Već više od sedamdeset godina međunarodni odnosi su znatno oblikovani odnosima dvije najmoćnije svjetske sile. Veze Amerike i Rusije uvijek su bile nešto posebno uz dužno uvažavanje velikim silama poput Njemačke, Velike Britanije, Kine, Indije. Susreti i dogovori Rusa i Amerikanaca bili su prožeti međusobnim uvažavanjem, divljenjem ali i intrigantnom zagonetnošću. Njihove veze bile su obilježene najčešće rivalstvom i napetostima ali bilo je i razdoblja suradnje. Odnosi Sjedinjenih Američkih Država i Ruske Federacije presudno utječu na svjetska politička zbivanja već desetljećima a izgleda da će se taj trend nastaviti i u vremenima koja su ispred nas. Budući da su trenutno američko-ruski odnosi na iznimno niskoj razini, logično je zapitati se što donosi budućnost? Trebamo li se plašiti izbijanja razornih konflikata i Trećeg svjetskog rata ili možemo odahnuti jer situacija ipak nije tako ozbiljna?
Premda bilateralni odnosi postoje već stoljećima, moderno doba odnosa započelo je 1941. U Drugom svjetskom ratu Washington i Moskva bili su bliski saveznici zahvaljujući prijetnji nacifašizma koji je opasno prijetio i jednima i drugima. Posebno su bili srdačni odnosi Roosevelta i Staljina - npr. američki predsjednik divio se kako sovjetski diktator puši lulu.
Nakon uništenja smrtne prijetnje, od 1945. do 1991. trajao je Hladni rat. Kao dvije jedine preostale supersile, Amerika i Rusija natjecale su se nametnuti svoje političko-društveno uređenje što većem dijelu svijetu. Nuklearna i svemirska utrka promijenile su i uvele svijet u znanstveno doba. Ipak razdoblja detanta pokazivala su da "obostrano zajamčeno uništenje" traži suradnju. "Oni koji se sjećaju hladnoratovske kulture Washingtona će se sjetiti šokantnih reakcija na Reaganovu intervenciju. Ljudi zainteresirani u vanjsku politiku bijahu zaprepašteni kad se 1985. on osobno susreo, sam bez ijednog strateškog mislioca za svojim laktom - sa sovjetskim komunističkim gospodarom Gorbačovom", izjavio je Russell Baker.
Raspadom SSSR-a, Amerika je trijumfirala i činilo se da Pax Americana nema alternativu. Tako je bilo devedesetih ali već nakon 11. rujna 2001. vidjelo se da tako više neće ići. Dok je prvih 10-12 godina novog Milenija više dominirala suradnja nego sukobi, to se počelo mijenjati Arapskim proljećem a ukrajinska kriza je 2014. odvela američko-ruske odnose na hladnoratovske grane. Oporavak i širenje ruske moći osujetilo je američku globalnu moć uz neizostavno uzdizanje Kine. Već tri godine kriza sve dublje i dublje karakterizira bilateralne odnose. Donald Trump je nedavno izjavio da su odnosi s Rusijom na rekordnom niskim razinama, a Vladimir Putin da je američka vanjska politika uvijek ista bez obzira tko bio predsjednik. Oboje je zapravo točno. Pitanje je što će se događati dalje.
Postoji poznata izreka da je prošlost nepromjenjiva ali da se budućnost može mijenjati. Francuski filozof Maurice Blondel je izjavio da se "budućnost ne može predviđati nego se treba stvarati". Na čvrstim osnovama može se zaključiti da će se američko-ruski odnosi u budućnosti kretati između detanta, tj.vremena zatopljenja odnosa i sukoba. Zatopljenje odnosa bi se moglo odvijati ako Amerika odustane od izvoza demokracije i širenja NATO-a te od političkih i vojnih intervencija diljem svijeta, ali i zbog drugih pitanja u zajedničkom interesu. Zahlađenje odnosa bi se moglo događati zbog jednostranog pokušaja širenja utjecaja jedne ili druge sile i bilo kakvih nasilnih pokušaja izmjene geopolitičkih odnosa. Dobri ili loši odnosi će se temeljiti na nekoliko glavnih polja: NATO savez, Ukrajina, Kina, Sirija i Bliski istok, međunarodni terorizam, kontrola nuklearnog naoružanja i uzdizanje novih sila.
Očito je NATO savez glavna prepreka mirnoj koegzistenciji. Raspadom SSSR-a raspao se i Varšavski pakt, dok se NATO nije reformirao ni ukinuo već je dapače započeo novu ekspanziju kao zaštitni štit protiv eventualne ruske prijetnje u budućnosti (neki bi rekli kao mač koji bi trebao sasjeći Rusiju u budućnosti ako ne bude igrala po pravilima Zapada). Premda je bilo inicijativa da se i Rusija integrira u NATO one su sve propale. Ako bi Rusija ušla u NATO to bi označilo NATO vojnom inačicom Vijeća sigurnosti UN-a. NATO bi se reformirao pa bi Rusija postala ravnopravan partner s SAD-om i drugim velikim silama. Budući da je uvijek u NATO-u SAD imao hegemoniju, to nije moguće. Nije ni moguće da će uskoro policymakeri u Washingtonu odustati od saveza. Najbolje rješenje za rusko-američke odnose bi bilo da se NATO ne širi dalje na istok i da odbaci antirusku retoriku. U pakt ne bi ulazile Ukrajina, Gruzija, Švedska i Finska. Međutim, čak i ako bi se to dogodilo, samo postojanje NATO-a uvijek će biti kamen spoticanja između Moskve i Washingtona.
Ukrajinsko pitanje je problem na kojem su odnosi i pali na dno. Amerikanci uvjetuju ukidanje sankcija nerealnim zahtjevima Rusima da odustanu od Krima i Donbasa. Kad se takvi nerealni zahtjevi uzmu u obzir onda je razumljivo da će sankcije ostati na snazi duže vrijeme. Krugovi u Pentagonu, State Departmentu i CIA-i smatraju da je Putinova vanjska politika opasna i da Rusiju treba izolirati. No prije ili kasnije sankcije će se opravdati nekim drugim razlogom ili će biti ukinute kao dio američke strategije da više koristi donosi ukidanje sankcija. Sudbina Ukrajine je neizvjesna ali izvjesno je da bi dijeljenje utjecaja 50-50% u Ukrajini između Zapada i Istoka bio pun pogodak.
SAD i Kina su najveći trgovinski partneri na svijetu s trgovinom koja prelazi 600 milijardi $. Međutim i veliki su rivali. Kina ima dugoročno puno veće demografske, ekonomske, političke i vojne potencijale nego Rusija te je veća prijetnja američkoj moći. 21. stoljeće bi doslovno moglo biti stoljeće Kine. Rusija bi mogla biti američki partner u odnosima prema Kini kad i ako dođe do napetih hladnoratovskih odnosa Washingtona s Pekingom zbog sporova u Južnom i Istočnom kineskom moru, trgovinske bilance ili daljnjeg širenja kineskog utjecaja. Kao što je Richard Nixon 1970-ih otvorio SAD prema Kini kako bi suzbio ruski (sovjetski) utjecaj tako bi Donald Trump ili neki drugi predsjednik mogli SAD otvoriti prema Rusiji kako bi suzbili brzorastuću moć Kine. No teško je očekivati velike promjene na relaciji Moskva-Peking-Washington. Rusija i Kina su snažni saveznici pa npr. Šangajska organizacija za suradnju i vojno veže dvije zemlje, dok bi SAD-u i Kini plodonosna trgovina mogla biti vrjednija od ozbiljnog zaoštravanja odnosa.
Bliski istok je Ahilova peta američke vanjske politike zadnjih 15-ak godina. Od vojnih intervencija preko izvoza demokracije do podržavanja proxy ratova. Američki angažman se dogodio najviše zbog energenata: nafte i prirodnog plina. Većinom su do tih resursa Amerikanci uspjeli doći ali uz cijenu destabilizacije cijele regije koja prijeti SAD-u zbog bujanja antiamerikanizma i pokreta kao što su ISIL. Amerika se drži osovine partnerstva s Izraelom i Saudijskom Arabijom ali sama nikako ne može uvesti red. Ruski utjecaj preko Irana, Sirije, Kurda, Turske i čak Izraela je značajan i Rusi su čimbenik koji je donio svježinu i donekle ravnotežu odnosa na Bliskom istoku. Izgledno je da će rat u Siriji završiti nekim američko-ruskim kompromisom. Bliski istok će i dalje biti opasno polje gdje danas SAD i Rusija vode proxy ratove a mogući su čak i direktni sukobi u budućnosti. Ako postoji dio svijeta idealan za globalni rat onda je to nažalost Bliski istok.
Međutim, radikalni džihadisti dugoročno povezuju i Ruse i Amerikance. Terorizam radikalnih islamista je najbolja platforma za zajedničku suradnju. I Putin i Trump su više puta isticali da im je uništenje džihadističkih terorista prioritet. Prije nekoliko godina Putin je za govornicom u Ujedinjenim narodima pozvao na stvaranje zajedničke koalicije država koja bi se borila protiv ISIL-a i radikalnoga islamskog terorizma. To je nešto što izravno pogađa i Rusiju, i ona je, svakako, spremna sa SAD-om krenuti u radikalnu akciju uništenja terorizma. Takva akcija bi podrazumijevala koalicijsku vojnu kopnenu invaziju međunarodnih trupa koje bi se obračunale s teroristima u njihovim baza na Bliskom istoku. Ako se džihadiste doista želi uništiti najbolje rješenje je vojna čizma na terenu.
Američki i ruski nuklearni arsenal je impresivan pa je kontrola i njegovo smanjenje zajednički prioritet obje sile. Sjedinjene Države posjeduju ukupno 7100 nuklearnih bojevih glava. SAD ima 1367 strateških nuklearnih bojevih glava raspoređenih na interkontinentalne balističke rakete, strateške bombardere i podmornice. Prema američkom ministarstvu obrane, SAD posjeduje 4571 aktivnu i neaktivnu bojevu glavu a oko 2500 bojevih glava je povučeno iz službe i čeka rasklapanje. Ruska Federacija posjeduje ukupno 7300 nuklearnih bojevih glava. Od te brojke 1796 je strateških nuklearnih bojevih glava raspoređenih na interkontinentalne balističke rakete, strateške bombardere i podmornice. 3200 bojevih glava je povučeno iz uporabe i čeka rasklapanje. Početkom godine u telefonskom razgovoru Trump je Putinu izrazio nezadovoljstvo oko sporazuma Novi start iz 2011. koji će trajati najmanje do 2021. U interesu obje strane je novi sporazum oko kontrole razornog oružja, detalji su nepoznati, ali svakako je očekivati smanjenje broja nuklearnih bojevih glava.
I na kraju današnji globalni politički poredak je multipolaran zbog uzdizanja Kine, Indije, Brazila, Južne Afrike, Turske i Indonezije. Stoga Rusija i SAD nemaju duopol kao što su ga posjedovali u Hladnom ratu. Nove snažne sile nisu ultimativno vezane za jednu ili drugu stranu te traže svoje mjesto u svijetu koji se brzo mijenja što međunarodne odnose čini kompliciranijima i složenijima nego ranije. Zato će multipolarnost, tj. svijet s više snažnih sila doprinijeti rusko-američkom laviranju između detanta i sukoba.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
