U kolopletu terorističkog nasilja na Bliskom istoku, Sinaj je nekako ostao po strani medijskih izvještavanja. Nedavno izbijanje terorističkog nasilja na egipatskom Sinajskom poluotoku nije novost. Sinajski poluotok od pamtivijeka je smatran strateški važnom poveznicom Egipta, Palestine i Arabije, a i danas je područje na kojem graniče Egipat, Palestinska samouprava, Saudijska Arabija, Jordan i Izrael. Zbog toga je bio područje borbe svakog rata između Izraela i Egipta, od 1948. do 1979., kad je potpisan mirovni sporazum između dvije zemlje. Sueskim kanalom protječe oko osam posto globalne trgovine, uključujući tri posto naftnog prijevoza. Uz to, zaljev Akaba je jedini izlaz Izraela na Crveno more. Egipat na Sinaju ima pet od 27 svojih provincija. Sinaj zauzima šest posto egipatskog teritorija, iako na njemu živi tek 0,7 posto stanovništva zemlje, ponajprije na sjeveru i jugu pustinjskog poluotoka.
Otkad je svrgnut Hosni Mubarak u veljači 2011., Sinaj se odmetnuo od središnje vlasti u Kairu. Smušenost sigurnosnih snaga uslijed promjena u zemlji pospješile su organizacijske i operacijske mogućnosti raznih terorističkih skupina. Otkad je s vlasti smijenjen Mohamed Morsi u srpnju 2013., ekstremizam je u jačem porastu, te se neuspjeh Muslimanskog bratstva pretvorio u oružano ostvarivanje cilja političkog islama i islamističkih skupina. Teroristi ciljaju na državnu infrastrukturu i sigurnosne snage, ponajviše na policijske postaje, vladine urede i arapski plinovod između Egipta i Izraela na sjevernom Sinaju.
U tome imaju pomoć beduinskih plemena koja nastanjuju Sinaj, a koji su zbog svoje marginalizacije i nebrige u lošim odnosima s vlastima u Kairu. Neki od njih se bave krijumčarenjem ljudi, oružja i droge. Procjenjuje se da na Sinaju živi oko 80 tisuća beduina u desetak plemena. Oni svoje porijeklo vuku s Levanta i Arabijskog poluotoka, te su stigmatizirani još za vrijeme petnaestogodišnje izraelske okupacije Izraela kao kolaboracionisti Izraelaca i potencijalna peta kolona. Izrael se povukao 1979, u skladu s mirovnim ugovorom koji je Sinaj vidio kao tampon zonu, u kojoj Kairo može imati tek djelomični suverenitet, jer mu nije dopušteno da u potpunosti vojno anektira polutok. To se kasnije pokazalo ključnim za nedostatak kontrole. Kako bi središnja vlast nekako uspjela nadzirati područje, lokalni vojni časnici postavljeni su kao guverneri regija, a oni su postavljali vođe beduinskih plemena, koja su od 1979. ekonomski deprivirani i politički odbačeni.
Južni Sinaj poznat je po svojoj turističkoj industriji, čiji rezorti donose veliku zaradu egipatskom gospodarstvu. Politička nestabilnost od svih industrija najviše je pogodila turističku, te su priljevi od turizma pali za više od 40 posto. Čak 70 posto turističkih aktivnosti Egipta vezano je za Južni Sinaj i Crveno more. Diljem Egipta, bukiranje stranih turista palo je za više od 60 posto. Na jugu Sinaja mnogi razvojni projekti, od jeftinih hotela do ekskluzivnih ljetovališta su stali, ostavljajući nedovršena zdanja na obali. Neka južna plemena imaju donekle korist od turizma, ali većina beduinskog stanovništva prezire vlasti u Kairu zbog nedavanja beduinima pravo glasa, nebrige i nedostatnih razvojnih politika. Turizam i energetski razvojni projekti malo su pomagali beduinima. Hosni Mubarak je u potpunosti zanemario sjever Sinaja te je ulagao u rijetko naseljen jug da tamo napravi rivijeru na Crvenom moru, posebno oko Šarm el-Šeika, gdje je Mubarak imao svoju ljetnu rezidenciju. Poticana je migracija radnika iz doline Nila koji su imali preferencijalni pristup zemljištu, navodnjavanju, poslovima, te time odnosili mogućnosti za beduine, čak i za osnovna prava poput tekuće vode i registracije zemljišta. Nakon prvih odmazda zbog stava središnje vlasti, SAD i Izrael su upozorili Egipat da je potrebno obratiti pozornost na desetljećima nezbrinut Sinaj, međutim Mubarak nije poduzeo ništa u tom smjeru.
Cijelo područje potpalo je pod crno tržište i međunarodni kriminal, jer su beduini pronašli svoj način preživljavanja putem proizvodnje kanabisa i narkotika, krijumčarenju, a sve koristeći svoje sposobnosti brzog kretanja i poznavanja pustinje, te korištenjem međuplemenskih i obiteljskih odnosa, posebno nakon što je Hamas preuzeo Pojas Gaze 2007. Granica je postala porozna i beduinsko krijumčarenje doprinosilo je gospodarskom životu u Gazi. Osim krijumčarenja, postojali su i slučajevi u kojima su beduini otimali turiste i egipatske redarstvenike kako bi ih zamijenili za svoje zatočene suplemenike. Neki beduini su se priključili i terorističkim organizacijama. Posebno nakon pada Mubaraka, slijev oružja iz ratom pogođene Libije i preko Sudana stizali su na Sinaj, te se dalje prodavali u Gazi. Poluotok je bio bez učinkovite kontrole, ali je po dolasku Morsija na vlast započela vojna akcija.
Iako je nasilje na Sinaju posebice zabilježeno nakon Mubarakovog pada, teroristi na Sinaju djelovali su i prije. Tako je 7. listopada 2004. bombaški napad odnio 35 života te ranio 135 ljudi u Tabi, među kojima su većinom bili turisti. Najrazorniji napad dogodio se u ljeto 2005., kada je 88 osoba poginulo, a više od 200 je ranjeno u bombaškom napadu na dan egipatske revolucije u Šarm el Šeihu. Turisti su i dalje bili glavna meta, kao u proljeće 2006., kada je sinkroniziranim bombaškim napadima u Dahabu ubijeno preko 20 osoba, a ranjeno 60. Beduini često pružaju utočište tim terorističkim organizacijama, a posebno se to tiče skrivenih lansirnih rampi koje se ispaljuju na Eilat u Izraelu i Akabu u Jordanu, kao što se nekoliko puta dogodilo između 2010. i 2014. Teroristi također napadaju Arapski plinovod, koji prolazi krot El Ariš na sjeveru Sinaja, a koji snabdjeva plinom Jordan i Izrael. Time se pokušava nanijeti ekonomska šteta Egiptu, te u tim napadima sudjeluju i beduinska plemena.
Nakon pada Mubaraka, teroristička aktivnost se nesmetano nastavila odvijati. I dalje su napadani plinovodi, te su teroristi upadali kroz izraelsku granicu i izazivali sigurnosno stanje. Akcije su ciljane na izraelske građane, ali i na pripadnike egipatskih oružanih snaga i redarstvenika. Za vrijeme vladavine Mohameda Morsija, krenula je velika protuteroristička organizacija na Sinaju zbog opasnosti za egipatske sigurnosne snage, a kao odmazda ubijen je Mohamed Said, savjetnik ministra unutarnjih poslova. Niti nakon Morsija stanje se nije popravilo. U nekoliko navrata je zatvorena egipatsko-izraelska granica, operacijski kapaciteti terorista su povećani, a sigurnosni izazovi su se proširili drugdje po Egiptu, uključujući glavni grad Kairo. Samo u posljednje dvije godine ubijeno je 150 egipatskih policajaca, 74 vojnika i 57 civila. Vojska je, nakon svrgnuća Morsija, pokrenula novu operaciju Pustinjska oluja, ofenziva sprženje zemlje, te je zatvorila većinu tunela koji povezuju Egipat s Gazom, čime je povećana cijena dobara u pojasu Gaze, kao i nedostatak električne energije.
Rastući problemi sa sigurnošću izazvali su zabrinutost u Egiptu, među njegovim susjedima, i u široj međunarodnoj zajednici, te je egipatska vlada u kolovozu 2012.pokrenula Operaciju Sinaj, najveću vojnu operaciju koju je poluotok doživio još od arapsko-izraelskog rata 1973. Tadašnji ministar obrane, koji je bio na čelu operacije, današnji je predsjednik Egipta, Abdul Fatah el Sisi. Operacija je trajna vojna kampanja koja za cilj ima uspostaviti sigurnost na Sinaju, na međunarodnim granicama i duž Sueskog kanala.
Među terorističkm skupinama dvije se posebno ističu. Prva je Ansar Beit al-Magdis (u prijevodu Jeruzalemska družina, ABM), salafistička i džihadistička teroristička organizacija koja je svoje operacije započela nakon pada Mubaraka, a posebno je povećala svoje djelovanje nakon izbacivanja Morsija. Prvi napadi bili su usmjereni na sigurnosne snage, ali tijekom 2014. započela je s atentatima i bombaškim napadima u Kairu, kao i napadima na turiste. Odmah na početku skupina je preuzela al-Kaidinu ideologiju i operativne taktike, a al-Kaidin vođa Ajman al-Zavahiri je u ljeto 2012.javno podržao ABM-ove akcije protiv Izraela. Međutim, u jesen 2014. ABM je podržala tzv. Islamsku državu, te položila svoju lojalnost njima. Među pripadnicima ABM-a jasno su vidljivi elementi militantnih salafista, nezadovoljnih beduina i bivših militanata koji nisu htjeli napustiti nasilje. I među zadnjima ima najviše Egipćana, ali se u redovima ABM-a bore i Palestinci, Saudijci te Sirijci. Prema izvještajima egipatskog novinara Ismaila Aleksandranija, njih uvježbavaju veterani koji imaju iskustvu u Afganistanu i u Bosni, iz 1980.-ih i 1990.-ih. Smatra se da imaju preko tisuću boraca koji posjeduju visoke strateške i tehnološke mogućnosti. Njihovo financiranje nije dovoljno jasno, ali se pretpostavlja da su uključeni u krijumčarenje oružjem i ljudima, koji su postali gotovo okosnica gospodarskog života na Sinaju. ABM je prva sinajska organizacija koja je premjestila svoje područje djelovanja. Osim na poluotoku, svoje bombaške napade organiziraju u Kairu i delti Nila, a razina mogućnosti vidljiva je i u rušenju vojnog helikoptera početkom 2014. Lojalnost al-Bagdadiju očito je rezultat povratka brojnih militanata iz Sirije.
Druga je skupina Al tavhid va džihad, sunitska džihadistička organizacija koja je povezana s Al Kaidom. Svoje aktivnosti započela je sredinom 2000.-ih uz Pojas Gaze i na sjeveru Sinaja. Ime su uzeli po istoimenoj organizaciji u Iraku koju je osnovao Abu Musab al-Zarkavi. Radi se o prvoj sinajskoj terorističkoj organizaciji koja je u svoj rad uvela al-Kaidinu takfiri ideologiju, koja smatra da su egipatski režim i sigurnosne snage nevjernici koje valja nasilno izbaciti. Skupina je odgovorna za bombaške napade u turističkim odmaralištima na južnom Sinaju 2004., 2005. i 2006. Njezin osnivač je Haled Musaid, koji je član vrlo poznatog beudinskog plemena Al Savarka. Osim njih, u posljednjim godinama nastale su i druge organizacije poput Madžlis Šura al-Mudžahidin fi Aknaf Bajt al-Magdis (Mudžahedinsko šura vijeće u području Jeruzalema) i Adžnad Misr (Egipatski vojnici).
Ciljanjem izraelskih pozicija nastoji se provocirati rat između izraelskih i egipatskih snaga, no u tome sinajski teroristi ne uspijevaju. Suradnja izraelskih i egipatskih obavještajaca vrlo je jaka. Primjerice, Izraelci su privremeno zatvorili zračnu luku Eilat u ljeto 2013.na temelju egipatske dojave o mogućim aktivnostima sinajskih terorista.
Koliko trenutna vojna vlast iskorištava prilike pokazuje i činjenica da je Muslimansko bratstvo, vječita oporba egipatske autokracije, 25. prosinca 2013. proglašeno terorističkom organizacijom. Većina vodstva je sada u zatvoru, Morsi se suočava na sudu sa sve većim optužbama, uključujući špijunažu, a za većinu njih očekuje se smrtna kazna. Nedavno su uhapšeni i novinari (ne samo domaći) što pokazuje da je i pričin građanskih prava ustuknuo pred sigurnosnim establišmentom. Oni su nepomirljivi, kao i druge strane u egipatskom unutarnjem sukobu, te postoji malo mogućnosti za političko rješenje. Oni političari bliski sadašnjoj vladi koji su pozvali na pomirenje ubrzo su zašutjeli pod snažnim pritiskom medija, čiji vlasnici i novinari svoju lojalnost polažu u snažne koruptivne veze s vlašću.
Mnogi militanti smatraju da je izbacivanje Morsija samo dokaz njihovih ideja da se islamska država može postići jedino putem nasilja, a ne umjerenom političkom kampanjom Muslimanskog bratstva. Jedan od najutjecajnijih militantnih ideologa, mauritanski klerik Šejh Abu al-Mundir al-Shingiti, objasnio je svojim istomišljenicima da je vjerska obveza svakog muslimana da se oružano bori protiv egipatske vojske. Prema njegovim riječima u jesen 2014., cilj sigurnosne kampanje "tiranske egipatske vojske" na Sinaju jest zaštita Izraela i njegovih granica. Poručio je da je džihad na Sinaju velika mogućnost da se militanti okupe pod jednim čistim barjakom. Ovo raskidanje s Muslimanskim bratstvom odraz je pada Morsijeve politike. Bivši egipatski predsjednik dio je svoje kandidature posvetio Sinaju. U kampanji je posjećivao sinajske gradove, obećavajući kraj doba opresije i diskriminacije, te najavio da će pod njime Sinaj biti dio Egipta, jednak kao i sve ostale provincije. Najavio je razvojne projekte i nastavak starih infrastrukturnih projekata. Obećao je da će se preispitati sve optužbe protiv zatočenih beduina. Pokrenuta je inicijativa da se beduinima omogući posjedovanje zemlje, a istovremeno Morsi je započeo vojnu kampanju kako bi stao na kraj sinajskom militarizmu. Na stotine krijumčarskih kanala bilo je uništeno. Međutim, sve je bilo uzalud. Morsi nije bio sposoban ispuniti niti jedno obećanje, a vojna akcija je bila promašena. Većina tunela je ostala aktivnima, a uska suradnja s Hamasom, kao i četiri milijardi dolara pomoći pokojnog emira Katara pojasu Gaze, ojačali su krijumčarenje na Sinaju. Beduini su ubrzo shvatili da se ne mogu osloniti na Morsija, te su se vratili provjerenim taktikama. Morsi je za Sinaj bio krajnje nesposoban, jer su beduini pod Mubarakom barem mogli računati na kakvu-takvu sigurnost. Sada su socioekonomske i sigurnosne okolnosti puno gore, a islamistički militanti krenuli su osvajati pustinjsku zemlju, te se osvećivati svakome tko je na neki način surađivao s državom. Posebno teško stanje je koptskih kršćana koji su pod osobito velikim sigurnosnim pritiskom.
Jedino pitanje oko čega se sve strane u Egiptu slažu je uloga SAD-a u Egiptu. Za sve je ona negativna, ali iz različitih razloga. Muslimansko bratstvo smatra da je Washington podržao udar protiv Morsija, a Egipćani skloni vojnoj vlasti smatraju da Washington ima posebne odnose s Bratstvom i da je Amerika dovela Morsija na vlast. Prema ispitivanjima Pew Researcha 81 posto Egipćana ima negativnu sliku prema SAD-u, čak i u smislu američke financijske podrške, a samo 16 posto smatra da je američka uloga pozitivna. Samo 24 posto Egipćana vjeruje kako je potrebno imati jako partnerstvo s Amerikom, a devet posto misli da je jako potrebno. Njih 69 posto, međutim, iskazuje mišljenje da dobre bilateralne veze s Amerikom nisu nimalo ili tek malo važne. Senzacionalistički mediji imaju utjecaj u stvaranju takvog mnijenja. Razne teorije urote ukazuju da SAD žele podijeliti Egipat u nekoliko država, da je Morsi američki špijun, a da Bratstvo prima izravno zapovjedi od Obame. S druge strane, ne samo Muslimansko bratstvo, već i islamistički ekstremisti smatraju da je Amerika izdala Morsija i izbornu legitimnost, te prešutno pristala da vojska ponovno preuzme vlast u Egiptu. Zanimljivo je, pritom, da su teroristi ciljali snažne egipatske ciljeve, a ne one koji su povezani s prisutnošću Amerike, u Egiptu ili u regiji.
Povratak vojske i odlučnost koju je el-Sisi već pokazao kao ministar obrane najavljuju mogućnost široke vojne akcije koja će napokon stabilizirati poluotok. Međutim, Sinaj neće moći zadržati stabilnost ako lokalni beduini ne postanu punopravni građani Egipta, s mogućnošću uživanja u resursima, ponajprije u turizmu i energetskim projektima. Za to je potreban širok zaokret u državnoj i vojnoj politici Egipta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
