Turska vanjska politika često je znala biti predmetom pažnje svjetske javnosti, a posebice javnosti na Balkanu. To je shvatljivo budući da je Turska nekad tvorila glavnu okosnicu svjetske sile Osmanlijskog carstva, a reformama koje je pred skoro stoljeće uveo Mustafa Kemal Ataturk, Turska je 1923. postala moderna sekularna republika – prva takva sekularna država s muslimanskom većinom na svijetu.
Nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine 1992. politika Turske prema toj zemlji uvijek je bila pod povećalom, a posebno otkada je ranih 2000-ih na vlast došla nacionalistička i konzervativna Stranka pravde i razvoja AKP, a predsjednik vlade postao Recep Tayyip Erdogan.
Erdoganova bosanska politika odnosno njegova politika prema Bosni i Hercegovini predmet je žestokih prijepora, polemika i sukoba. Za neke - Srbe i Hrvate u BIH - ona je negativna i opasna dok je za Bošnjake ona dobrodošla i očaravajuća. I doista tursko vodstvo svojim ponašanjem i pristupom s jedne strane potiče odobravanje i obožavanje, a s druge strane raspaljuje bijes, nelagodu i nepovjerenje.
Ipak, Bosna i Hercegovina iako ima važnu ulogu u turskoj vanjskoj politici nije svrha sama po sebi već čini udio u mozaiku cjelokupne vanjske politike Ankare. Takva politika se često naziva neoosmanskom. Republika Turska zaista provodi vanjsku politiku u duhu neoosmanizma ili barem onako kako taj pojam i Osmansko Carstvo shvaćaju Erdogan i njegov, sve donedavno ključni čovjek za vanjsku politiku, Ahmet Davutoglu.
Što je to neoosmanizam? Najbolje bi bilo upotrijebiti definiciju srbijanskog diplomata, akademika, islamologa i autora knjige 'Neoosmanizam', Darka Tanaskovića: 'Neoosmanizam je dubinska vrijednosna, ideološka i psihološka konstanta ukupnog državno-nacionalnog nastupanja Turske u međunarodnim odnosima, s ciljem da se u suvremenim uvjetima, sredstvima i metodama prilagođenim modernim vremenima i svjetskim tokovima, do najveće moguće mjere obnovi dominantan utjecaj Turske u oblastima koje su tijekom određenog povijesnog razdoblja bile u sastavu Osmanskoga Carstva'.
Upravo je nedavno smijenjeni premijer, Davutoglu, ključni ideolog i kreator takve neoosmanske politike. Davutoglu je smijenjen zbog unutarnjih sukoba njega i Erdogana, ali Turska i dalje ostaje slijediti takvu vanjsku politiku pa treba pogledati što ona konkretno znači.
2001. Davutoglu je objavio knjigu 'Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske'. Do danas je ta knjiga doživjela preko 40 izdanja. U knjizi se analizira međunarodni položaj Turske u prošlom stoljeću i ukazuje se na strateške pravce koje treba slijediti vanjska politika Ankare. Knjiga je Davutoglua plasirala u tursku top politiku pa je tako ubrzo postao glavni Erdoganov savjetnik, a od 2009. i ministar vanjskih poslova što mu je omogućilo da aktivno provodi neoosmansku i panislamističku vanjsku politiku.
Davutogluova doktrina podrazumijeva kako Turska posjeduje potencijal strategijske dubine kao nasljednica Osmanskog carstva. Turska bi trebala postati središnja zemlja novog euroazijskog poretka, a tri su geopolitičke sfere utjecaja na kojima ona treba uspostaviti svoju dominaciju i utjecaj. Blisku kopnenu sferu čini Balkan, Bliski istok i Kavkaz, blisku morsku sferu čini Crno more, istočni Mediteran i Perzijski zaljev, a blisku kontinentalnu sferu čini Europa, sjeverna Afrika i dio Azije. Svoje geopolitičke ciljeve Turska bi trebala ostvariti tako da uskladi svoju vanjsku politiku s američkom jer je SAD top sila koja može pomoći širenje turskog utjecaja kako bi se suzbijao ruski i njemački utjecaj. 'Za razliku od 19. stoljeća u novoj konjukturi, najvažniji čimbenik je SAD' – napisao je Davutoglu.
Na Balkanu Davutogluova doktrina podrazumijeva jačanje BIH, Sandžaka, Kosova i Albanije odnosno jačanje položaja bošnjačkog i albanskog naroda na Balkanskom poluotoku kako bi oni bili neka vrsta trojanskih konja koja bi dovela te prostore pod tursku političku, ekonomsku, kulturnu i drugu dominaciju. Linija koja se sa sjeverozapada proteže od Bihaća preko srednje i istočne Bosne, doline Neretve, zatim Sandžaka, Kosova, Albanije, Makedonije, Krdžali do istočne i zapadne Trakije predstavlja, sa stanovišta geopolitike i geokulture Balkana, koridor od životne važnosti za Tursku. Davutoglu je, naime, svojedobno u Sarajevu kazao: 'Mi ćemo ponovo uspostaviti osmanlijski Balkan'.
'Ne bi se smjelo zaboraviti kako je sudbina Osmanske države zapečaćena na Balkanu. Turska koja ne bi bila u stanju da na Balkanu stvori prekogranične zone utjecaja ne bi mogla utjecati ni na šire međunarodne odnose, a ni na regionalne balanse' – napisao je Davutoglu u svom manifestu koji je pod Erdoganom postao službena vanjska politika.
Evidentno je kako Davutogluove i Erdoganove vanjsko-političke koncepcije znače da se Turska mora čvrsto i trajno pozicionirati na Balkanu. To pozicioniranje na Balkanskom poluotoku bi Turskoj donijelo presudan geopolitički značaj pa bi Turska tako postala ono što želi – regionalna sila.
Kad se to zna onda se može i lakše tumačiti Erdoganova bosanska politika koja je možda i najvažniji eksponent cjelokupne balkanske priče. Zadnjih pet-deset godina Turska je drastično povećala svoju nazočnost u BIH na mnogim poljima od aktivne politike, ekonomije, trgovine i sl.
Na političkom planu Turska se postavlja kao zaštitnik Bošnjaka i želi imati istu ulogu kao Srbija i Hrvatska koje zastupaju interese svojih sunarodnjaka u BIH. Ako se objektivno gleda na situaciju Turska ne posjeduje takvo pravo. Prvo, Bošnjaci nisu Turci niti su to ikada bili dok su bh. Srbi i Hrvati dio istog nacionalnog korpusa kao i Srbijanci i Hrvati u Hrvatskoj. Drugo, Turska je izbačena iz BIH Berlinskim kongresom 1878. dok je sve do prije 25 godina BIH bila u sastavu Jugoslavije koja je bila najvećim dijelom srpsko-hrvatska država.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
