Zadnjih nekoliko godina, zbog povećane geopolitičke važnosti Balkana, Srbija se našla u žarištu interesa između Rusije i Zapada. Službeni Beograd je počeo voditi jednu kontradiktornu i mnogima nejasnu vanjsku politiku koja ne prestaje zbunjivati domaće i međunarodne promatrače. Jednom vještom diplomacijom Srbija je uspjela pokrenuti pregovore s Europskom unijom, zadržati dobre odnose s Moskvom, odbiti uvođenje sankcija Rusiji, održati vježbe i parade s ruskom vojskom, surađivati s NATO savezom, pregovarati s Kosovom unatoč službenom nepriznanju te zadržati relativno stabilne odnose u regiji s premijerom koji je do 2007. tvrdio da je ponosan što su Amerikanci svjesni da im je on neprijatelj.
Približavanje Zapadu
Zadnjih nekoliko godina Srbija vodi jednu mnogima nejasnu i kontroverznu vanjsku politiku koja je postala predmet mnogih analiza i debata. Jedna od glavnih okosnica te politike je približavanje Zapadu. Naime, 2012. godine Srbija je službeno proglašena kandidatom za EU članstvo. 2015. je počela otvarati prva 2 od ukupno 35 poglavlja, no unatoč pregovorima Srbija je odbila pridružiti se ekonomskim sankcijama koje je Zapad uveo Rusiji 2014. godine zbog krize u Ukrajini. Kada je upitan da motivira svoju odluku, Vučić je odgovorio da Srbiju nitko nije ništa pitao kada je Europa uvodila sankcije Rusiji niti kada je Moskva uvodila protusankcije Europi i da će Beograd nastaviti pregovore za članstvo u EU te istovremeno njegovati dobre odnose s Moskvom. S druge strane, iz Bruxellesa su poručili kako se očekuje da se Srbija, kao zemlja koja aspirira postati EU članicom, postepeno uskladi s vanjskom politikom Unije.
Uz Europsku uniju, Srbija je također počela održavati dobre odnose sa SAD-om. 1999. NATO, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama je bombardirao Srbiju, događaj koji je ostavio snažan utisak na kolektivnu svijest mnogih građana te zemlje. 16 godina kasnije, 2015. Srbija je potpisala sporazum sa Sjevernoatlantskim savezom koji produbljuje vojnu suradnju srpskih i NATO-vih snaga i garantira osoblju toga saveza diplomatski imunitet i slobodu kretanja na teritoriju Srbije. Taj sporazum je nesumnjivo prouzročio trzavice na relaciji Beograd-Moskva, a još 2010. je Rusija poručila da će razmotriti mogućnost priznavanja Kosova ukoliko se Srbija odluči za članstvo u NATO-u.
Vanjska politika Srbije prema Rusiji
Razni međunarodni stručnjaci su definirali vanjsku politiku Srbije kontradiktornom.
Dok se s jedne strane počeo približavati Zapadu s druge je Beograd nastavio njegovati vrlo bliske odnose s Moskvom i odbio pridružiti se europskim sankcijama Rusiji. Kao odgovor na sankcije sa Zapada, Moskva je 2014. odgovorila protusankcijama među kojima je bila zabrana uvoza hrane iz EU i SAD-a. Po statističkim podacima, izvoz voća i povrća iz EU je 2013. prelazio 2 i pol milijarde dolara.
Srbija je uvelike profitirala od svih tih sankcija te zabilježila porast izvoza hrane u Rusiju za preko 65% u prvoj polovici 2014.
Uz to, Srbija se našla na udaru kritika zbog sumnji da je sprovodila reeksport, odnosno uvozila određeni proizvod iz EU te ga potom izvozila u Rusiju.
Vučićeva politika između Istoka i Zapada se može očitati i u vojnom aspektu. S jedne strane Beograd potpisuje sporazum s NATO savezom, s druge Srbija održava vojne vježbe i parade zajedno s Rusijom. Takva hibridna vanjska politika šalje nejasne i zbunjujuće signale na međunarodnoj sceni te u vezi nje postoje nekoliko teorija.
Prva teorija se temelji na ideji da je Balkan postao žarište borbe za prevlast između ruskog i zapadnog utjecaja. I dok Moskva koristi energetske projekte, financijska sredstva, diplomaciju i takozvanu meku moć, SAD i EU pokušavaju potaknuti europske i sjevernoatlantske integracije u cilju oslabljivanja ruskog utjecaja, kao što je to bio i slučaj s Bugarskom i Rumunjskom. Moguće je da Srbija nema dugoročnu vanjskopolitičku strategiju te da jednostavno čeka rasplet događaja da odluči što je u njezinom najboljem interesu.
Druga teorija je da je približavanje Srbije Europskoj uniji i NATO-u ruski trojanski konj. Po toj tezi, Rusija bi mogla koristiti Srbiju, ali i druge države poput Slovenije, Mađarske, Makedonije, Crne Gore, Ukrajine i njezinih istočnih dijela kao 'insajdere' koji će predstavljati ruske interese u Europi i NATO Savezu te destabilizirati spomenute organizacije iznutra.
Treća teorija je da Srbija sjedi na dva stolca te koristi nadmetanje Zapada i Rusije na Balkanu da bi ojačala svoju pregovaračku poziciju i ostvarila vlastite ciljeve. Ako je to slučaj, Srbija bi mogla jako puno postići u pregovorima, ali i jako puno izgubiti na kraju ukoliko ju Bruxelles i Moskva istovremeno pritisnu.
Četvrta teza: neki analitičari drže da je jedna hibridna vanjska politika Srbije rezultat unutarstranačkih sukoba između proeuropskih i proruskih elita. Premijer Aleksandar Vučić, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić te predsjednik Srbije Tomislav Nikolić imaju različita mišljenja, stavove i pristupe u vezi EU, Rusije, Kosova koji se potom reflektiraju na međunarodnoj sceni.
Peta teza: Srbija sprovodi jednu opreznu vanjsku politiku iz razloga što je svjesna što je na kocki. Naime, s jedne strane Beograd želi ući u ekskluzivan klub europskih integracija i možda jednog dana u NATO savez iz razloga što te organizacije nude sigurnost, političku stabilnost, ekonomsku snagu i međunarodni rejting koji Rusija ne može ponuditi. S druge strane, Srbija uvelike energetski ovisi o Rusiji, posebice o plinu. Uz to, ruski utjecaj se očituje u financijskoj pomoći, eksportu, sporazumu o slobodnoj trgovini i mnogih energetskim investicijama i projektima te ruskoj podršci nepriznavanju Kosova.
Dugoročno, status quo Srbije je neodrživ. Ukoliko se Beograd nastavi približavati Zapadu, odnos s Moskvom će se znatno pogoršati te bi Rusija mogla iskoristiti svoj utjecaj, posebice energetsku ovisnost zemlje kao adut za odmazdu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
