Nedavne pobjede libanonske vojske u borbama protiv Daeša na sirijskoj granici dokazuju sve veće sposobnosti libanonske vojske, ali Hezbolah i dalje ima glavnu ulogu u libanonskoj sigurnosti unatoč rivalstvu između dvije strane, koje dodatno podupiru Sjedinjene Države i Iran. Libanon je održao komemoraciju početkom rujna za sve koji su pali u borbi protiv Daeša, ali zemlju također tresu rasprave u političkim i medijskim krugovima o posljedicama uspješne vojne operacije za Hezbolah i libanonsku vojsku. Legitimnost Hezbolahovog sudjelovanja u ratu u Siriji izgrađena je na retorici zaštite Libanona od takfirističkih skupina, što je donijelo pokretu i njegovim borbenim sastavima veliku popularnost čak i među onim dijelovima libanonskoga društva koje je tradicionalno neprijateljski nastrojeno spram Hezbolaha.
Sredinom kolovoza libanonska vojska je pokrenula operaciju Fadžr al-Džorud u okolici sela al-Ka i Ras Baalbek blizu sirijske granice. Ova operacija je pokazala visoku sposobnost ofenzivnoga napada libanonske vojske, bez presedana u modernoj povijesti. Zapravo, mnogi vojni analitičari smatraju kako vojska nije bila toliko učinkovita i profesionalna još od 1943. Istovremeno je Hezbolah naglo pao u očima javnosti, jer se više ne smatra neophodnom nacionalnom vojnom zaštitom. Operacija je trajala nešto manje od dva tjedna i u njoj je ubijeno više od 150 terorista. Završila je dogovorom Hezbolaha i Daeša za evakuacijom ostatka boraca zatočenih u malom području koje su prethodno kontrolirali.
Nije libanonska vojska tako loša kako se može činiti. Otkako je završio libanonski građanski rat 1990., libanonska vojska je izvršila nekoliko uspješnih vojnih operacija, ponajviše protiv raznih salafističkih skupina koje su nastojale iskoristiti ranjivost i podijeljenost libanonskoga društva. No, posljednja pobjeda ima osobite dimenzije. Identitet neprijatelja, kojega prati najzloglasnije ime nakon al-Kaide, kao i brzina i učinkovitost operacije, osobitosti su ovoga pothvata u kojemu je poginulo samo sedam libanonskih vojnika. To su osobine najmoćnijih vojski u regiji. Sjedinjene Države su opskrbile libanonsku vojsku s AGM-114 Hellfire projektilima i M141 uništavateljima bunkera, čiji jedan pucanj može uništiti utvrđene strukture. Libanonska vojska nikada nije imala tako moćno i moderno naoružanje kao danas. Međutim, dio libanonskoga društva ukazuje da pobjeda vojske ne bi bila moguća bez potpore Hezbolaha.
Uključenje stranke i pokreta u Siriji od 2013. i niz pobjeda oslabili su Daeš i stvorili dobro okruženje za uspjeh vojne operacije. Pobornici Hezbolaha smatraju da se u njoj i nije dogodio neki poseban sukob, jer su teroristi već bili praktično uništeni, a Hezbolah i sirijska vojska su slične borbe vodili na drugoj strani granice, oko Kalamuna. Hezbolaha više zanima što su Amerikanci uložili u libanonsku vojnu silu 1,2 milijardi dolara od 2008. čime se potvrđuje dugoročno traženje ravnoteže između vojske i Hezbolaha, s potencijalom rasta regularne vojske. Sada vojska ima naoružanje i opremu o kojoj Hezbolah može samo sanjati. No, vojska nema nešto iznimno važnoga: iskustvo Hezbolaha na terenu u borbama u Jemenu, Iraku i Siriji, duh mučeništva i otpor koji karakterizira šijitske odrede. Umjesto komplementarnosti, odvija se jasna strategija stvaranja napetosti između vojske i Hezbolaha. Američko vojno zapovjedništvo na Bliskom istoku stalno je u kontaktu s Libanoncima, tražeći od njih potpunu nezavisnost od Hezbolaha.
Ako su vojne sposobnosti potvrđene, onda pobjeda na bojnom polju zasigurno nije stvorilo političku dobit za libanonsku državu. Konačni sraz u bitci je otkazan protiv američkih želja i ciljeva, pa je Hezbolah u suradnji s vladom u Damasku postigao dogovor o razmjeni zarobljenika te evakuaciji Daešovih boraca u sirijsku provinciju Deir ez-Zor. Ovaj dogovor bez presedana pokazatelj je snage Hezbolaha ispred nacionalne vojske i političke zapovijedi. Ipak je taj korak opasno poljuljao neka povjerenja u Hezbolah, pa se među Iračanima i Libanoncima može čuti kako je Hezbolah napravio ugovor s vragom. Čini se da će, uslijed nedostatka jasne lokalne političke volje za monopolizacijom političkih i vojnih odluka, Hezbolah i dalje djelovati slobodno, a postepeno razmještanje vojnih snaga na granicu neće spriječiti slobodno kretanje boraca i oružja iz i u Siriju.
Ponajmanje se s tim pitanjem želi baviti libanonski predsjednik Michel Aoun. On je čelnik Slobodnog domoljubnog pokreta, a s vođom Hezbolaha Hasanom Nasralahom se susreo još 2006. kada su se dvojica dogovorila o odnosima između dvije skupine, razoružanju Hezbolaha. Danas Aoun tvrdi kako ne može utjecati na razoružanje Hezbolaha, a pogotovo ne u vrijeme kada Izrael provocira Bejrut upravo iz razloga slobodnoga djelovanja skupine. Aoun je na nedavnoj Općoj skupštini UN-a ukazao da njegova zemlja pruža zaštitu za 1,5 milijuna sirijskih izbjeglica, te da libanonska vlada ne dobiva mnogo potpore po tom pitanju, već plaća više nego što međunarodna zajednica pomaže izbjeglicama, a sve u vrijeme gospodarske i sigurnosne krize u zemlji. Istovremeno je odbacio nedavne pozive misije UN-a u Libanonu (UNIFIL) za aktivnijom ulogom u zaustavljanju Hezbolahovih djelovanja na južnoj granici. Predsjednik Aoun kaže da se ne radi o vojnoj snazi i da Libanon ne može dozvoliti UNIFIL-u dozvolu za inspekcijom domova u potrazi za oružjem.
Unatoč svim nedavnim pobjedama libanonske vojske, Aounu je poznato da se Libanon ne može obraniti od raznih vrsti simetričnih i asimetričnih prijetnji bez Hezbolaha. Ova libanonska šijitska organizacija osnovana je s ciljem oslobađanja libanonskoga teritorija od izraelske okupacije. Izrael se napokon povukao iz južnoga Libanona 2000. No, odmah po razgovoru o razoružavanju 2006. Izrael je ponovno napao Libanon, ali je upravo Hezbolah u 34 dana odbacio izraelsku vojsku u blistavoj pobjedi. Kad bi libanonska vlast u takvom slučaju zagovarala nužno razoružavanje Hezbolaha, bio bi to kontraproduktivan korak. Uostalom, Hezbolah je sastavni dio regionalne politike i krize. Ako se želi razriješiti 'problem' Hezbolaha, on mora biti riješen unutar općeg plana za kraj bliskoistočne krize, a osobito one u Siriji.
To Libanonci jako dobro znaju. Smirivanje stanja u Siriji imat će izravne posljedice za ulogu Hezbolaha u Libanonu. Ne može se rješavati niti jedan problem Libanona ili Hezbolaha bez rješavanja pitanja Sirije. Aoun je možda 2006. imao plan integrirati Hezbolahove jedinice u libanonsku vojsku, ali takav korak nema smisla dok traje rat i politička nedoumica u susjednoj zemlji. No nije samo Sirija ta u kojoj se može nazrijeti naličje budućnosti Hezbolaha. Puno više ovisi razvoj Hezbolaha o palestinskim frakcijama i Izraelu. Palestinski predsjednik Mahmud Abas nastoji održati odnos ni rata niti mira s Izraelom, ali dok on promišlja koji bi mu bio idući korak netko drugi bi mogao odlučiti umjesto njega. Posljednjih tjedana je došlo do nekoliko susreta Hamasa i Hezbolaha, u kojemu se razvijaju planovi obrane ali i napada na Izrael. Fatah smatra da se radi o iranskom pokušaju destabilizacije Izraela.
Dužnosnici Palestinske samouprave ne isključuju mogućnost kombiniranoga napada Hezbolaha protiv Izraela i iz Libanona i iz Sirije, krajem ove ili početkom iduće godine. U tom slučaju, čelništvo Fataha ne bi bilo zainteresirano sudjelovati jer je Abas čovjek mira – no, ako bi došlo do posvemašnjega diplomatskoga zastoja, Palestinci bi se uključili u borbu s ciljem palestinske nezavisnosti i Istočnoga Jeruzalema kao glavnoga grada. A to bi Hezbolahu dalo još veću legitimnost u arapskim razmjerima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
