Kaotična libijska politika preselila se posljednjih dana u Washington gdje brojni čelnici libijskih političkih frakcija nastoje zadobiti pažnju američkih moćnika. Na Capitol Hillu se 10. svibnja održala konferencija o libijsko-američkim odnosima, zajedno s razgovorima o mogućnostima ulaganja u zemlju. Premijer kojega podupire UN, Fajez al-Saradž i njegov glavni rival, protuislamistički političar Halifa Hifter žele se naći s američkim dužnosnicima s kojima bi porazgovarali o održavanju izbora iduće godine. Svaka strana je vrlo jasno izložila svoje stavove, jer svi žele održati svoje pozicije, povećati svoju moć i ne dopustiti da išta izgube u libijskim pitanjima. Unutarnja borba u Libiji dovodi do borbe na život i smrt.
Skupina sedmorice (Italija, Njemačka, Francuska, Japan, Velika Britanija, SAD i Kanada), kojoj je prije aneksije Krima pripadala i Rusija, održala je prije mjesec dana, 10. travnja, sastanak ministara vanjskih poslova na kojima se iskazala nepokolebljiva potpora libijskom političkom sporazumu i tranzicijskoj vladi koju predvodi Saradž, te istovremeno pozvali sve naoružane skupine u libijskom glavnom gradu Tripoliju da se suzdrže od akcija koje vode unutarnjim podjelama i nastavku sukoba. Izjava ujedno sadržava jasnu potporu teritorijalnom integritetu i jedinstvu zemlje. Dakle, u potpunosti se odbacuje bilo koja ideja mogućeg raspada Libije. To znači da Libiji prijeti opasnost dezintegracije, jer ona de facto i nije zemlja, već skupina teritorija kojima vladaju regionalne vlade uz pomoć naoružane privatne ili poluprivatne milicije i nad kojima Tripoli nema nikakav monopol upotrebe sile.
Savjetnik predsjednika Donalda Trumpa Sebastian Gorka je zapravo raspravljao o idejama podjele Libije u tri regije, temeljeno na upravnim oblastima koje su postojale za vrijeme Osmanskog carstva. Navodno je Gorka raspravljao o tome s jednim neimenovanim europskim diplomatom, a ujedno je nacrtao zemljovid na salveti (ironično se sjećamo i nekih drugih salveta ili priča o njima), na kojoj je podijelio Libiju na Cirenaiku na istoku, Tripolitaniju na sjeverozapadu i Fezan na jugozapadu. Takve provincije su stoljećima postojale za vrijeme Osmanskog carstva. Za Trumpa je ovo vrlo jasan pokazatelj kuda njegovi savjetnici gledaju, iako Bijela kuća zapravo nema nikakvu definiranu političku poziciju spram libijske budućnosti dočim Washington šalje vrlo miješane poruke o državi.
Kaos u Libiji, svakome je poznato, započeo je rušenjem dugogodišnjeg vladara Muamera Gadafija 2011. i njegovim ubojstvom, nakon čega se pokrenuo osmomjesečni građanski rat koji je razdijelio zemlju u plemenske i milicijske zone, a ostatak zemlje predao na milost i nemilost terorističkim izdancima Daeša. Europljani su zbog američke pozicije, koja nema suštine, temelja ni vizije, vrlo ljutiti i zabrinuti s obzirom da se suočavaju s tim kaosom doslovno na svojem pragu. Preko Malte i Sicilije, u Europu stižu čamci i brodovi, izbjeglice i teroristi, subsaharski azilanti kao i stanovnici napaćeni tzv. Arapskim proljećem. Po receptu 'podjeli Bosnu, pa mirna Bosna', sada se promišlja da bi se mir mogao osigurati jedino trajnom podjelom libijske države na tri rečene cjeline. Ta ideja govori samo koliko malo Amerikanci znaju o osnovama Libije.
Sve tri cjeline ne mogu opstati bez središnjeg djela Libije, koja je pustinja i gdje nitko ne želi živjeti, ali koja je suštinski važna za državu jer se ovdje nalaze najveća naftna polja. U zapadnim i južnim regijama postoji tek manji dio takvih polja. Podjela bi definitivno dovela do posložnjenja izvoza nafte i dobivanja zarade, a proizvodnja nafte bi se dodatno komplicirala. Ako se Libija podjeli, onda će stanovništvo jednostavno izgubiti naftu, što je glavni izvor života Libijaca, baš kako je to 2011. spomenuo Seif al-Islam Gadafi, sin i nasljednik pokojnog pukovnika. Danas se mali ratovi vode upravo oko pitanja kako raspodijeliti dobit od nafte, što toliko utječe na Libiju da je proizvodnja u nekim godinama od tzv. Arapskog proljeća naovamo jednostavno zaustavljena.
Libija je oduvijek bila zemlja plemena, ali ta plemena su održala vrlo jake međusobne odnose, uključujući vjenčanja i druge oblike povezivanja između plemena i klanova. Iako plemensko društvo, ipak je tijekom stoljeća nastao osjećaj libijske nacije i državnosti, što dodatno otežava rastakanje u posebne državne okvire. Politička kultura Libijaca, dodatno, ne podržava ideju koja može dovesti do razbijanja zemlje, pa čak i uvođenje federalnog sustava.
Zato je danas i važno da u Washington odlaze i dva bivša premijera Mahmud Gebril i Ali Zejdan, kao i članovi Predsjedničkog vijeća, libijske izvršne vlasti, koji su ili bliski Hifteru ili su barem vrlo kritični spram Saradževe Vlade nacionalnog jedinstva. Amerikanci vrlo zorno preoblikuju politiku predsjednika Baracka Obame i potporu koju su dali Libijskom političkom sporazumu u prosincu 2015. koji je pozvao na stvaranje vlade nacionalnog jedinstva. Drugi parlament u državi, onaj izabran 2014. u Tobruku, odbio je krenuti tim putem i dalje traži glavno vojno mjesto za Hiftera. Amerikanci sada promišljaju tri različite opcije: (1) ostati na istim pozicijama; (2) poduprijeti Hifterovo traženje veće moći i riskirati povratak građanskog rata; (3) očuvati sadašnju strukturu na vlasti, ali zamijeniti neke članove Predsjedničkog vijeća.
Hifterovi podupiratelji, među kojima su Rusija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat, smatraju da jedino on ima realnu mogućnost poraziti Daeš i dovesti mir zemlji. Kritičari takvog djelovanja upozoravaju da bi to uništilo mogućnosti pregovora za završetak građanskih nemira. Ali svaki pokušaj rješavanja libijskog sukoba mora uključivati Ruse, koji su za sada orijentirani više na situaciju u Siriji i nisu doprinijeli mnogo rješavanju libijske krize. No, Moskva se sigurno ponovno vraća libijskim frakcijama koje traže rusku pomoć. Hifter je svojim odlascima u Kremlj pokazao da je sklon ruskoj opciji, a ruski šef diplomacije Sergej Lavrov je obećao da će Rusija poduprijeti micanje embarga na uvoz oružja koje je Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo u ožujku 2011.
Rusija je također primila 2. ožujka ove godine Saradža i tom prilikom ga je Lavrov zamolio za dijalog među raznim libijskim frakcijama, uključujući Hoftera. Ovo je do sada najjača poruka koju je Rusija dala vezano za libijski sukob. Washington i Rusija bi zapravo mogli pronaći jasan i skladan zajednički pristup Libiji, kojega mogu ugroziti samo nesuglasice i manjak suradnje u Siriji. Obje velike sile boje se da bi Libija mogla postati utočištem međunarodnim terorističkim skupima kao što je Daeš, te obje prepoznaju da samo ujedinjena Libija ne može biti lak plijen Daešu.
Sukobi i dalje ne jenjavaju u području zapadne Libije, gdje se oni vode ponajviše oko prava krijumčarenja roba i ljudi. Također se vode oko naftnih luka i naftnih postrojenja, dok u istočnoj Libiji snage Libijske nacionalne vojske feldmaršala Hiftera čiste područje Bengazija i Derne od terorista. Ali Libiju ne pokreću silni bojevi, već pokušaj da se popravi gospodarstvo u zemlji. Devalvacija libijskog dinara i nelikvidnost bankarskog sustava dovela je do snažnog gubitka vrijednosti novca i nemogućnosti građana da izvuku svoj novac iz banaka niti dobivaju plaće jer njihovi poslodavci jednostavno nemaju gotovine. I dok libijske financijske institucije pokušavaju oživjeti gospodarstvo subvencijama, desetkovanim rezervama stranih valuta i kroz sustav debele korupcije i nepotizma, libijske dobiti od nafte su nekonzistentne i pate zbog niske razine proizvodnje i niske cijene nafte na svjetskom tržištu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
