Od propasti Sovjetskog Saveza, vanjske silnice nastoje poremetiti sklad ruskih regija. Katastrofalna Jeljcinova vladavina ostavila je mnogo štete u tom smislu. Njegov poziv zapadnim gospodarskim savjetnicima rezultirao je rušenjem ekonomske osnovice ruskih regija, a rad stranih obavještajnih agencija doprinio je jačanju separatističkog pokreta, osobito u muslimanskim područjima sjevernog Kavkaza. Kada je na čelo države došao Vladimir Putin, sve se to preokrenulo. Oligarsi kakvi primjerice vladaju Ukrajinom pospremljeni su u zatvore, a slamanje separatističkih pokreta je bilo praćeno velikim ulaganjima u regije. Dovoljno je prisjetiti se kako je Grozni, glavni grad Čečenije, izgledao nakon dva ratna pohoda u početku Putinove vlasti i kako izgleda danas. Unatoč davanjima u regije, Rusija je ostala iznimno centraliziranom zemljom.
Ruski regionalni vođe sada otkrivaju ponovno svoju moć i sposobnost stati protiv Moskve po pitanju proračuna i autonomne uprave. Ponajviše se raspravlja o smanjenju regionalnih fondova, a Tatarstan je započeo s raspravom o regionalnim jezičnim pravima. Rusija ima 85 regionalnih vlada, podijeljenih u šest oblika federalnih jedinica: 22 republike, devet krajeva, 46 oblasti, tri federalna grada, jedna autonomna oblast i četiri autonomna okruga. U to su uključeni Republika Krim i federalni grad Sevastopolj. Sve federalne jedinica imaju podjednaka federalna prava u smislu predstavljanja, te šalju dva delegata u Vijeće Federacije odnosno gornji dom Federalne skupštine, no razlikuju se po stupnju autonomije. Radi bolje uprave, sve ove federalne jedinice su grupirane u osam federalnih distrikta, kojima upravlja izaslanik predsjednika Rusije. Njihova je uloga služiti kao poveznica između federalnih jedinica i federalne vlade, te su odgovorni za nadgledanje federalnih jedinica i drže li se one federalnih zakona. Tih osam distrikta su: Središnji distrikt (Moskva), Južni distrikt (Rostov na Donu), Sjeverozapadni distrikt (Petrograd), Daleki istok (Habarovsk), Sibir (Novosibirsk), Ural (Jekaterinburg), Vilga (Nižnji Novgorod) i Sjeverni Kavkaz (Pjatigorsk).
Očito svoj posao nisu dobro napravili jer se guverneri i parlamentarni zastupnici počinju zapitivati kako se raspodjeljuje porez i zašto dolazi do promjena u izbornom zakonu koji mijenja postavke u predizbornoj igri. Poneki traže više novca, drugi više neovisnosti u donošenju političkih odluka. Prvi pokazatelj inata Moskvi bila je ponovna kandidatura guvernera Belgoroda Jevgenija Savčenka koji je unatoč pritiscima iz Kremlja ponovno pobijedio, a ujedno je i dugogodišnji guverner Kemereva odbio odstupiti sa svog mjesta unatoč prijetnjama zakonskog micanja, uhićenja nekih njegovih pomoćnika i slično. Kremlj nastoji ne dirati previše u regije, ostavljajući im mnogo novca, ali posljednjih godina gospodarske sankcije i pad cijene nafte uzrokovali su sve manje novaca za regionalni razvoj. Kako su lokalni guverneri akumulirali značajnu moć i popularnost, gubitak financijskih sredstava ih tjera na junačenje prema glavnom gradu.
Poseban odnos s Moskvom je uvijek imala Republika Tatarstan. Jedna od najvećih ruskih regija s prevladavajućim muslimanskim stanovništvom, Tatarstan je poseban po složenim odnosima s federalnom vladom, što je uvršteno i u tatarstanski ustav. Između Kazana i Moskve dogovoreno je kako će Republika Tatarstan zadržati državni autoritet u zakonodavstvu, izvršnoj vlasti i sudstvu neuobičajene za druge ruske federalne jedinice. Ovog ljeta je Tatarstan htio proširiti tu svoju autonomiju, ali je Kremlj odjednom negirao to pravo i zadržao neke centralističke prerogative vlasti, te odbio pregovarati s Kazanom.
Krajem ljeta je iz Ureda Predsjednika došla zapovijed za pregledom tatarskog školskog kurikuluma i pitanje jezika došlo je na vrh rasprava. U skladu s ustavom Tatarstan ima dva službena jezika, tatarski i ruski, a službeno pismo je ćirilica. No, tatarski se smatra drugim, a ne prvim službenim jezikom, a državne vlasti nalažu da se učenje tatarskog jezika stavi kao opcija, a ne kao obvezatan predmet u školama. Za Tatare je to loš znak, jer je domaće tatarsko stanovništvo ideološki okrenuto tatarskom identitetu te se ne žele prilagoditi dominantnom ruskom javnom prostoru i rusofonim sugrađanima. Uz promicanje tatarske države i tatarske nacionalne kulture, protatarski stavovi se diplomatski i jezično šire ne samo u tatarskoj nacionalnoj zajednici već i izvan granica republike.
Na moskovske planove oštro je reagirao predsjednik Tatarstana Rustam Minihanov. On je na vlasti od ožujka 2010. godine, ali po ruskom izbornom sustavu. Iako Ustav Tatarstana govori kako predsjednika može birati samo narod Tatarstana, taj je zakon suspendiran na neodređeni rok. Ruski zakon govori o izboru guvernera drugačije: njih bira regionalni parlament, a kandidate može predstaviti jedino predsjednik Rusije. Minihanova je službeno nominirao Dmitrij Medvjedev. Sada je Minihanov razočaran postupkom središnje vlasti i upozorava da se ona vraća u devedesete i podjelu društva. U Tatarstanu su tada postojale bojazni za međuetničke sukobe, ali je republika nadvladala niske nacionalističke strasti. Neobično emotivan i snažan istup Minihanova u medijima doveo je i do jedne neobične rečenice: 'Ili se sve ovo radi namjerno kako bi se naštetilo našem odnosu s predsjednikom Vladimirom Putinom u Tatarstanu?'
Udar na tatarski jezik se može stoga tumačiti i kao napad lokalne ruske zajednice koja ne želi da njihova djeca uče tatarski u školama. No, stanje ima svoj predčin. U Tatarstanu se nastojao smanjiti broj sati ruskoga jezika, a ne tatarskoga, na što je skočila ruska zajednica. Jezični protuudarac je bio jak. Prije nego se Minihanov obratio javnosti, tatarstanski pisci, znanstvenici, umjetnici, pozvali su predsjednika da učini sve što je u njegovoj moći za spas svojih jezičnih prava. Posljedica nije baš uobičajena u ruskim regijama: niz javnih zahtjeva lokalnoj upravi ne samo da su bili uspješni, već je lokalna uprava stala na stranu naroda. U centraliziranom sustavu gdje su regionalne uprave i samouprave najvećim dijelom produžena ruka Moskve, ovo je pravi presedan!
U drugim regijama pritisak je oko novca. Nekoliko regionalnih vlada traži povećanu pomoć Moskve u krpanju svojih proračuna. U Hakasiji su lokalni dužnosnici zatražili preko 28,2 milijarde rubalja od Moskve kako bi mogli pokriti proračunske gubitke. U Novosibirsku je zakonodavna vlast zatražila od Kremlja potpuni povrat novca od poreza na gorivo. Prethodno je taj porez ostao u rukama regija, ali sada Moskva prenosi 40 posto tog novca u federalni proračun. Sahalin je od svoje naftne proizvodnje sebi ostavljao 75 posto, a ostatak slao Moskvi. Potom je Moskva htjela obrnuti taj omjer, pa je sahalinska regionalna skupština, zajedno s guvernerom Olegom Kožemjakom, inzistirala na svom pravu veta, no sve se ugodno završilo: lokalna i federalna vlast dogovorili su se za podjelu pola-pola.
Sva ova natezanja središnjice i regija vezane su za nove politike federalnog proračuna i postavljanje regionalnih guvernera koji nisu iz federalnih jedinica kojima upravljaju. Regionalni proračuni su ionako mali, pa se guverneri i narodni zastupnici sve jače čuju u svojim zahtjevima. Oni nježno ukazuju Moskvi da je Rusija, pravno gledajući, federacija, te da se moraju uzeti u obzir pogledi svake federalne jedinice zasebno. Izabrali su sjajan trenutak, jer se približavaju ruski predsjednički izbori u ožujku iduće godine. Taj trenutak je vjerojatno i namjeran, jer se u predizbornom razdoblju nastoji dobiti što je moguće više drastičnim izjavama i dramatičnim potezima. Moskva sada nastoji umanjiti 'štetu' davanjem poticaja i niskokamatnih kredita, ali će taj potez teško riješiti pitanje distribucije poreza. Regije sada imaju sve veće i veće zahtjeve i Moskva će morati napraviti zdravu ravnotežu nakon razdoblja velikog davanja regijama i sadašnjeg trenutka gospodarskog nazadovanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.