Sjedinjene Države komemoriraju sedamnaest osoba koje su poginule 14. veljače kada je 19-godišnjak počinio masakr u školi na Floridi. Unatoč očekivanjima, u svojem službenog govoru nakon masakra, američki predsjednik Donald Trump nije naglasio potrebu za strožim zakonima o korištenju oružja. Republikanski predsjednik Zastupničkog doma Paul Ryan je čak pozvao Amerikance da ne započnu novu raspravu o takvim zakonima, a većina svjetskih komentatora su jednostavno zatečeni takvim odgovorom američkih vlasti.
Cjelokupni scenarij je previše poznat. U srijedu poslijepodne, 19-godišnjak naoružan poluautomatskom puškom ušao je u svoju bivšu školu i počeo pucati. Učenici i nastavnici pokušali su se zaštititi od pucnjeva u hodnicima i učionicama. Scene poprišta ovog zločina i te kako su poznate još od sredine devedesetih godina: tijela tinejdžera leže u lokvama krvi, dok njihovi kolege vrište od straha i nevjerice da se to i njima dogodilo. Brojka poginulih, njih 17, najsmrtonosniji je ishod od masakra u Sandy Hooku 2012. godine kada je dvadesetogodišnjak upucao dvadesetoro djece i šestoro odraslih prije nego je oduzeo vlastiti život.
Čini se da su masovna ubojstva postala karakteristika američke svakodnevice. Masakr u Parklandu, sjeverno od Miamija, sedmi je takav smrtonosni događaj ove godine koji uključuje smrtonosne ishode ili ozlijede u Sjedinjenim Državama. Sedmi, prije polovice veljače! U takvoj situaciji država je u velikoj potrebi državničkog vodstva. Nažalost, Donald Trump, čovjek koji ne posjeduje emotivne sposobnosti niti snagu da se suprotstavi snažnom oružanom lobiju, nije taj državnik. Upravo poput njega, i drugi Republikanski vođe u Kongresu jedino pružaju molitve i sućuti, ali nemaju nikakve moći da se suoče s realnim problemom oružja u američkom društvu.
Oružje samo po sebi nije u srži ovog američkog problema niti je kao tehnologija dio specifične američke krize. Problem je što je razina ubojstava vatrenim oružjem u Sjedinjenim Država daleko veća nego igdje drugdje na svijetu. U odnosu prema susjednoj Kanadi je šest puta veći broj ubojstava vatrenim oružjem, a 16 puta više nego u Njemačkoj. Daleko ispred po broju smanjenja ubojstava vatrenim oružjem su razne europske zemlje kao i Australija, koje su uvele zabranu ili barem snažno ograničenje nošenja vatrenog oružja. Komparativno gledajući, nabava oružja u Sjedinjenim Državama podjednako je laka kao u nekim afričkim i azijskim državama, a sve samo stoga što je vladajuća elita sklona pomoći oružanoj industriji u stjecanju golemih profita – čak i po cijenu života vlastitih građana.
Sam Trump je bio takvog mišljenja, ali je u predizbornoj kampanji lako 'kupljen'. Na nacionalnoj konvenciji Republikanaca u srpnju 2016. godine obećao je da će kriminal i nasilje završiti do početka siječnja 2017. Nakon preuzimanja vlasti, obećao je dokrajčiti američke masakre, no njegovi potezi samo u prvim godinama vlasti doveli su do pojačanja oružanog nasilja. Njegov stožer je dobio 30 milijuna dolara od Nacionalne puškarske udruge (National Rifle Association), pa je stoga Bijela kuća odlučila ukinuti odredbe iz vremena predsjednika Baracka Obame kojima je otežana prodaja oružja osobama s mentalnim oboljenjima. U travnju 2017. Trump je postao prvim predsjednikom na vlasti koji je posjetio ovo udruženje i tamo održao govor. Njima zasigurno nije rekao da je država zabilježila u 2017. godini 11.686 smrtonosnih ishoda korištenja vatrenog oružja, što je povećanje od 12 posto u odnosu na 2016. godinu. Od te brojke, 273 osobe su poginule u masovnim masakrima. Stoga je predsjednikovo izražavanje sućuti snažno licemjerje.
Buduća rasprava već ima svoju poznatu rutinu. Roditelji, lokalna zajednica, čelnici Demokratske stranke i gomila američkih ljevičara počet će iznositi svoje protivljenje lakoj dobavi oružja, dok će odgovor Republikanaca biti da niti jedan zakon ne zabranjuje takvu nabavu, kao i da američki Ustav daje pravo svakom američkom građaninu da posjeduje jedno vatreno oružje. Mediji će brujati o toj raspravi sve dok Trump opet ne počne pisati po Twitteru kada ga donositelji odluka maknu iz Ovalnog ureda, pa će se cijela stvar nakratko zaboraviti – barem do idućeg većeg masakra.
Ovo je američka stvarnost koja se pretvara u pravi horor s obzirom da su Sjedinjene Države zemlja koja doslovce ubija svoju djecu. A svaki ubojica svoj krvavi čin radi u ime identiteta i kulture zemlje koja daje takvo pravo svim svojim građanima. Ovo pravo nošenja oružja dio je američkog Ustava od 1787. godine, u vrijeme kada je Amerika bila nešto sasvim drugačije nego što je to ona danas. Sasvim je sigurno da ustavotvorci, kao ni autori amandmana, nisu imali na umu da se tim oružjem ubijaju školarci ili da Amerika ima metalne detektore na sve strane, pa da se čak mora pisati kako je zabranjeno unošenje oružja u kafiće. U vrijeme pisanja Ustava, Sjedinjene Države bile su u ratu s Britanskim Carstvom, te su se oslanjale na sve vidove obrane od kolonijalnih sila. Sigurnost Amerike od stranih sila danas zasigurno nije takva da njezini građani moraju nositi pištolje, poluautomatske puške, bazuke i zolje po cijeloj državi kako bi zaštitili svoje živote i svoju imovinu.
Umjesto razumnog razvoja ustavne kategorije, Amerikanci su razvili kult oružja i smrti koja je srušila stari 'američki san' te je pridonijela snažnoj dekristijanizaciji Sjedinjenih Država, zbog čega u Americi više nema osjećaja sigurnosti i svi se boje svakoga. Unutar te nesigurnosti, vatreno oružje je postalo idol samo po sebi, toliko uvriježeno u društvu da mu se svi pokoravaju, uključujući grabežljive političare. Moralne institucije, uključujući političke i vjerske ustanove, također su kompromitirani, jer se ili slažu s pravom nošenja oružja ili ne progovaraju o ovoj temi te prešutno prihvaćaju sve veći broj poginulih na američkim ulicama.
Američki povjesničar Richard Hofstadter je nazvao ovu američku ljubav za oružjem 'kulturom oružja', te smatra da je privrženost oružja i slavljenje društava za slobodu nošenja oružja dio američke baštine. Sjedinjene Države su, prema njegovim riječima, jedina industrijska nacija koja legalno posjeduje puške i pištolje u toliko velikom broju. To je bilo 1970. godine, a danas se čini kako je ta kultura oružja prerasla sve granice. Američki politolog Robert Spitzer je utvrdio kako moderna američka kultura oružja počiva na tri čimbenika: proliferacija vatrenog oružja od najranijih dana američke nacije, povezanost između osobnog vlasništva oružja i revolucionarne i pogranične povijesti zemlje, te kulturna mitologija povezana s oružjem na velikim granicama i u modernom životu. Sve je to dio američke baštine, što nije shvatljivo u europskim zemljama, ali se mora uzeti u obzir kada se Amerikanci optužuju da ne žele spriječiti masovna ubojstva u američkim školama. Vrijeme je za veliku katarzu američke nacije ili – kao što mnogi teoretičari predviđaju već čitavo stoljeće – suton američke civilizacije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
