaj nad Bjelorusijom kroz akciju", poručila je Liimets. Zapravo želi reći kako Tallinn daje potporu za uvođenjem i dodatnih sankcija protiv Bjelorusije što se već najavljuje danima.
Lukašenko sigurno neće mirno sjediti i čekati. Danas su tako iz Bjelorusije poručili kako će na nekoliko dana "dok traju radovi" obustaviti slanje ruske nafte putem naftovoda koji prolazi preko Bjelorusije do Europske unije. Potez dolazi svega nekoliko dana nakon što je Aleksandar Lukašenko zaprijetio prekidom isporuke plina (također ruskog) preko Bjelorusije.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je javno negodovao zbog te izjave te je rekao kako je Rusija potpuno predana opskrbljivanju svojih klijenata energentima. Jasno, Lukašenko bi mogao početi pomalo ljutiti Putina, ne bi bilo ni prvi put, ali teško da Kremlj može nešto učiniti po tom pitanju. Može, ali su svjesni da bi to vjerojatno bilo kontraproduktivno. Naime, Bjelorusija - a naročito tijekom zadnjih godinu dana - za Rusiju postaje saveznik od kojeg ne mogu dići ruke zbog širih geopolitičkih implikacija. U neku ruku Lukašenko za Putina postaje ono što je Kim Jong Un za Xi Jinpinga - ne posve idealni saveznik, ali u isto vrijeme i nezamjenjiv.
Lukašenko, uz sve kritike, mora se reći da uspijeva još uvijek manevrirati vrlo opasnim i sve težim vodama istočno-zapadnog sraza. Sama činjenica da je još uvijek na vlasti pokazuje da zna kako opstati. Bjelorusija pak, iako se sad već više od godine dana nalazi u dubokoj krizi, zapravo je do nedavno bila vrlo stabilna zemlja. Naravno, periodi duge stabilnosti mogu se završiti u jako teškim scenarijima - to je nešto što je u ovoj našoj regiji svima i više nego jasno.
Koliko su aktualni potezi koordinirani između Moskve i Minska teško je reći, no činjenica da i ruski dužnosnici spominju "asimetrično ratovanje" kao nužan odgovor na pritiske sa Zapada ukazuje na to da određene koordinacije sigurno ima.
U vrijeme dok pritisak na Rusiju ponovno naglo raste, a ponajviše ga stvara SAD tvrdnjama da bi Rusija mogla uskoro pokrenuti vojnu invaziju na Ukrajinu, važnost Bjelorusije također naglo raste.
Rusija je u ovo stoljeće ušla relativno mirno što se tiče njenog rivalstva s NATO-om jer između nje i NATO zone bio je cijeli jedan niz zemalja. NATO i Rusija uopće nisu graničili (ako ne računamo Kalinjingrad jer 1999. u NATO ulazi Poljska). Godina u kojoj će se puno toga promijeniti bila je 2004. - bila je to godina najvećeg širenja NATO saveza, a u isti ulazi čak 6 novih zemalja (od toga 3 bivše sovjetske republike): Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Odjednom se NATO našao na samoj ruskoj granici (Latvija i Estonija). Možemo samo zamisliti kako je te vijesti primio Mihail Gorbačov koji je godinama naivno vjerovao da mu je SAD dao "obećanje" kako se NATO neće širiti dalje prema Rusiji.
Ipak, te 2004. odnosi između Rusije i Zapada bili su još poprilično mirni iako je do tad ruskim vlastima već postalo jasno što se događa. Raspadom Sovjetskog Saveza koncept eliminacije Rusije kao rivala nije završio. Iz današnje perspektive moglo bi se čak reći da je to bilo tek "pola obavljenog posla". Krenulo se s drugom fazom, vojnim okruženjem Rusije, a ta druga faza još uvijek traje te upravo ovih dana postaje jako aktualna.
Vratimo se na kartu istočne Europe. Nakon NATO-ovog širenja na istok 2004. (kasnije su se NATO savezu još priključile i Hrvatska, Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, ali to Rusiji nije od tolike velike važnosti, svakako ne u usporedbi s dolaskom NATO-a na njene granice) ostala su još samo dva velika prostora između Rusije i NATO-a: Ukrajina i Bjelorusija. Proboj u Ukrajinu krenuo je prije gotovo 8 godina, u noći 21. studenog 2013. izbile su demonstracije na kijevskom Majdanu, a do kraja veljače 2014. s vlasti je srušen ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič.
Kronologija širenja NATO-aJe li Janukovič bio "ukrajinski Lukašenko"? Ne sasvim. Lukašenko je ipak "zadnji europski diktator", a Ukrajina, unatoč činjenici da je oligarhija preuzela vlast u zemlji nakon raspada SSSR-a, bila je stalno negdje između Zapada i Rusije, ovisno o tome tko je bio na vlasti. No, rušenje Janukoviča bio je početak kraja tog ambivalentnog postojanja Ukrajine te se ona zatim - nakon krize na Krimu i rata u Donbasu - u potpunosti i maksimalno čvrsto stavila u zapadnu sferu utjecaja. Ukrajina još uvijek nije u NATO-u, ali takva mogućnost više nije tabu tema. O tome se sad govori sve otvorenije, kako u Kijevu tako i u Washingtonu i Bruxellesu.
Naravno, cijelu Ukrajinu se u NATO ne može staviti jer govorimo o duboko podijeljenoj zemlji. Dan kada se krene s procedurom upisivanja Ukrajine u NATO je dan kada će se Ukrajina dezintegrirati na dvije zemlje, a jako bi teško bilo očekivati da će se to dogoditi mirnim putem. To bi značilo eskalaciju rata između zapadne i istočne Ukrajine, a možda i širi sukob u kojem bi s jedne strane sudjelovala Rusija, a s druge - tko zna.
Kako smo i jučer spomenuli, direktan okršaj između Rusije i NATO-a ne bi se dogodio, najvjerojatnije, ali Ukrajina ne bi bila pošteđena teškog rata i postala bi arena za sukob preko posrednika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
