Šijiti se, nakon pogubljenja šejha Nimra al-Nimra, što je dovelo do ozbiljnog zaoštravanja odnosa Irana i Saudijske Arabije, boje i za sudbinu bahreinskog šijitskog klerika šejha Alija Salmana. Ovaj narodni disident, rođen 1965., glavni je tajnik Nacionalnog islamskog društva Al Vefak, koje je glavna oporbena skupina u Bahreinu. Uhićen je 28. prosinca 2014. nakon niza govora u kojima je pozivao na političku reformu i odgovornost. Suđenje je trajalo preko tri stotine dana, a organizacije za ljudska prava smatraju da to suđenje nije izvršeno prema međunarodnim standardima i procedurama za pravedan proces. Salman je 16. lipnja 2015. osuđen na četiri godine zatvora. Prema riječima visokog povjerenika UN-a Ruperta Colvillea, Salman i njegovi odvjetnici su sustavno zaustavljeni od strane suda da pruže usmene prigovore. Salman i njegovi pravni predstavnici čak nisu imali mogućnost da predstave svoje dokaze.
Šejh Salman je vodio nenasilan pokret i tražio je trajne, ali mirne prosvjede protiv politike bahreinske vlade. To ga nije spasilo zatvora. Sud ga je osudio zbog pozivanja na neposluh i mržnju, te na vrijeđanje službenih tijela. Ipak, nisu ga mogli optužiti za pokušaj rušenja režima, čime bi zaradio doživotnu kaznu zatvora ili smrtnu kaznu. Ali, ovo nije prvi puta da je ovaj šijitski klerik zatvoren. Nakon duge karijere u kojoj je zahtijevao političke reforme i ljudska prava za bahreinski narod, Salman je zatvoren 1993. i 1994., a iz zemlje je protjeran 1995. Njegova politička karijera počela je ranih devedesetih, nakon što je završio svoje islamske studije na prestižnom šijitskom sveučilištu u iranskom gradu Komu. Kući se vratio 1993., kada je vodio ustanak sa ciljem povratka parlamenta i ustava iz 1973, temeljenog na društvenom ugovoru vladajuće dinastije i bahreinskog naroda.
Nakon puštanja iz zatvora, Salman je deportiran u Dubai, ali to nije zaustavilo Salmana da nastavi sa svojim političkim aktivizmom, posebice nakon što se preselio u London. U Bahrein se vratio 2001., istovremeno kad je emir Bahreina pokrenuo Povelju nacionalnog djelovanja kao rješenje na krizu s kojom se zemlja suočavala tijekom devedesetih. Radi se o novom ustavu, a u veljači 2001. 98,4 posto bahreinskih glasača (oba spola) na referendumu su dali potporu Nacionalnoj povelji. Nekoliko dana kasnije bahreinski premijer je najavio aboliciju vrlo kontroverznog Zakona o državnoj sigurnosti, koji je na snazi bio od 1975. Opća amnestija je proglašena dan uoči referenduma. Duh promjene je zavladao Bahreinom, a u ožujku se Salman vratio u zemlju, zajedno s većinom drugih prognanih oporbenih čelnika.
Emir Hamad bin Isa al-Halifa proglasio je 14. veljače 2002. Bahrein ustavnom monarhijom, a sebi je dao naslov kralja. Prema novom Ustavu, novostvorena kraljevina ima Nacionalnu skupštinu, koja se sastoji od dva doma. Savjetodavno vijeće (Madžlis al-Šura) se sastoji od zastupnika koje isključivo imenuje kralj, dok narod bira četrdeset zastupnika Vijeća predstavnika (Madžlis al-Nuvab). Suprotno obećanju emira da će samo birano tijelo imati zakonodavne moći, i Savjetodavno vijeće je dobilo ograničene zakonodavne ovlasti. Uz to, vlada može uvesti zakone sama. U slučaju da postoji nesporazum između dva doma, nebirano Savjetničko vijeće ima konačnu odluku. Svaki ustavni amandman zahtjeva dvotrećinsku većinu u oba vijeća, čime se učinkovito blokira bilo kakva ustavna promjena. Jedino kralj ima mogućnost promjene ustava po svojoj volji, bez suglasja Vijeća.
Ali SalmanTo je daleko od povratka na relativno liberalan ustav iz 1973., jer ustav iz 2002. zapravo koncentrira formalnu moć u kraljevim rukama više nego ikad. Oporbeni vođe govore o ustavnom puču i otvoreno su raspravljali o prednostima i nedostacima bojkotiranja izbora. Ipak, sva politička društva (ne političke stranke, koje su zabranjene u Bahreinu) sudjelovala su na općinskim izborima u svibnju 2002. Na njima je izabrano 23 sunita i 27 šijita, a među njima nije bilo ni jedne žene, ni jednog sekularnog nacionalista, niti jednog ljevičara. Pri tome treba napomenuti da Bahrein ima oko 1,2 milijuna stanovnika, od čega je nešto više od 600 tisuća stranih državljana, među kojima su najbrojniji Indijci i Pakistanci. Između 65 i 75 posto bahreinskih muslimana su šijiti, ali vladajuća klasa je sunitska i oštro se protivi utjecajima šijitskog Irana.
Među političkim organizacijama al-Vefak je najveća. Ali Salman je njezin vođa od 2001., te je četiri puta ponovno biran na čelno mjesto. Dio je Nacionalne demokratske oporbe kao saveza oporbenih stranaka u Bahreinu, koja se bori za temeljite političke, društvene i gospodarske promjene u Bahreinu. Kroz više od jednog desetljeća, al-Vefak se borio protiv diskriminacije i opresije vladajuće dinastije, organizirao je masovne prosvjede, dolazio u doticaj s međunarodnom zajednicom i vodio mirnu borbu protiv autoritarne vlasti. Iako je bio svjestan zamki izbornog sustava i ozbiljnih sumnji u sam proces, al Vefak je sudjelovao u parlamentarnim izborima 2006. i dobio političku većinu. Kroz tu narodnu odluku Al Vefak je uspio ostvariti demokratski proboj za promjenu ustava, ali vladajuća klika je pokazala da nema ozbiljnih želja za reformom. Kao parlamentarni blok, al Vefak je izašao iz parlamenta 2011., nakon brutalnog napada vlasti na prodemokratske prosvjede u glavnom gradu Manami.
Dio je to svjetski manje poznatog ustanka unutar tzv. Arapskog proljeća. Koristeći gibanja u cijelome svijetu, bahreinska oporba je odlučila iskazati svoje želje za aktivnim političkim sudjelovanjem u nacionalnom procesu donošenja odluka, te određenog nacionalnog pomirenja u svijetlu islamske vizije. Bahreinski oporbenjaci žele čist i ozbiljan dijalog, izgradnju povjerenja, te inkluzivna politička rješenja, ali nailaze samo na zid obitelji al-Halifa koja je čak pozvala vojnu snagu Saudijske Arabije da pomaže u gušenju svakodnevnih prosvjeda. Bahreinska vlada je preko noći dala državljanstvo stotinama pakistanskih policajaca, što je lokalne Arape navelo da u prosvjedima pišu poruke na urduu, ciljajući time na majčinski jezik bahreinskih policijskih snaga.
Prosvjednici su cijelo vrijeme pratili Salmanovu pouku o nenasilnom otporu, koji je prakticirao u cijeloj političkoj karijeri. Nenasilje je postalo čvrstim načelom i utvrđenim oblikom ponašanja na bahreinskim ulicama, uz traženje demokratskih reformi. Svakako je ovaj Salmanov naputak imao svoje utemeljenje u protušahovskom pokretu u Iranu, koji je trajao desetljećima, ali koji je uvijek bio nenasilan i strpljiv. Stoga su odluke bahreinskih sudova o Salmanovom poticanju na neposluh i nasilje sumnjiva i nerealna, što je potvrđeno i od strane međunarodnih institucija i organizacija.
Spoznavši da oporbu ne može slomiti nasiljem i sudovima, bahreinska vlada se odlučila za drastičan korak oduzimanja državljanstva. Među njima su sedmogodišnja Naba i jednomjesečna Sara, dvije kćerke šejha Salmana, koji će rasti bez službene nacionalnosti ili osobne iskaznice, neće moći polaziti školu ili vrtić u idućih četiri godine, i sve to zato jer im je otac politički zatvorenik. Osim toga, gubitnici državljanstva gube niz socijalnih prava, a prijeti im i deportacija jer Ministarstvo unutarnjih poslova smatra da su to osobe koje umanjuju nacionalnu sigurnost. Oduzimanje državljanstva nije nova stvar, jer se protiv protivnika vlade koristi još od 1975., kada je ukinut prvi parlament u državi. Ipak, većinom se nakon pet godina vrati državljanstvo, ako osoba nije ustrajala na borbi protiv režima.
Oni koji nisu odustali od takve borbe većinom traže politički azil u drugim zemljama. Oni ostaju psihološki, kulturalno i emotivno vezani za Bahrein, pa djeluju u raznim organizacijama kojima je cilj podizanje svjesnosti međunarodne zajednice. Čelnik Bahreinskog pokreta za slobodu Saeed Shehabi živi u egzilu u Londonu, jer mu u Bahreinu prijeti doživotna kazna zbog osude za terorizam. Oni koji ne uspiju izbjeći nemaju prava na obrazovanje, zdravstvenu skrb, pravnu zaštitu i slobodno kretanje. Ako stvaraju probleme, policija ih jednostavno deportira.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
