Gdje se nalazi Balkan u američkoj vanjskoj politici Donalda Trumpa? Kao i u mnogobrojnim drugim vanjskopolitičkim temama i ovo pitanje vrijedi milijun dolara, osobito kad se pogleda Trumpova hirovitost i prevrtljivost, njegov nejasan stav spram NATO Saveza i drugih tradicionalnih poveznica, otvoreno negativnog stava prema Europskoj uniji, kao i njegovoj podršci jakih i autoritarnih vođa. Zbog toga je teško opisati geopolitički pristup američkog State Departmenta prema Balkanskom poluotoku, vječito nemirnom i potencijalno ratnom području Europe. Čak i u diplomatskom žargonu, Amerikanci nisu postavili ključne osobe u svom koru, pa još nije imenovan zamjenik ministra vanjskih poslova za europska i euroazijska pitanja, već se tim područjem bavi Hoyt Brian Yee, pomoćnik zamjenika. Za vrijeme Obame, zamjenica ministra bila je Victoria Nuland, nekadašnja veleposlanica SAD-a pri NATO-u, koja je zdušno radila na približavanju regionalnih država ovoj vojno-političkoj organizaciji.
Nedostatak važnog i profesionalnog diplomatskog osoblja vodi neugodnim i nepotrebnim eskalacijama i sukobima na terenu. Umjesto diplomata, balkansku politiku Trump vodi davanjem slobode kontroverznim kongresmenima kao što je Dana Rohrabacher koji je u Zastupničkom domu Kongresa javno rekao da Makedonija zapravo i nije država te da se treba podijeliti između Kosova i Bugarske, ili Rand Paul koji se u Senatu usprotivio članstvu Crne Gore u NATO-u. Neki konzervativni kongresmeni također propituju zašto se toliko financijske pomoći daje Balkanu kroz mrežu projekata Otvorenog društva. Takve poluobrazovane spodobe ne znaju da je to ključni oblik soft-power diplomacije američke države kojim se američka agenda ugrađuje u pore lokalnih društvenih i političkih zajednica.
Čini se da je vrhunac odnosa prema Balkanu bio u vidu članaka tzv. stručnjaka za Balkan, osobito onih Timothya Lessa u Foreign Affairs i Johna Schindlera u the Observeru, gdje se propituje mogućnosti promjene granica kao najbolja mogućnost za postizanje trajnog mira na Balkanu. Konačno je reagirao i State Department, ne smogavši više snage slušati slične gluposti i krajnju diletantnost, pa je Senat brzinski prihvatio crnogorsko članstvo u NATO-u, a Hoyt Yee je krenuo na turneju po Balkanu.
Njegov posjet Skopju bio je dovoljan da 'uvjeri' makedonskog predsjednika Gjorge Ivanova da nakon mjeseci natezanja da čelniku bivše oporbe Zoranu Zaevu mandat za sastavljanje nove vlade. Time je Washington (barem zasad) završio dvogodišnju političku krizu u Makedoniji u svoju korist, jer je jasno da su Amerikanci od početka stajali iza Zaeva i makedonsko-albanske veze koja prijeti u konačnici dugoročno i razbijanjem makedonskog jedinstva. Time su se Amerikanci još jednom upleli u unutarnja pitanja neke zemlje, a u slučaju Makedonije nisu razriješili pitanja podijeljene zemlje, slabog gospodarstva i ostataka koruptivnog i klijentelističkog sustava. Nova socijaldemokratska vlada u Makedoniji morat će prvo reformirati sudstvo i procesuirati ono što se može za koruptivne zločine. No, nije vlada ta koja će imati najveću ulogu u makedonskoj transformaciji, već sami makedonski građani uključeni u novu političku kulturu koju financira – pogodite samo – Otvoreno društvo. Razne Šarene revolucije se stoga mogu ponoviti, osobito ako bi se VMRP-DPMNE ponašao vrlo ofenzivno u opoziciji i pokušao na sve načine rušiti slabašnu parlamentarnu većinu nove vlade.
U susjednoj Albaniji, Hoyt Yee je uvjerio oporbenu Demokratsku stranku da odustane od bojkota na nadolazećim izborima 25. lipnja. Dogovor između premijera Edi Rame i vođe oporbe Lulzima Bashe postignut je nakon što je Yee četiri dana pregovarao u Tirani s obje strane. Rješenje za političku krizu u Albaniji dali su prošlog mjeseca čelnik Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta David McAllister i zastupnik Knut Fleckenstein. Tzv. McAllisterov paket je bio temelj za raspravu koja je završila prihvaćanjem određene podjele vlasti. Prema dogovoru između vladajuće Socijalističke stranke i saveza oporbenih stranaka, šest ministara i jedan zamjenik premijera bit će iz oporbene Demokratske stranke, pri čemu će oni zauzeti poziciju ministra pravosuđa, financija, unutarnjih poslova, obrazovanja, socijalne skrbi i mladeži, te zdravstva.
Amerikanci su podržali i nastavak snažne partitokracije u Albaniji prihvaćanjem politički određenih čelnika državnih agencija i tvrtki, pa čak i nezavisnih tijela kao što su pravobranitelji i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva. Dogovor uključuje i zamjenu i sprječavanje osoba s kriminalnim dosjeom da zauzmu javne pozicije, a ujedno je oporba tražila razvoj nacionalnih posebnih snaga za borbu protiv narkomafije. Uz ulazak Crne Gore u NATO, Amerikanci su se pokazali uspješnijima u provođenju svojih namjera od cijelog niza europskih čelnika kao što su Federica Mogherini ili Donald Tusk, pa i uspješniji od mlakog pokušaja Rusije da nešto poduzme u svoju geopolitičku korist na Balkanu.
Istovremeno, teško je očekivati da će se Amerikanci angažirati na Balkanu kao što je to bilo u vrijeme predsjednika Billa Clintona. Kao i za Obame, Amerikanci će rukovoditi europskim igračima i podupirati europske politike u regiji, uz uskakivanje kada treba spriječiti krize i poduprijeti reforme koje pašu međunarodnom biznisu i međunarodnoj zajednici predvođenoj zapadnim zemljama. Trumpova nezainteresiranost za vanjsku politiku općenito, a za njemu opskurna mjesta poput Balkana posebno, daje mogućnost diplomatskoj birokraciji State Departmenta da vodi politiku u cijeloj Jugoistočnoj Europi.
Kada se ta diplomatska mašinerija pokrenula? Ne kada su izbile krize, već onog trenutka kada se povećala ruska prisutnost u regiji. Još uvijek nejasna uloga Rusije u pokušaju sprječavanja crnogorske odluke za ulaskom u NATO i navodne ruske potpore VMRO-DPMNE i Nikoli Gruevskom u Makedoniji bila je dostatna za munjevitu američku akciju i shuttle-diplomaciju u kojima je političarima objašnjena cijena igranja s američko-ruskim odnosima. Ali više od svega, ova američka intervencija je pokazatelj slabosti Bruxellesa i dodatna zabrinutost eurobirokracije u vidu rješavanja problema koji spadaju u europski vidokrug.
Zapravo, nije europska diplomacija uskočila odmah nakon američke intervencije, već vatikanska. Samo dan nakon 'povijesnog' susreta Donalda Trumpa i pape Franje, Sveta stolica je primila predsjednika Bugarske Rumena Radeva i predsjednika Makedonije Gjorge Ivanova. Sve oči svijeta bile su uperene u posjet američkog predsjednika papi, ali nije pretjerano zabilježen posjet bugarskog i makedonskog predsjednika. Sva trojica su dobili više nego jasnu poruku u vidu darova: papa je Trumpu, Radevu i Ivanovu darovao velike brončane medaljone i kopije svojih četiri dokumenata Evangelii Gaudium, Amoris Laetitia, Laudati Si' i homiliju za Svjetski dan mira 2017. Ništa ovdje nije slučajno.
Papa Franjo je svjestan da je Vatikan uvijek bio vrlo tijesno povezan s Balkanom. Pokojni francuski predsjednik Francois Mitterand krivio je Vatikan za pokretanje ratova u bivšoj Jugoslaviji preranim priznavanjem Hrvatske i Slovenije, dviju većinski katoličkih zemalja. Franjo se vidi kao papa mira i zato je uskočio upravo kao agent jedinstva u zemljama silne podjele. U tom smislu, kao i njegovi prethodnici sv. Ivan Pavao II. i papa emeritus Benedikt XVI., Franjo smatra da se mora zauzeti za kršćansko jedinstvo i dijalog između pravoslavaca i katolika.
Bugarska je većinski pravoslavna zemlja s autokefalnom crkvom još od 927. Odnosi između pravoslavne većine i male katoličke manjine općenito su dobri i snažni. U razdoblju komunizma, Bugarska pravoslavna crkva je spriječila ukorporiranje bugarskih grkokatolika u svoje redove, kao što se to dogodilo u mnogim drugim komunističkim zemljama. Sv. Ivan Pavao II. je posjetio 2002. Bugarsku i zahvalio se upravo na tome. U Makedoniji je 65 posto pravoslavnih, a sam predsjednik i njegova žena su vrlo religiozni. Iz tog razloga su obje zemlje papi važne geopolitički i vjerski.
Općenito se smatra da su Radev i Ivanov skloni većoj suradnji s Moskvom. Radev je izabran prošlog studenog djelomično zato jer priželjkuje dobre odnose s Kremljom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Ivanov je u Moskvi bio tek nešto prije nego se uputio u Vatikan, i u Rusiji je primio nagradu patrijarh Aleksej II., koja se daruje za jedinstvo pravoslavnih nacija. I Franjo više vjeruje u suradnju nego izolaciju Rusije, djelomično zbog diplomatskih razloga, a djelomično zbog svoje predanosti jačanju ekumenskih veza s Ruskom pravoslavnom crkvom.
Stoga se stanje na Balkanu neće previše odmaknuti od uobičajenih diplomatskih strelica: europske nesposobnosti, američke intervencije, vatikanskog traženja jedinstva i ruske neodlučnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
