Nakon što je američki potpredsjednik Mike Pence prilikom posjete Južnoj Koreji izjavio da SAD gube stratešku strpljivost s Pyongyangom, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izrekao nadu da se neće ponoviti unilateralna američka akcija u Sjevernoj Koreji kakva se nedavno mogla vidjeti u Siriji i kakvu je najavljivao Donald Trump. Rizični nuklearni i balistički potezi Pyongyanga, koji doista krše odredbe Vijeća sigurnosti UN-a, ne mogu se uzeti kao izlika za kršenje međunarodnog prava i UN-ove Povelje na isti način kako je to urađeno u Siriji, napomenuo je Lavrov. Teška optužba retoričkog ratovanja dolazi u vrijeme kada se doista može obistiniti američki napad na Sjevernu Koreju. No, ako do njega dođe, kako bi taj napad uopće mogao izgledati?
Sjevernokorejski vođa Kim Jong-un je navodno zatražio evakuaciju više od 600 tisuća stanovnika Pyongyanga, odnosno 25 posto glavnoga grada Sjeverne Koreje, zbog bojazni da bi moglo doći do sukoba s Amerikancima. Karte su na stolu, ali je teško očekivati da bi napad na Sjevernu Koreju postao stvarnost, jer bi taj potez doveo do takve eskalacije napetosti da bi se mogao započeti nuklearni rat na Dalekom istoku i šire. Donald Trump je rekao da su sve opcije moguće, a na svom Twitteru je ujedno objavio da 'Sjeverna Koreja traži probleme. Ukoliko Kina odluči pomoći, to bi bilo sjajno. Ako ne, riješit ćemo problem bez njih!'
Unatoč tome, Amerikanci vape za zajedničkim pristupom s Kinom, koja je najvažniji trgovački partner i saveznik Sjeverne Koreje u toj regiji svijeta. Američki ministar vanjskih poslova Rex Tillerson je rekao da su Donald Trump i Xi Jinping imali široke razgovore o opasnoj situaciji u Sjevernoj Koreji, te da predsjednik Xi shvaća i slaže se da je to stanje došlo do razine kada se mora započeti s nekom akcijom. Ipak, nije jasno kakva bi ta akcija trebala biti. Amerikanci promišljaju kakvi svi oblici prijetnje mogu doći iz Sjeverne Koreje i kako ih zaustaviti. Oni se tiču izravnog balističkog napada na američko tlo pa sve do elektromagnetskih impulsa od nuklearne eksplozije na nebu i masovne otmice američkih građana u Južnoj Koreji koji će se držati kao taoci na sjeveru.
Međutim, to mogu jednostavno biti izgovori za napad na Sjevernu Koreju s obzirom da bi bilo koji napad na Ameriku ili bilo koju drugu zemlju u regiji prouzročio tako silovit protuodgovor da bi Sjeverna Koreja praktično nestala. Pitanje jest što onda – da li bi to bio uvod u izravan sukob SAD-a i njegovih saveznika Južne Koreje i Japana s Kinom i Rusijom? Na to pitanje se nitko ne trudi odgovoriti, ali upravo zbog takvog pitanja i možebitne samoubilačke vizije sjevernokorejskog vodstva, promišlja se ipak neka vrsta vojne akcije, ako Kina ne uspije diplomatski pritisnuti Pyongyang.
Iako je novi nuklearni pokus završio sramotno po sjevernokorejski režim, Kim Jong-un je upozorio da će koristiti vojnu silu za odvraćanje bilo kakvih pokušaja napada na njegovu zemlju, koristeći nove interkontinentalne balističke projektile i one koje se mogu lansirati iz podmornica. Proizvodnja takvih raketa počela je nakon dobivanja prvih oružja od Sovjetskog Saveza u šezdesetima, s prvim modificiranim Scudovima pod imenom Hwasong-5 u osamdesetima. Mogućnost gađanja je ipak ograničena. Nodong projektili su 2005. imali domet do 900 km s tisuću kila. To je dovoljno da se dođe do meta u Južnoj Koreji, te dijelova Japana, Rusije i Kine. Potom se razvio Taepodong 1, koji ima domet od 2200 km, što znači da se mogu gađati cijeli Japan, veliki dijelovi Kine, Rusije, Indokine, Filipina, sve do Guama. Projektili Musudan dosežu sa svojih 4000 km do Indonezije, Indije, Aljaske i srednjoazijskih zemalja. Taepodong-2 ima domet od 6000 km pod kojim se mogu napasti Australija, Havaji, Kanada. No najizravniji napad može jednostavno biti na grupirane američke nosače zrakoplova koji su grupirani u regiji.
Ali, po čemu se razlikuju ova balistička ispitivanja od onih 1993, 2006, 2009, 2013, 2014? Ili od nuklearnih ispitivanja 2006, 2009, 2013, te dva puta 2016? U ožujku 2016. Vijeće sigurnosti UN-a je, s pristankom Kine, jednoglasno donijelo Rezoluciju 2279 kojima se značajno pojačavaju sankcije protiv režima u vidu zaustavljanja svih oblika doticaja oružja i ograničavanja trgovine sa Sjevernom Korejom. Ali, ruku na srce, kad je točno Sjeverna Koreja izvršila napad izvan svojih granica? Bilo je to u pedesetima, u jeku Korejskog rata i začetka Hladnog rata.
Svaki puta kada se u svijetu pokušava ojačati vladavina strahom i širiti napetost na temelju koje oružana industrija radosno trlja ruke, Sjeverna Koreja igra kao po naredbi onu 'bad guy' ulogu i neprijatelja cijeloga svijeta. Trump je očito previše zelen da bi bio diplomatičan, unatoč tome što mu admirali, kinesko vodstvo, pa čak i njegov zet i prodavač nekretnina Jared šapću da smanji svoj ratnohuškački ton. U odnosu sa sjevernokorejskim zaluđenim vladarima, takav stav može samo dovesti do katastrofe. Amerikanci možda neće biti pogođeni, ali će takvu igru platiti životima mnogi Južnokoreanci i Japanci. Još od inicijativa Billa Clintona je jasno da dinastija Kim ima psihološke probleme povezane s megalomanijom, mitomanijom i posvemašnjom korupcijom moći, jer se pregovori s Pyongyangom nisu pomakli ni za tren. Sjeverna Koreja je tako ostala 'osovinom zla' koja zapravo jako dobro služi Amerikancima i njihovim dalekoistočnim saveznicima za povremeno ukazivanje na njihovu potrebu u svijetu.
S obzirom da Amerikanci ne mogu napraviti ama baš ništa oko Sjeverne Koreje osim štete, onda je na Kini da učini valjane korake. Kineska politika prema Demokratskoj republici Sjevernoj Koreji će kritično utjecati na sudbinu regije. Ako Kina, SAD i američki saveznici mogu zajedno pritisnuti Sjevernu Koreju na odbacivanje nuklearnog programa i razriješiti vojnu prijetnju te stvoriti stabilnu sjeveroistočnu Aziju onda bi i kinesko-američki odnosi mogli zatopliti. U suprotnom, ovi će odnosi i dalje biti ključni destabilizator ove regije. No pitanje je da li je Kina uopće sposobna toliko utjecati na Pyongyang.
Prema pisanju medija, Kina i Sjeverna Koreja su u tajnim pregovorima (koji očito više nisu tajni) oko sjevernokorejskog nuklearnog programa. Prema tim izvještajima, Pyongyang traži od Kine jamstvo sigurnosti i gospodarskog razvitka Sjeverne Koreje u razdoblju od tri godine tijekom koje će komunističko vodstvo Sjevera odbaciti nuklearno naoružanje. Ipak, Peking traži da Pyongyang nuklearno oružje riješi unutar tri mjeseca, te da prihvati te uvjete unutar dva do tri tjedna. Ukoliko Kim odbaci kinesku ponudu, Peking će najvjerojatnije odustati od diplomatskog posredovanja.
Kina je uvijek imala ambivalentu ulogu prema Sjevernoj Koreji, barem od 1993. kada je Peking službeno priznao postojanje Južne Koreje. Kad su Peking i Seoul uspostavili diplomatske odnose te godine, Pyongyang je jednostavno bio zabezeknut, jer nije samo iskusio rušenje Sovjetskog Saveza, već ga je napustila i Kina, glavni zaštitnik režima. Do dana današnjega se taj korak promatra kao svojevrsna kineska izdaja i najava da bi se sjevernokorejski režim mogao u potpunosti izolirati te se srušiti neviđenom brzinom nakon što Kina prestane uvoziti 80 posto proizvodnje sjevernokorejskog ugljena.
Da bi ukazala na svoju važnost, Sjeverna Koreja ostavlja dinastiju Kim na vlasti (mogli su ju generali srušiti već odavno) davajući im mogućnost šepurenja i otvorenog iskazivanja testiranja nuklearnih bojevih glava, što je u modernoj vojnoj tehnologiji otprilike jednako isprobavanju leta zrakoplovom. Naime, sva testiranja danas se izvode računalnim analizama. Poanta je u vizualnom doživljaju koji govori jednostavnim hladnoratovskim riječima: nemojte nas dirati, jer naše rakete mogu doći do vas. Svaki napad na Pyongyang označit će odmazdu na Seoul, Tokyo i Honolulu.
Navodno su se i Amerikanci upustili u tajne pregovore u New Yorku sa sjevernokorejskim dužnosnicima ne bi li završili ovu krizu, pri čemu Amerikanci naglašavaju očekivanje da se Pyongyang u potpunosti okani nuklearnog programa, ne da ga zamrzne. Zauzvrat je Washington spreman započeti formalne diplomatske odnose i poslati u okolicu Pyongyanga pješadiju koja bi štitila Kim Jong-una od pokušaja njegovog svrgavanja. Ujedno bi Amerikanci podržali sjevernokorejsku vojnu bazu u Wonsanu. Ovakva prilika odgovara Sjevernoj Koreji, zajedno s paktom o nenapadanju. Pod tim paktom mogle bi se maknuti i gospodarske sankcije i olakšati napetosti na Korejskom poluotoku. Riječima je Donald Trump prekinuo takve mogućnosti, posebice nakon što je naznačio mogućnost da se ubije sam Kim Jong-un.
Diplomacija je doista jedina realna mogućnost za rješavanje ove krize, ali se postavlja pitanje s kim? Hoće li Kina uopće pristati da Amerikanci imaju izravne pregovore s Pyongyangom po pravilima i u korist Washingtona? Odgovor na to pitanje, po svemu sudeći, nemaju ni sami Kinezi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
