Bivši šef francuskih obavještajnih službi, Alain Juillet, rekao je kako je francuska Vlada ignorirala vlastite obavještajne informacije po pitanju odnosa prema krizama u Ukrajini i Siriji te kako su umjesto toga nesmotreno slijedili Washington u pridruženju anti-ruskim sankcijama zbog čega je francuski sektor poljoprivrede pretrpio ogroman udarac.
Nadalje, Juillet je rekao kako su francuske vlasti učinile niz vanjskopolitičkih propusta, uključujući i njihovo stajanje na stranu pobunjenika u Siriji i njihov anti-ruski stav po pitanju situacije u Ukrajini.
"Francuska je svakako pogriješila po pitanju Sirije i Ukrajine", rekao je Juillet u razgovoru za list Paris Match.
Zašto se to dogodilo? Juillet nudi dva moguća objašnjenja: ili su francuske vlasti dobivale pogrešne obavještajne informacije ili su unatoč točnim obavještajnim informacijama krenuli putem koji, kako tvrdi, "nije utemeljen na stvarnosti". Po pitanju odnosa prema Siriji, navodi Juillet, Francuska je "jednostavno ignorirala stvarnost".
Naglasio je kako je Francuska uvijek imala dobre odnose sa sirijskim obavještajnim službama, čak i kada se to nije smjelo reći javno. No, ovog puta to više nije slučaj, odnosi su prekinuti ispred i iza kulisa i Juillet smatra da je to totalno promašena politika. "Održavali smo dobre odnose sa Sirijom, mada i neslužbeno. Taj odnos nam je uvijek dobro došao, ali sada, odjednom, svi mostovi se ruše. Ovo je totalna ludost", poručio je Juillet.
Možda takav potez jest totalna ludost za njega jer on na vanjsku politiku i poziciju Francuska gleda na jedan specifičan, mnogi će se složiti trezveniji, način. No, nova "škola" vanjske politike koja je dominirala Parizom zadnjih 5 godina ne vidi ništa loše u tome da se prekinu svi odnosi sa Sirijom i sa sirijskim obavještajnim službama. Pariz je jednostavno odlučio pustiti Assada "niz vodu", njega i kompletnu postojeću nomenklaturu današnje baathističke Sirije.
Zašto bi to učinili? Razlozi itekako postoje, a djelomično su i političke kockarske prirode. Naime, Francuzi su vidjeli što je NATO agresija učinila Libiji (i sami su uvelike sudjelovali u toj agresiji) i u kojem se pravcu kreće tzv. "Arapsko proljeće".
U jednom trenutku je umirovljen realpolitik američke vanjske politike i to je bio fascinantan trenutak koji je temeljito promijenio svijet, nažalost, na gore. Zadnji udisaji američkog vanjskopolitičkog realpolitika osjetili su se u trenutku kada se počelo klimati tlo pod dugogodišnjim egipatskim predsjednikom Hosnijem Mubarakom. Američki realpolitik nije se htio riješiti Mubaraka. Jest da je on bio već star, korumpiran, autoritaran, sekularan, režimski lider, ali takvi su uvijek bili - uz nekoliko iznimaka - dobri prema američkim interesima.
No, tada na scenu dolazi jedna potpuno nova generacija američkih vanjskopolitičkih savjetnika, a put prema upravljačkim pozicijama probija im Barack Obama koji je i sam po mnogočemu prototip ove nove škole.
Dakle, Obama vodi američku vanjsku politiku? Ne, nipošto. Niti on niti njegovi ministri vanjske politike (državni tajnik), već prava mala vojska savjetnika. Ti savjetnici su ono što definira modernu američku vanjsku politiku, njihove ideologije se u konačnici osjete u svakom potezu kojeg SAD projicira na ostatak svijeta.
Prva državna tajnica u Obaminoj administraciji bila je Hillary Clinton, a ona je - prema pisanju lista The Foreign Policy - imala oko sebe čak "nekoliko stotina savjetnika". To znači da su ti ljudi, primjerice za vrijeme rata u Libiji, detaljno odredili kojim putem treba ići. Dakako, ona je stavila potpis na tu agresiju i da se na njenom mjestu tada nalazio aktualni državni tajnik John Kerry, možda on ne bi odobrio takvu agresiju. No, savjetnici su do mikro razine izrežirali sve - uključujući i njeno paradiranje po Tripoliju nakon brutalnog smaknuća libijskog predsjednika Muammara Gaddafija.
No, do promjene u "školama", odnosno do stasanja ove nove generacije, mahom mladih i mahom vrlo oportunističkih, savjetnika, došlo je nešto prije izbijanja rata u Libiji, tijekom egipatskih previranja.
Novi mladi savjetnici imaju jednu snažnu averziju prema starim bliskoistočnim autoritarcima koje su njihovi mentori itekako podnosili (mentori kao što su Henry Kissinger i drugi). Toga su svjesni čak i deklarirani saveznici SAD-a, poput monarha iz naftnih monarhija, koji se zaista boje da samo što nije došao dan kada će doći red i na njih.
Tko su ti mladi savjetnici? Ima ih puno, ali većinom su slični po načinu razmišljanja. Primjerice, jedan od utjecajnijih iz redova savjetnika Hillary Clinton je Jake Sullivan (39). On je potencijalni kandidat za glavnog savjetnika za američku nacionalnu sigurnost ukoliko Hillary Clinton postane predsjednicom ove godine u studenom.
Jake SullivanSpomenimo pritom jednu kratku zanimljivost - taj isti Sullivan je oženjen za Margaret Goodlander, a ona je pak pisala govore za američkog senatora Joea Liebermana te je bila visoka savjetnica za vanjsku politiku Johna McCaina. Dakle, nova škola vanjskopolitičkih savjetnika poprilično je dobro integrirana u kompletan politički spektar SAD-a. To je ujedno i odgovor zašto je američka vanjska politika ista bez obzira da li je u datom trenutku krojili predstavnici Demokratske ili Republikanske stranke - mora biti ista, jer savjetnici su im isti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
