Maia Sandu, bivša moldavska premijerka i čelnica prozapadne Stranke akcije i solidarnosti (PAS), pobijedila je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Moldaviji održanih 15. studenoga, s 57,75% glasova. Njezin suparnik Igor Dodon, odlazeći predsjednik i neformalni čelnik proruske Partije socijalista Republike Moldavije (PSRM) osvojio je 42,25% glasova. Odaziv je bio 52,78%, a 15% svih glasačkih listića dolazilo je od gotovo milijun moldavskih glasača koji su emigrirali iz zemlje. Unatoč manjim incidentima (poput pokušaja da se Moldavcima iz Pridnjestrovlja ili Transnistrije blokira pristup biračkim mjestima), čini se da su izbori bili pošteni i prošli bez većih poremećaja. Sandu je ubrzo primila čestitke iz inozemstva, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina.
Iznenađujuće dobar rezultat za Sandu posljedica je prije svega rekordne mobilizacije moldavske dijaspore. Izvan Moldavije (uglavnom u EU, Velikoj Britaniji i SAD-u) na izborima je glasovalo preko 260 000 Moldavaca, a 93% njih podržalo je čelnicu PAS-a. To ukazuje da je četvrtina glasova za Sandu došla iz inozemstva. Interes za glasanje bio je tako velik da su na nekim biračkim mjestima ostali bez glasačkih listića (to je bio slučaj u Londonu i Frankfurtu na Majni), što je dovelo do prosvjeda ljudi koji čekaju da daju svoje glasove. Sandu je također uspjela okupiti glasače u zemlji, jer je odaziv u drugom krugu bio 10 postotnih bodova veći nego u prvom.
Ključ njenog uspjeha bio je umor biračkog tijela s korupcijom koja prevladava u moldavskoj politici i razočaranje Dodonovim predsjedništvom. Činjenica da je Sandu dobila potporu populista Renota Usatîija, karizmatičnog predsjednika 'Naše stranke' koji je popularan među proruskim biračkim tijelom, također je utjecala na njezinu pobjedu. Usatîi, koji je bio vrlo kritičan prema predsjedništvu Dodona, uspio je oduzeti bivšem predsjedniku velik dio podrške u prvom krugu izbora (osvojivši čak 17% glasova). Kao rezultat toga, mnogi od onih koji su u prvom krugu glasovali za Usatîi odlučili su da ne glasaju u drugom krugu ili da glasaju za Sandu. Dodon je izgubio 17% glasova u odnosu na drugi krug izbora 2016., u kojem se također kandidirao protiv Sandu. Njegov je poraz zapečaćen optužbama za korupciju, uključujući snimke skrivenih kamera koje navodno pokazuju kako prima mito od bivšeg oligarha Vlada Plahotniuca; drugi je čimbenik bio njegov neuspjeh u suzbijanju pandemije COVID-19. Moldavija je jedna od najpogođenijih zemalja u Europi, a zdravstvena služba nije se mogla nositi sa sve većim brojem zaraženih ljudi. Dodon također nije uspio osigurati potporu brojne moldavske dijaspore koja živi u Rusiji (procjenjuje se na 500 000 ljudi), koja tradicionalno podržava kandidate koji favoriziraju bližu suradnju s Moskvom. Prema službenim podacima, nešto manje od 14 000 Moldavaca s prebivalištem u Rusiji sudjelovalo je u drugom krugu izbora, a to je činilo tek 5% svih glasova s biračkih mjesta u inozemstvu. Nadalje, čak 25% tih glasača glasalo je za Sandu. Dodon također nije uspio prikupiti potporu proruskih glasača koji žive u separatističkoj republici Pridnjestrovlje. Preko 30 000 predstavnika te skupine glasalo je u drugom krugu izbora (od kojih je 86% glasalo za Dodona).
Predsjednik ima vrlo ograničene nadležnosti u okviru moldavskog političkog sustava; unatoč tome, pobjeda bivše premijerke pretežno je važna u pogledu imidža i ugleda zemlje i PAS-a. Ojačat će proeuropsku oporbu u Moldaviji i dodatno motivirati svoje biračko tijelo. Činjenica da će čelnica PAS-a postati šefica države omogućit će i oporbi da bolje nadzire vladine postupke. Sanduovo predsjedanje poboljšat će suradnju Moldavije sa zapadnim partnerima i neposrednim susjedima Rumunjskom i Ukrajinom. Dodonovi odnosi s Ukrajinom hladni su od 2016. godine kada je izjavio da je Krim de facto dio Rusije. Ukrajinski i rumunjski predsjednik Volodimir Zelenski i Klaus Iohannis među prvima su uputili svoje čestitke Sandu.
Ni mjesec dana nakon dolaska na vlast, Maia Sandu najavila je da želi da ruske mirovne snage u secesionističkoj regiji Pridnjestrovlje zamijeni civilna promatračka misija OESS-a. Ruske su jedinice tu bile smještene od raspada Sovjetskog Saveza, čuvajući granične prijelaze i ogromno skladište municije. Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi nije dobro reagiralo na plan. Podsjetimo, nakon raspada SSSR-a, napetosti između Moldavije i otcijepljenog pridnjestrovskog teritorija prerasle su u vojni sukob koji je započeo u ožujku 1992. godine i zaključen prekidom vatre u srpnju iste godine. Kao dio tog sporazuma, trostrano (Rusija, Moldavija, Pridnjestrovlje) Zajedničko nadzorno povjerenstvo nadzire sigurnosne aranžmane u demilitariziranoj zoni koja obuhvaća dvadeset lokaliteta s obje strane rijeke. Iako je primirje održano, politički status teritorija ostaje neriješen: Pridnjestrovlje je nepriznata, ali de facto neovisna polupredsjednička republika s vlastitom vladom, parlamentom, vojskom, policijom, poštanskim sustavom, valutom i registracijom vozila. Vlasti su usvojile ustav, zastavu, himnu i grb. Nakon sporazuma između Moldavije i Ukrajine iz 2005. godine, sve pridnjestrovske tvrtke koje žele izvoziti robu preko ukrajinske granice moraju biti registrirane kod moldavskih vlasti. Ovaj je sporazum proveden nakon što je Misija Europske unije za graničnu pomoć Moldaviji i Ukrajini (EUBAM) stupila na snagu 2005. Većina Pridnjestrovljana također ima moldavsko državljanstvo, ali mnogi Pridnjestrovci imaju i rusko i ukrajinsko državljanstvo.
Činjenica je da je gotovo trideset godina postojanja nepriznate republike na lijevoj obali Dnjestra tamo nastao poseban poredak upravljanja i državne uprave. Jasno je da sve to ne odgovara uvijek općeprihvaćenim normama. S tim u vezi, pojavila su se dva velika problema. Prvo na polju velike politike je još uvijek nedefinirani status PMR-a (Pridnjestrovska Moldavska Republika). U nepriznatoj republici postoje ruske trupe - prije svega mirovne snage koje osiguravaju provedbu sporazuma o prekidu vatre iz 1992. godine. Druga skupina čuva vojni arsenal u selu Kolbasna. Streljivo stari i u jednom trenutku riskira da eksplodira. Sve se to mora riješiti, a tek potom stražare poslati kući. I čini se da Moskvi ovo nije smetalo. Međutim, godine prolaze, a pokreta nema. A sada Maia Sandu, koja se smatra pobornicom europske integracije, namjerava ponovno pokrenuti ovo pitanje i, uz to, ruske mirovne snage zamijeniti OESS-ovim snagama. Zašto? Jer postoje sumnje da Rusi nisu u potpunosti nepristrani i suosjećaju s Tiraspolom. Kremlj je reagirao hladno. To ne čudi - prisutnost trupa osigurava da republika ostane pod njegovim utjecajem.
Drugi problem nije ništa manje akutan, leži u plinskom sektoru. Poanta je u tome da Pridnjestrovlje prima ruski plin, ali ga ne plaća, sugerirajući da to treba učiniti službeni Kišinjev. Tako se nagomilao dug veći od šest milijardi dolara. U tom smislu se Tiraspol ponaša po pravilu 'Kad moramo platiti, tada smo Moldavija, a kad primimo, ponosna smo republika'. Jasno je da se oko svega toga hrani mnogo potrebnih ljudi i struktura. I tako je predsjednica Sandu odlučila sve to likvidirati i, sukladno tome, ne plaćati neovisni Tiraspol. Ipak, ako Kremlj vidi da je Sandu, s jedne strane ozbiljna, a s druge strane pragmatična, razumije s kim ima posla i moguće je napraviti razumni kompromis. Ako sporazum nije moguće postići, neka vrsta sukoba se ne može izbjeći. A to je vrlo opasno, s obzirom na prisutnost ruskih trupa u PMR-u, negativan stav SAD-a i EU prema Moskvi kao i da Pridnjestrovlje ne graniči s Rusijom - put do nje vodi kroz neprijateljsku Ukrajinu. Zamrznutom sukobu stoga prijeti odmrzavanje.
Maia Sandu zapravo nije rekla ništa novo. Samo je to rekla jasnije od drugih. A također je svjetske vlade shvaćaju ozbiljno jer je puno vjerodostojnija od prethodnih čelnika zemlje. Moskva nije navikla surađivati s političkim vođama koji u javnosti pokreću osjetljiva pitanja. Ovim valom reakcija Kremlj pokušava testirati i zastrašiti buduću predsjednicu- pripremajući se za pregovore o statusu separatističke regije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
