Odnosi između Europe i Amerike svakako nisu ono što su bili prije kojih 4 godine, kada je u Washingtonu došlo do smjene vlasti. Naizgled bi se moglo reći da je Donald Trump glavni i možda jedini krivac za srozavanje odnosa, no nije tako. U međuvremenu proveden je Brexit, Britanija više nije EU članica i samim time utjecaj Amerike na Starom kontinentu je oslabio. Drugi faktor je i taj što Kina isto više nije ono što je bila prije četiti godine - danas je još veća ekonomska sila, a Europa se voli povezivati s velikim ekonomskim silama. Koliko god to Americi nije drago, Europa se "potajno druži" s Pekingom i kada je novac u pitanju teško Washington to može zaustaviti.
Američka politika prema Europi od kraja Drugog svjetskog rata je politika pritiska, ali tek zadnjih godina to jasnije dolazi do izražaja - baš zbog nekih gore spomenutih faktora. Do sada nije bilo ni potrebe vršiti toliki pritisak na europske centre - oni su sami od sebe bili i više nego voljni prihvaćati američku dominaciju, iz vlastitih interesa, dakako. Generacije (političara i naroda) odrastale su uz uvjerenje da je Amerika zaštitnik demokratske Europe, zaštitnik koji nikada nije dozvolio da sovjetski utjecaj ode dalje od Istočnog Berlina. Nakon raspada SSSR-a nije imalo smisla mijenjati taj poredak - Rusija se gotovo preko noći pretvorila u blijedu sliku svoje bivše moći, a Kina je još uvijek bila u gabaritima Trećeg svijeta.
Danas je puno toga drugačije. Rusija se oporavila, iako tek djelomično, ali dovoljno da je se Europa ne može potpuno odreći (što bi Washington preferirao). Kina pak definitivno više nije samo ogromna tvornica s jeftinom radnom snagom (to je tek jedna od njenih današnjih uloga) i dok Europa ide Washingtonu dosta niz dlaku kada treba kritizirati Rusiju, po pitanju Kine to ide puno teže.
Sve je proporcionalno tome koliko Europa osjeća da može dobiti, odnosno izgubiti ako se nekome zamjeri. Kina može napraviti puno za Europu, njihov plan euroazijskog mosta (Novi put svile) može transformirati sve prostore kroz koje prođe, kao umjetna rijeka kroz pustinju. Odnosi između SAD-a i Kine su pak na najnižim razinama još od proglašenja Narodne Republike Kine. U Washingtonu osjećaju da je Kina ta koja može "potiho" preuzeti globalnu dominaciju i sada rade sve što mogu kako bi to spriječili. Kina se "širi" velikom brzinom kroz sve dijelove svijeta i SAD ne stiže intervenirati baš svugdje, ali zato će se fokusirati tamo gdje im je najvažnije, tamo gdje znaju da se nalazi kotao u kojem se stvaraju globalne super-sile, a to je i dalje Europa.
SAD to zna jer su na taj način i sami postali svjetska super-sila. Mogu "žrtvovati" Afriku, dijelove Azije, možda uskoro i Bliski istok, ali znaju da ne smiju dozvoliti da Kina postane rival u Europi. Recept po kojem se takav scenarij nastoji spriječiti nije naročito domišljat, ali je provjeren - ide otprilike ovim redosljedom: demonizacija, pritisak, ucjena.
U nedavnom periodu dok je SAD primarno bio zaokupljen Rusijom, na Kinu nisu stigli ni obratiti pozornost. Tu i tamo bi se sramežljivo konstatiralo kako Kina nije demokracija, da su ljudska prava manjkava, no to je bilo to. Jasno, tada SAD-u još nije ni bilo u interesu sukobljavati se s Kinom jer su od suradnje s njom imali popriličnu korist. Štoviše, pomalo ironično iz današnje perspektive, do prije koju godinu svako potencijalno usporavanje kineske ekonomije stvaralo je popriličnu paniku u SAD-u i na američkim burzama. Zašto? Jer su računali na Kinu, računali su da će Kina, "kad poraste" (tržišno), snabdjevati američki kapitalizam još desetljećima. Tako je i krenulo, ali onda je "zapelo". Kada je došlo vrijeme da se Kina još više otvori (odnosno pusti američki kapital na svoje tržište) iz Pekinga su rekli "ne bi, hvala". Stvorena je nova kineska srednja klasa i vlasti su zaključile da ista sada može biti konkretan pokretač ekonomije putem domaće potrošnje. Iz perspektive Pekinga sve je jasno - zašto dijeliti taj domaći "kolač"?
To je izazvalo popriličnu nervozu u SAD-u i prije nego je Trump došao na vlast, a njegovim dolaskom to pitanje postalo je centralno, egzistencijalno. Trump je pokrenuo trgovinski rat s Kinom vršeći veliki pritisak na nju u nadi da će popustiti i otvoriti se. To se nije dogodilo. Umjesto toga Kina je krenula u širenje ekonomske moći globalno. Iz te perspektive čak bi se moglo reći da je SAD u defenzivi kada je riječ o borbi protiv kineskog utjecaja u Europi - jer je to bila "američka zona" sve do nedavno.
Maske globalnog slobodnog tržišta pale su čim su kineske kompanije ugrozile američke. Slično kao što i maske liberalnog kapitalizma padaju svaki put kada država uskače sa spašavanjem velikih banaka i drugih korporacija koje su "prevelike da bi propale". Ovo što SAD trenutačno radi kako bi se blokirala kineska tehnološka kompanija Huawei (i druge) podsjeća na mafijaške obračune, ali na makro, kontinentalnoj razini.
Priča oko "opasnosti po nacionalnu sigurnost" u slučaju kineskih telekomunikacijskih proizvoda (pametni telefoni, aplikacije, modemi, 5G oprema i slično) je poprilično isprazna. Kineski uređaji možda zaista i imaju ugrađenu špijunažu kao sekundarnu funkciju, mada SAD nikada nije ponudio neke konkretne dokaze, no problem nije u tome - problem je u tome što SAD pokreće ovaj napad, ali nije u stanju konkurirati primjerom. Prošlo je sedam godina otkako je Edward Snowden objavio dokumente koji potvrđuju ogromnu magnitudu američke špijunaže u Europi. Od onda se ništa znatno nije promijenilo. U suštini, SAD traži od Europe da ne mijenja američku špijunažu za kinesku.
Idealan scenarij, naravno, bio bi da Europa može biti tehnološki neovisna, i trebala bi biti (iako bi u tom slučaju vjerojatno špijunirala samu sebe!), ali nije. U ovoj situaciji, pomirivši se da je špijunaža dio međunarodnih odnosa, Europa može birati između skupljih američkih ili jeftinijih kineskih proizvoda. Taj izbor je bio lagan do nedavno kada Kina nije mogla konkurirati po kvaliteti. Sada je na području tehnologije već druga priča. Kina je sada u stanju proizvesti i najsofisticiraniju tehnologiju, potencijalno kvalitetnije i jeftinije. U zadnje vrijeme na tržištu se pojavljuju i vrlo kvalitetni komadi Hi-Fi opreme, objektiva za profesionalne kamere - uglavnom tehnologija koja je do sada u visokoj kvaliteti gotovo ekskluzivno stizala iz Japana, SAD-a, Njemačke, eventualno Britanije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
