Američki predsjednik Donald Trump poručio je danas kako će u roku od 24 do 48 sati odlučiti što učiniti po pitanju Sirije zbog kemijskog napada u gradu Douma (ruska vojska, koja je danas obišla i provjerila lokaciju navodnog napada, tvrdi kako se nikakav napad tamo nije niti desio, a fotografije skupine Bijele kaciga naziva lažnima). Dakle, imamo gotovo reprizu od prošle godine, također u travnju, kada je opozicija optužila sirijsku vojsku za kemijski napad, a Trumpova akcija je uskoro uslijedila u vidu raketnih napada na sirijsku zračnu vojnu bazu u provinciji Homs.
Ove godine, čini se, Izrael je odlučio preduhitriti SAD te su noćas oni - prema tvrdnji Sirije i Rusije - izveli zračnu bazu u provinciji Homs (Izrael službeno o svemu i dalje šuti, no ta šutnja može se komotno uzeti i kao potvrda). Izgleda kao da na jedan suptilan način ovom akcijom poručuju SAD-u: evo, mi smo obavili raketni napad na zračnu bazu, pa vi ne morate, vi napravite ove godine nešto žešće i veće.
Nije Izrael jedini koji od Trumpa sada očekuje nešto žešće i veće - aktera je mnogo. Kompletan američki politički establišment, republikanski i demokratski, uz neke vrlo rijetke iznimke, zaziva američki napad na Siriju, prvi "pravi" napad. Naime, kada je prošle godine Trump naredio udar Tomahawk raketama na sirijsku zračnu vojnu bazu, američki mediji - i tzv. "liberalni" i tzv. "konzervativni" - instant su slavili njegov potez, neki su čak tvrdili kako je tim potezom "zaista postao predsjednikom" (ništa čudno za zemlju koja je u svojih nekoliko stotina godina postojanja gotovo stalno u ratu, a često i nekoliko odjednom).
No, kada se prašina od udarca američkih krstarećih raketa u centralnoj Siriji slegla, dojučerašnji slavitelji njegovog poteza nervozno su se upitali: "Zar je to sve?". Htjeti još, još vojnih napada, još razaranja i još pogibije - postoji riječ za to, za biti žedan krvi. Danas je ta žeđ još i veća - danas se Assada prikazuje još i kao većeg tiranina, Rusiju kao još i većeg neprijatelja, Iran kao još i veću apokaliptičnu prijetnju. Teško je vjerovati da cijeli jedan sustav tako glasno navija za nešto što se lako može pretvoriti u globalni vojni sukob.
Politika navija za konačni obračun, kao i mediji - u određenim slučajevima došlo je do takvih osobnih transformacija da je to zastrašujuće. Primjerice, nekoć hvaljena progresivna novinarka, Rachel Maddow, koja je svoju emisiju na kanalu MSNBC posvećivala važnim socijalnim i političkim temama kao što su kriza s vodom u američkom gradu Flint, štrajk nastavnika u obrazovnom sektoru, sada se pretvorila u najvećeg zagovaratelja obračuna s Rusijom. Dakako, ovo je tek jedan primjer, cijeli informativni sustav tzv. "mainstream" karaktera usredotočen je na potrebu "obračunavanja s Rusijom".
Svi oni sada gledaju prema Trumpu i čekaju što će napraviti po pitanju Sirije. Od njega se sada traži da jednim udarcem (ali višestrukom raketnom paljbom) kazni ne samo Assada, već i njegove saveznike, mrsku im Rusiju i Iran. Dakle, što Assad bude više kažnjen, što američki napad bude silovitiji, to će, barem tako razmišljaju, biti više kažnjeni i Rusija i Iran. Jer Rusija i Iran su involvirani, baš su se ozbiljno angažirali oko podupiranja "krvoločnog" (da, to je ta riječ) Assada i stoga što snažnije se bude treslo tlo pod američkim raketama to će i njih snažnije zaboljeti - a idealna meta bio bi Damask.
No, barem ako je suditi prema riječima, 2018. nije 2017. Naime, kada se napetost naglo počela podizati nakon navodnog kemijskog napada prošle godine svi su zapravo šutjeli i gledali što će se dogoditi. Onda je usred noći krenulo lansiranja Tomahawk raketa s američkih ratnih brodova na istoku Mediterana. Pomalo iznenađujuće nekima, svakako, jer naredbu za lansiranje dao je čovjek koji je prije svega nekoliko mjeseci pričao priče kako će se njegovim dolaskom okončati besmisleni ratovi itd. Čovjek koji je javno 2013. govorio protiv napada na Siriju kada je Obama planirao učiniti (ali nije) ono što je pak on bez previše razmišljanja učinio prošle godine
Danas pak više nema iznenađenja, tu "kartu" Trump je dobrano potrošio i sada svi znaju s kime imaju posla. Naredio je napad na Siriju 2017. bez da je imao bilo kakvih dokaza i time je pokazao što se od njega može očekivati sada.
Dakle, razlika između današnje situacije i situacije prije godinu je u tome što se sirijski saveznici Rusija i Iran više ne bave šutnjom i čekanjem već jasno poručuju SAD-u da može očekivati reakciju u slučaju napada na Siriju. Rusija je poručila kako će "posljedice biti velike", što je daleko oštrija izjave od svega upućenog prije godinu dana. Iran pak ide i korak dalje te večeras poručuju kako će odgovor protiv SAD-a biti "jači no što mogu zamisliti".
Nije tajna da su neki brzo "oprostili" Trumpu napad prošle godine tvrdeći kako je u istom srušeno samo par starih hangara te uništeno nekoliko zrakoplova. Neki su tvrdili čak i kako je to Trump "morao" napraviti da ušutka domaću javnost, odnosno medijsku javnost jer američki narod ne podržava ovakve agresije (znatan dio njih glasao je naivno za Trumpa vjerujući da će on biti drugačiji po tom pitanju).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
