Turska je i dalje u grozničavom lovu na Güleniste i one za koje se sumnjiči da su dio mreže tzv. terorističke organizacije Fethullaha Gülena. Između ostalog se radi i o odbjeglim vojnim časnicima koji su napustili Tursku zbog straha od uhićenja i dugotrajnih zatvorskih kazni. Dio njih je otišao u susjednu Grčku, gdje su zatražili politički azil. Turska je tražila njihovo izručenje, ali je sredinom siječnja grčki Vrhovni sud odbio turski zahtjev za izručenjem osam pripadnika turske vojske koje Ankara optužuje za uključenost u pokušaju državnog udara sredinom srpnja 2016. Osmorka je stigla helikopterom u sjeverni grad Alexandroupoli i odmah zatražila azil. Grčki mediji se ponose odlukom Vrhovnog suda ukazujući time na svijetlo demokracije.
Nakon odluke uslijedio je šok. Načelnik Glavnog stožera turske vojske i najviši vojni časnik u Turskoj general Hulusi Akar posjetio je otočje Kardak/Imia u Egejskom moru 29. siječnja. Radi se o dva otoka koja su u pograničnom sporu između Grčke i Turske, koji je 1996. skoro doveo do oružanog sukoba. Akar je posjetio otoke točno na godišnjicu te krize. Turski mediji su protumačili vojni posjet kao jasnu poruku Ateni, pa čak i prijetnju Grčkoj ako ne preda 'teroriste'. Obje zemlje su potom započele pomorske i zračne patrole oko ovih otočića, a turski mediji spominju i manje borbe brodova, odnosno da je jedan turski vojni brod otjerao manje grčko plovilo. Ujedno je turska obalna straža izašla do linije tih otoka. Ministar vanjskih poslova Turske Mevlut Cavusoglu je rekao da se moraju pregledati sve povelje i dogovori s Grčkom, te da ne vidi nikakvog problema u posjetu turskog generala otocima.
Turci se boje da bi odluka grčkog suda mogla poslužiti kao traženi presedan, posebno u Njemačkoj. Naime, u Njemačkoj se nalazi četrdesetak turskih vojnih časnika koji traže azil u Berlinu. Oni su služili na međunarodnim NATO-ovim pozicijama u Njemačkoj i Belgiji, ali su pozvani u Tursku pod prijetnjom uhićenja. Nisu se odazvali, te su zatražili azil u Njemačkoj. NATO je osobito zabrinut zbog toga jer turske čistke više ne gledaju na malu skupinu Gulenista, već široki raspon sekularnih vojnih časnika. Na njihova profesionalna mjesta u NATO-ovim uredima sada dolaze protuzapadni i proruski vojni časnici, što stvara velike poteškoće u radu Saveza na operativnoj razini. Istovremeno je Europska unija napravila obavještajno izvješće prema kojemu se sumnja u Erdoganova uvjerenja kako je Fethullah Gülen iza organizacije puča.
Grčki ministar nacionalne obrane Panos Kammenos je na svom Twitteru objavio sliku grčkog helikoptera kako nadlijeće Kardak/Imia, pri čemu su grčki vojnici bacili u more vijenac u čast poginulim grčkim trupama. Grčki tisak se uzbudio, te su se Grci 31. siječnja probudili s pretencioznim medijskim naslovima: "Neprijatelj pred vratima" (Dimokratia); "Gdje nas Turci vode?" (Ethnos); "Teatar provokacije u Egejskom moru" (Elephtheros Typos). Grčki predsjednik Prokopis Pavlopoulos objašnjava turski čin kao kršenje grčke suverenosti te neovlašten ulazak u grčke teritorijalne vode, teritorij Europske unije i kršenje Povelje iz Lausanne. Glasnogovornik Europske Komisije Margaritis Schinas je naglasio potrebu za umjerenošću.
Kardak je tursko ime za par malih otočića u Egejskom moru, a na grčkom jeziku se oni zovu Imia. Izuzev nekoliko koza, na otocima nema života. Otoci su dio razvedenog arhipelaga i nalaze se otprilike na pola puta između grčkog otoka Kalymnos i turskog poluotoka Bodrum u turistički vrlo atraktivnom području. Za Grčku, otoci su dio grčkog teritorija. Turci smatraju da su dio tzv. sive zone, što u Ankari tumače neutvrđenim suverenim područjem Turske, te smatraju da ih Grci ne mogu uzeti za sebe. Tursko stanovništvo smatra da je Kardak dio turskog teritorija i mora biti pod turskim suverenitetom. Otoci nemaju nikakvu stratešku važnost, ali simbolički označavaju prijetnju i odnos između dvije članice NATO Saveza.
Upravo zbog toga se mnogi boje otvaranja starih rana između Atene i Ankare. Dvije zemlje su između tridesetih godina dvadesetog stoljeća pa do zajedničkog ulaska u NATO 1952. imale relativno mirne odnose, ali su se opet zakomplicirali oko pitanja Cipra i statusa niza otoka u Egejskom moru. Nekoliko puta su dva susjeda i nominalna saveznika bili na rubu rata od šezdesetih do danas. Približili su se nakon stravičnog potresa koji je zadesio središnju Grčku i sjeverozapadnu Tursku u ljeto 1999., kada su dvije zemlje međusobno pomagale jedna drugu. Od tada se stišala količina nacionalističkih prijetnji i ksenofobije i odnosi su postali iznimno dobri. Čak je u vrijeme financijske krize u Grčkoj Turska htjela financijski pomoći u paketima EU i MMF-a za Grčku. Prilike za turski ulazak u Europsku uniju još su više pokopale stare napetosti, pa su se Grčka i Turska počele zajednički baviti pitanjima sigurnosti, turizma i energije. Iako se pitanja Egejskog mora i Cipra nikad nisu razriješili, još uvijek vrijede riječi grčkog premijera Georgea Papandreoua koji je tijekom ciparske krize 1964. rekao da bi "sukob Grčke i Turske bila ludost, ali ako Turska odluči ući u ludnicu, mi ćemo ju slijediti".
Obnova starih sukoba, međutim, nisu više samo predmet spora Atene i Ankare, već predstavlja problem za cijelu Europsku uniju. Odnosi Unije i Turske već su napeti uslijed izbjegličke krize, europsko odbijanje liberalizacije viznog režima za turske građane i posvemašnjeg srozavanja demokratskih standarda i vladavine prava u Turskoj. Turski predsjednik sve više pokazuje da ga Europa ne zanima, da ne želi postati dio Unije, te da svoje nade i očekivanja polaže u Organizaciju šangajske suradnje. Stoga je Grčka najslabija karika Europske unije u očima turskih dužnosnika. S obzirom da je Egejsko more poprište dramatičnih prelazaka migranata, posjet otocima je donekle i upozorenje Europi, a ne samo vojna prijetnja Grčkoj. Kako Turska vojno djeluje na svom istoku i jugoistoku, u Siriji i Iraku, teško je moguće da bi joj bilo u interesu iskazivati vojnu snagu na egejskom području.
Kardak stoga ima više političkog nego vojnog značaja. Ciljano je više na Bruxelles nego na Grčku. Negativnost u odnosima je još povećana nakon Brexita. Nije slučajno da je britanska premijerka Theresa May bila prva gošća u Bijeloj kući kod Donalda Trumpa da bi potom odletjela izravno u Ankaru, gdje ju je primio Erdogan. Posljedica tog posjeta jest obrambeni dogovor u vrijednosti od sto milijuna britanskih funti za razvoj borbenih zrakoplova za tursko vojno zrakoplovstvo. May je rekla da je taj sporazum znak kako je Velika Britanija ponovno velika, globalna i trgovačka nacija. London planira ojačati trgovačke odnose s Turskom, a Erdogan je naglasio da će se povećati trgovačka razmjena s današnjih 15,6 milijardi dolara na dvadeset milijardi dolara vrijednosti. I to je znak nove vanjskopolitičke vizije Erdoganove Turske prema Zapadu. Suradnja će se odvijati s anglosaksonskim talasokracijama, a uz obnovu dobrih odnosa s Moskvom, Erdogana više ne zanima Europa. Cipar će trajno ostati prepreka jer Ankara neće dozvoliti ponovno ujedinjenje otoka.
Takvom odnosu ne smeta ni Trumpova privremena zabrana ulaska muslimanima iz sedam zemalja. Turska je reagirala diplomatično govoreći da se zatvaranjem vrata ne mogu riješiti regionalna pitanja. Takve mlake komentare dali su turski premijer Binali Yildirim i njegov zamjenik Numan Kurtulmus, ali sam Erdogan nije ništa komentirao, slijedivši tako Egipat i Saudijsku Arabiju, u kojima postoje velika očekivanja od nove američke administracije. Dapače, provladini mediji govore o tome da se Trumpu mora dati šansa za iskazivanje. Svakako Erdogan ima nekoliko važnih očekivanja od Trumpa, prije svega izručivanje Fethullaha Gülena Turskoj, prestanak američke potpore sirijskim kurdskim snagama, ali i sličnost u populističkom nastupu. Obojica, također, imaju negativan stav prema europskom bloku, a slučaj Kardaka bi mogao biti početak raznih oblika provokacija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
