Prošlo je tjedan dana otkako je izbio oružani sukob između Armenije i Azerbajdžana oko sporne regije Gorski Karabah. Tjedan dana nakon sukobu se ne nazire kraj - mrtvi vojnici broje su u stotinama, a čini se da sukob eskalira iz dana u dan te bi mogao prerasti u novi rat poput onog s početka 90-ih, ako već i nije...
Situacija na terenu je takva da se ne zna previše mimo tvrdnji koje dolaze od strane armenskih i azerskih snaga, a iste ističu samo svoje uspjehe na terenu. Ipak, uzimajući sve informacije u obzir, čini se da Azerbajdžan trenutačno "vodi" u ovom sukobu. Čak i armenska strana potvrdila je gubitak nekoliko naselja na prostoru Gorskog Karabaha, a činjenica je da se na meti udara nalazi i glavni grad Armenije, Erevan, dok je u glavnom gradu Azerbajdžana, Bakuu, situacija mirna.
Bilo je za očekivati da će u ovakvom sukobu glavnu prednost imati ona sukobljena strana koja bude mogla računati na snažnije saveznike, a u ovom slučaju to je očigledno Azerbajdžan. Svakog dana od početka sukoba turski predsjednik Erdogan ističe podršku za Azerbajdžan potičući vlasti u Bakuu da ne odustaju, da ne prihvaćaju nikakve mirovne pregovore, već da nastave dalje s vojnom ofenzivom sve do "oslobođenja okupiranog teritorija", odnosno Gorskog Karabaha.
S druge strane Armenija nema baš saveznika koji bi se tako snažno angažirao u ovom sukobu iako ih potencijalno ima više. Armenija se tradicionalno oslanjala na Rusiju koju je smatrala faktorom koji će garantirati njenu sigurnost. Sada kada se nalaze na rubu rata to se baš i ne čini tako, odnosno snažno se osjeća činjenica da Rusija ima razvijene odnose i s Armenijom i s Azerbajdžanom. Moskvi bi najviše bilo u interesu da se sukob što prije završi i da sve ostane na status quo stanju. Ne čudi stoga da je Vladimir Putin od početka ovog sukoba do sada već najmanje tri puta telefonski razgovarao s armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Ovaj je pak prvih dana tvrdio kako i on, baš kao i azerska strana, odbacuje bilo kakve mirovne pregovore. U međuvremenu se predomislio te armenski premijer sada poručuje kako je spreman sudjelovati u mirovnim pregovorima koje bi vodila ista skupina kao i ona koja je zaustavila rat prije gotovo 30 godina - odnosno predstavnici Rusije, SAD-a i Francuske.
Moglo bi se zaključiti da Erevan prilagođava svoju retoriku sukladno onome što čuju iz Moskve (i što mogu od Moskve očekivati). Isto vrijedi i za Baku - oni jurišaju naprijed jer znaju da imaju Tursku koja ih potiče i pokriva.
Turska i Azerbajdžan bliski su saveznici još od raspada SSSR-a. Turska je prva zemlja koja je priznala azersku neovisnost te se od onda grade vrlo bliski politički i ekonomski odnosi po uzoru "dvije države, jedna nacija". Azeri ipak nisu "ista nacija" kao i Turci, ali jesu slični, vežu ih bliski etnički i kulturološki faktori, oboje su muslimanski narodi s time da su Turci suniti, a Azeri šijiti. Armenci su kršćanski narod.
Naravno, tu je turski genocid nad Armencima, a iako je prošlo već cijelo stoljeće ta strašna epizoda iz povijesti ove regije za mnoge je još uvijek ključni faktor koji određuje i današnju politiku.
Što se tiče praktičnih razloga, Turska snažno podupire Azerbajdžan zbog činjenice da cjevovodi iz Azerbajdžana, koji prenose naftu i plin, prolaze kroz Tursku. Jasno, Turskoj bi odgovaralo da na ovom prostoru "nitko ne smeta", a Armenija joj smeta iako cjevovodi ne prolaze kroz Armeniju, ali prolaze vrlo blizu.
Turska s Armenijom nema nikakve diplomatske odnose, granica ja zatvorena još od 1993. Turska uvjetuje Armeniji da moraju vratiti kontrolu nad Gorskim Karabahom ukoliko žele normalizaciju odnosa.
Za Tursku ovo nije iznenadni konflikt gdje su odabrali stranu. Turska već nekoliko desetljeća obučava azersku vojsku. Ne bi čudilo da se u nekoj bliskoj budućnosti sazna da je Turska bila faktor u eskalaciji ovog sukoba, možda je i direktno sugerirala vlastima u Bakuu da je "sada trenutak".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
