U srijedu 15. studenog narod Zimbabvea se probudio s novom stvarnošću u svojoj zemlji koja je zajednička osobina mnogobrojnih drugih afričkih zemalja: vojska je preuzela vlast. Zimbabveanske oružane snage su preuzele kontrolu nad državnim medijima, a dugogodišnjeg vođu Roberta Mugabea i njegovu obitelj zadržali u kućnom pritvoru. U televizijskom obraćanju, uz pozadinsku vojnu glazbu, vojska je naglasila kako nije izvršila vojni udar već je samo htjela umiriti napetosti nakon što je smijenjen potpredsjednik države. Ta zabrinutost je, eto, dovela vojna oklopna vozila na ulice Hararea.
Ovakav scenarij je uobičajena stvar na Crnom kontinentu. Od dekolonizacije u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, Afrika je doživjela barem dvjesto što uspješnih, što neuspješnih vojnih i državnih udara. Nešto manji trend takvih prevrata je viđen nakon demokratskih promjena u devedesetima, ali se takva praksa nije pokazala naročito djelotvornom. Tako je 2015. vojska u Burkini Faso srušila privremenu vladu u udaru koji je zgrozio stanovnike glavnoga grada Ouagadougoua, samo tri tjedana prije nego li su građani trebali izaći na opće izbore. General Gilbert Diendere se proglasio novim vođom zemlje te je kasnije vlast predana u ruke predsjednika Rocha Marca Kaborea koji je bio dužnosnik u dugogodišnjoj vladavini Blaisea Compaorea. Burkina Faso je rekorder po broju vojnih udara – njih deset. Šest se dogodilo samo u osamdesetima, kada je Compaore (iz drugog pokušaja) preuzeo vlast, ali i on sam je nakon 27 godina vladanja srušen u državnom udaru. Zapravo, Burkina Faso je tek nedavno po prvi puta u svojoj neovisnosti imala miran prijenos vlasti putem izbora. Podjednako, u Gvineji Bissau niti jedan predsjednik nije izgurao do kraja svog mandata otkako se država osamostalila od Portugala 1974.
Razni su razlozi ovakvih čestih i temeljitih prevrata u Africi. Većinom se temelje na nemogućnosti opstanka temeljnih demokratskih uzusa – mirnog prijenosa vlasti nakon općih i tajnih izbora, te postojanja snažnih političkih institucija. Afrika je bremenita dugogodišnjim vođama koji su svu moć i napor uložili u sebe, ali na račun oslabljenih institucija. Građani se tako često osjećaju kao žrtve nepravde i društvene nejednakosti te su skloni podržavati promjenu režima i vjeruju vojnim obećanjima za brzim popravljanjem stanja i postavljanja puta za civilnu vlast. Međutim, to se ne događa. U Nigeriji, koja je najveće gospodarstvo Afrike i najmnogoljudnija afrička zemlja, 57 godina neovisnosti je provedeno pod vojnom upravom. Više od trideset afričkih premijera i predsjednika ubijeno je u tim prevratima.
Trajni prevrati vode i produženoj agoniji afričkih nacionalnih gospodarstava, čak i u naftom bogatim zemljama kao što su Nigerija i Angola gdje bi se upravo potencijal izvoza fosilnih goriva mogao pokazati preduvjetom za trajni mir, čak i pod nekom diktaturom. Međutim, nepredvidivost vojnih intervencija vodi smanjenom zanimanju ulagača. Stoga zemlje s vojnom diktaturom ili čestim vojnim prevratima ujedno imaju smanjen gospodarski rast, povećanu inflaciju i nezaposlenost – što su upravo one stvari zbog kojih vojska navodno tvrdi da preuzima vlast. Ako izuzmemo zemlje Sjeverne Afrike, samo je u južnim afričkim državama vojna intervencija bila rijetka. U stvari, od proglašenja neovisnosti, jedino je Lesoto imao dva prevrata, ali Južnoafrička Republika, Namibija, Zambija i Svaziland su oaze mira.
U 40 afričkih zemalja došlo je do pokušaja prevrata, ali samo u Maroku, Keniji i Kamerunu oni nisu bili uspješni. U 12 od tih 40 zemalja, prevrati su se dogodili unutar pet godina od dobivanja neovisnosti. Čak 23 afričke države imale su najmanje tri pokušaja puča. Najviše su prevrata imali Burkina Faso (10), Nigerija (8), Burundi (6), Čad (6), Gana (6), Komori (6), Mauritanija (6), Sudan (6), Etiopija (5), Libija (5), Sijera Leone (5), Srednjoafrička Republika (5) i Benin (5). Iz ovoga se vidi da je područje Zapadne Afrike osobito sklono prevratima. Teško je odrediti zašto, a da se ne ode u prevelika poopćenja, s obzirom da se svaki prevrat dogodio u posebnim okolnostima. Primjerice, Mali i Gvineja Bissau su dvije države susjedi, te su imali čak prevrate u skoro isto vrijeme, ali razlozi za te pučeve su vrlo različiti. U Maliju su vojni časnici srušili demokraciju koja je nekako preživjela dvadeset godina, dok je u Gvineji Bissau bilo toliko prevrata da niti jedna vlast nije doživjela kraj mandata.
Kada je stvorena regionalna organizacija zapadnoafričkih zemalja ECOWAS 1975. većina njezinih članica bile su zemlje s vojnim vodstvom. Novi vođa prevrata redovito je dočekan najljubaznije na sastancima Ecowasa, bez ijedne riječi oko stanja u dotičnoj zemlji. Samo se jednom dogodilo suprotno: tadašnji nigerijski predsjednik Shehu Shagari nije htio tolerirati prisustvo liberijskog zapovjednika Samuela Kanyona Doea na sastanku u togoanskom glavnom gradu Lomeu, jer se ovaj uputio na summit tek nakon netom dovršenog krvavog puča. U drugim prilikama su se pučisti jako dobro slagali unutar Ecowasa.
Jedna od svakako najoriginalnijih tumačenja zašto u Zapadnoj Africi ima toliko vojnih prevrata daje spisateljica iz Gane Elizabeth Ohene. Ona se pita nisu li komarci i malarija krivi za to stanje, s obzirom da se ova regija nazivala grobnicom bijelog čovjeka. Manjak bijelih kolonijalnih upravitelja u ovom dijelu Afrike ujedno je smanjio utjecaj kolonijalnog poretka. Kao takvi, budući zapovjednici i poglavari država Zapadne Afrike moraju graditi sami svoje institucije moderne nacionalne države, ali to ne uspijevaju jer nema temeljnog društvenog ugovora naslijeđenog od kolonijalne uprave. Englezi, Francuzi i Portugalci su hametice umirali od tropskih bolesti i na kraju su se zadovoljili samo surovim izvlačenjem sirovina i robova.
Većina je afričkih prevrata završilo u osnivanju revolucionarnog odbora i skupštine koja ima neku kvazi-zakonodavnu institucionalnu moć i jamči legitimnost novih vladara. Oni smatraju kako djeluju u cilju uspostavljanja pravilnog poretka te da je prevrat najbolje rješenje problema nacije. Međutim, unatoč njihovim idejama, strukturalni problemi opstaju i novi se vladari nađu u novim poteškoćama i uvjetima u kojima je najlakše i politički najoportunije nastaviti sa starim praksama dok neki novi prevrat ne pomete njih same. Srećom, trend vojnih prevrata u Africi jenjava, a građani više ne podupiru toliko njihovo organiziranje. U vrijeme Hladnog rata, Amerikanci su podržavali vojne pučeve, a Sovjeti su više bili skloni dugogodišnjim autoritarnim i diktatorskim upravama. Nakon Hladnog rata, Afriku su napustili i Amerikanci i Rusi, pa se novo zanimanje za afrički kontinent pojavio tek nakon jačeg ulaska Kine. Moderni mediji, obrazovanje i putovanja u Europu podigli su razinu građanske svjesnosti afričkih naroda pa na neki način odumiru i stare navade vladanja.
Većina tih zemalja nema učinkovitu političku oporbu. Iako se nekoliko zemalja subsaharske Afrike izdignulo kao višestranački sustavi, neke kao Kamerun i Ruanda ostale su de facto jednostranačke države. Paul Kagame, predsjednik Ruande, na vlasti od 1994., osigurao je u kolovozu 2017. još jedan sedmogodišnji mandat, a izborni odbor je utvrdio da je dobio potporu od skoro 99 posto glasova. Jednostavno nema jake i organizirane oporbe koja može izazvati vlastodršce, dovesti do neutralnosti sigurnosne snage i tako ostvariti istinsko političko otvaranje. Osim toga, kleptokratski vladari imaju vrlo osobne razloge održavanja na vlasti. Ukoliko odu, izgubit će ne samo moć i bogatstvo, nego možda i slobodu jer će im se suditi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
