Nedavno je na poznatom Cambridgeu predstavljena knjiga Timothyja Nunana pod nazivom 'Humanitarian Invasion: Global Development in Cold War Afghanistan' (Humanitarna invazija: Globalni razvoj u hladnoratovskom Afganistanu) u kojemu se govori o povijesnom iskustvu svjetskih sila u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta. Ali više od svega ova knjiga može poslužiti kao povod razmišljanju kako je krajem 2016. Afganistan još jednom postao grobljem carstava. Ne samo da danas talibanske frakcije drže većinu ruralnih područja Afganistana, već se bore najviše s Daešom za utjecaj. Deseci milijardi dolara pomoći kao da nisu dotakle ovu zemlju. Uslijed svega, Afganistanci su proglašeni najvećom izbjegličkom dijasporom na svijetu, neslavna titula koju je u posljednjim godinama preuzela Sirija.
Ali to nije ništa novo ako se pogleda povijest svjetskih neuspjeha u Afganistanu. Događaji poput Prvog anglo-afganistanskog rata (1839.-1842.) ostavili su dubok utisak strancima. Veći dio dvadesetog stoljeća Afganistan je bio neutralan i nije službeno ratovao s niti jednom velikom silom. Kada su Sovjeti ušli u Afganistan, nisu ga pripojili Sovjetskom Savezu. Demokratska republika Afganistan je nastavio biti punopravnim članom UN-a, a Kabul je bio mjesto mnogobrojnih međunarodnih konferencija putem kojih se stvarala solidarnost s Trećim svijetom. Gledano iz te perspektive, Afganistan nije groblje carstava, već groblje trećesvjetske nacionalne države, kako u pokušaju razvoja tako i u socijalističkom preokretu u sedamdesetima i osamdesetima. Razumijevati Afganistan kao mjesto koje je slabo integrirano u međunarodni državni sustav jest razlog zašto toliko mnogo aktera dolazi tamo u ime razvoja. Zbog toga je Afganistan u šezdesetim godinama imao najveću razinu razvojne pomoći po glavi stanovnika nego bilo gdje na svijetu, a u osamdesetima je u Pešavaru, u susjednom Pakistanu, bilo stacionirano najviše nevladinih organizacija nego bilo gdje drugdje na planeti.
Slikovna vizija Afganistana je ponešto kriva. U današnjim provincijama Paktija i Host, u istočnom Afganistanu, do druge polovice dvadesetog stoljeća je postojala šuma cijenjenog himalajskog cedra.. Ovo drvo je postizalo visoke cijene na tržištu pakistanskog Karačija. Tijekom šezdesetih godina, međutim, Paktija je dobila jednu od nekoliko razvojnih intervencija u afganistanskom ruralnom području. Ulagali su i Sovjeti i Amerikanci. Tadašnja monarhija je primala pomoć Zapadne Njemačke u reorijentaciji izvoza cedra prema Kabulu, a ne prema Karačiju. Njemačka inače ima dugu povijest pomoći Afganistanu, a upravljanje šumskim gospodarstvom u Paktiji je bilo ključno za zaustavljanje plemena prema Kabulu i rušenja vlade koja nije brinula imaju li ljudi dovoljno hrane za preživjeti. Ali, Nijemci su imali problem s objašnjavanjem održivosti šumodjelnih tehnika i očuvanja šume. Brza zarada je bila primamljivija, te su šumska bogatstva nestajala dok su trupci prevoženi preko granice.
Početkom sedamdesetih, šumari su zaključili da je većina šume ušla u stanje nepopravljive štete, te je Paktija ostala bez izvora zarade i došlo je do međuplemenskih svađa oko vlasništva nad šumskim predjelima. Mnogi šumari su potom zaključili da je njihovo težište na kabulsko tržište bila pogreška, jer je sustavno odlaženje drva u daleki Karači imalo smisla u očuvanju i održivosti šume. Ovako je cedar odlazio iz afganistanske nacionalne ekonomije bez poreza i carinskih nameta. Ovdje su svjetske sile shvatile da granice koje su kolonijalne sile stvorile nemaju nikakvog smisla za prirodna tržišta i kretanja robe, a da nacionalno gospodarstvo nezavisne države također nije ukorijenjeno u političku kulturu. Nije samo Afganistan iskusio takvu podvojenost. Mnoge zemlje Trećeg svijeta su do sredine sedamdesetih došle do kritičnog jaza između političkog suvereniteta i gospodarskog samoodređenja.
Stoga su nacionalistički intelektualci kupovali na tržištu ideologija mjesto za svoju zemlju u svijetu. Kada su Amerikanci odbili Afganistanu pružiti priliku za članstvom u antikomunističkom Bagdadskom paktu 1955., afganistanski vođe su se okrenuli Varšavskom paktu za dobivanje vojne obuke. Mnogi Afganistanci su potom otputovali u Sovjetski Savez da bi tamo dobili vrhunsku vojnu spremnost, čime su postigli poštivanje društva. Ovi su se vojni časnici najzad ujedinili s komunističkim intelektualcima poput Karmala i u travnju 1978. preuzeli moć u Afganistanu. Uskoro su doveli zemlju u građanski rat, a Moskva se osjećala odgovornom za stabilizacijom situacije. Nakon Božića 1979. sovjetska 40. Armija ušla je u Afganistan.
Mnogo je toga napisano o sovjetskom procesu donošenja odluka o ulasku u Afganistan, ali humanitarne invazije pokazuju osobito iskustvo sovjetskih savjetnika mladoj afganistanskoj socijalističkoj republici. Sovjeti i Afganistanci pokušali su izgraditi istinski postojeći socijalizam u zemlji koja je tek netom prije službeno izašla iz feudalizma. Ali, cjelokupna premisa sovjetskog modela je počivala na (krivoj) ideji da su tvornice i radnički sovjeti temelji društva. Unutar Afganistana nije postojala niti jedna značajnija industrijska institucija, a i one koje su bile u zemlji jedva su nešto proizvodile. Većina velikog sovjetskog doprinosa osjetilo se u Kabulu ili u naftnim postrojenjima na sjeveru zemlje. A kada su sovjetske i afganistanske vojske pokušale održavati sigurnost nisu uspijevale izgraditi škole, radničke klubove i organizacije radničkih kućanica u ruralnim područjima. Afganistan je bio za socijalističke zemlje svijeta prva prava humanitarna intervencija koja u šezdesetima nije bila ni najmanje zamisliva. Većinom sovjetske trupe su ulazile u područja Trećeg svijeta pod premisom održavanja suverenosti i poticanja socijalističkog razvoja. Tu su se sukobili s humanitarnom etikom međuovisnosti koja je vezana uz intervenciju ne za spašavanje socijalizma već ljudskih života.
I dok su Britansko i Sovjetsko carstvo doista dobili svoja 'groblja' u Afganistanu, rušeći ideje humanitarnog napada u ime kolonijalizma i socijalizma, američka intervencija u Afganistanu, kao i njezin neuspjeh posljedica su namjerne i smišljene odluke. George W. Bush i Tony Blair su namjerno započeli rat u Afganistanu ne bi li time otklonili bijes oko pravih počinitelja zločina 11. rujna, a to su Saudijska Arabija i Pakistan.
Tek danas vidimo da se to klupko i službeno odmotava omogućavanjem tužbe protiv saudijske države za žrtve strahovitog napada koji je promijenio svijet. No, ne smijemo zaboraviti da se u svemu tome nalazi i dugoročna američka politika prema Bliskom istoku i stvaranje saveznika među sumnjivim likovima. Richard Nixon i Henry Kissinger su gradili američku vezu sa sunitskim ekstremistima, posebice sa Šejhom Jamanijem, glavnim saudijskim arhitektom američko-saudijske naftne ljubavi koji je bio Ministar nafte i mineralnih resursa Kraljevine od 1962. do 1986., te ministar u OPEC-u kroz 25 godina. Njegova uloga u naftnom embargu 1973. i učetverostručenja cijene sirove nafte bila je prijelomna, iako ga je dvije godine potom kralj Fahd smijenio zajedno s osnivanjem Petromin naftne kompanije (danas dio Aramcoa) Abdulhadijem Hasanom Taherom. Njih dvojica su bili ključni saudijski naftaši s kojima je niz američkih predsjednika imalo bliske veze i odnose. Danas Jamani živi u Meki i vodi Centar za globalne energetske studije, pomažući i dalje održavanje američko-saudijskih odnosa.
Zatvaranje očiju Zapada na saudijsko financiranje medresa diljem svijeta u kojima su se izučavali radikalizirani oblici islama u Pakistanu su se spojili s plemenskim kodovima Paštuna i drugih sunitskih plemena, te je najzad nastao silovit talibanski pokret (taliban - množina od talib/mutalib, što znači student (islamske) teologije). Različite oružane skupine talibana, Vojske Muhameda, Laškar-e Tajba, saudijske i pakistanske obavještajne zajednice, te terorističke organizacije današnjice od Daeša, al-Kaide pa do Al-Šebaba i Boko Harama nisu samo američki 'saveznici' s obzirom da su nastali na financijskim osnovama američke savezničke logike sa Saudijskom Arabijom, već su trupe na terenu koje provode neokolonijalni oblik humanitarne intervencije i dovođenja 'demokracije' u vidu promjena režima i kaosa. Tako je Afganistan postao distrakcijom i grobljem svih, dok se iza kulisa odvija dobro utvrđena igra krajnje grješne obitelji al-Saud.
Petnaest godina nakon što su SAD napale Afganistan u potrazi za Osamom bin Ladenom, afganistanska budućnost je nesigurnija nego ikad prije. Poput Sovjeta i Britanaca prije njih, Amerikanci su shvatili da je lako okupirati Afganistan, ali iznimno ga je teško očuvati. Amerika je brzo srušila talibansku vladu, ali alternativna vlast nije u mogućnosti vladati cijelom zemljom. A talibani nikad nisu zapravo otišli. Temelji problem današnje vlade u Kabulu jest što je Afganistan propala država jer ne postoji monopol na legalno korištenje sile. Zemlja nije osobito bogata resursima, slabo je naseljena, pučanstvo joj uslijed povijesnog iskustva nije osobito obrazovano, nema gospodarske snage, nema razvijenu infrastrukturu, i jedina romantična ideja o Afganistanu jest beskrajna planinska sloboda koja je iznjedrila mlade borce koji čuvaju svoje područje. Borbena kultura je u samoj srži afganistanske opće i političke kulture. Općenita kultura nasilja i kriminala protiv vlastitih građana uzima se kao zdravo za gotovo. Zbog toga se može očekivati da će u idućih pedeset godina ponovno doći do nekog oblika humanitarne intervencije u Afganistanu za ovu ili onu ideju, ali povijest doista pokazuje da je Afganistan groblje ne samo svjetskih sila već i ideologija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
