Donald Trump i njegova UN ambasadorica Nikki Haley poprilično su se ponadali da će nedavni anti-vladini prosvjedi u Iranu odraditi sami od sebe posao kojeg očito oni imaju u pripremi, a to je smjena režima u Teheranu. No, oduševljenje iranskim prosvjedima kratko je trajalo jer kratko su trajali i sami prosvjedi.
Dakako, isti su se pojavili gotovo niotkuda i nekoliko dana nikome u iranskoj vlasti nije bilo svejedno. U konačnici su uhićene stotine, u sukobima je ubijeno 20-ak, i zatim su prosvjedi nestali gotovo istom brzinom kao što su se pojavili, što je mnogima također došlo kao iznenađenje. Naime, samo dva dana ranije izgledalo je kako se iranski prosvjedi pretvaraju u oružanu pobunu - dogodilo se nekoliko napada na policijske, pa čak i vojne baze. Nema sumnje, a i tih nekoliko dana je to potvrdilo, kako u Iranu postoje određene skupine koje su voljne ići poprilično daleko s ciljem promjene ne samo ove vlasti već i cijelog sistema koji je na snazi u Iranu nakon islamske revolucije koja se u toj zemlji dogodila 1979. godine.
S jedne strane prosvjedi u Iranu buknuli su zbog ekonomske situacije, konkretno zbog naglo rastućih cijena pojedinih osnovnih prehrambenih proizvoda i namirnica te zbog uvijek nepopularnih vladinih ukidanja socijalnih davanja. Tu su i drugi detalji - kako interni, tako i eksterni. No, ono što se dogodilo u Iranu može se vrlo brzo dogoditi u gotovo svakoj zemlji šireg Bliskog istoka - i upravo se i događa.
Početkom tjedna nemiri i anti-vladine demonstracije buknule su u Tunisu. Od ponedjeljka do danas prosvjedi su se pretvorili u sukobe sa snagama sigurnosti, a zadnje vijesti govore kako je na teren poslana i vojska.
Po svemu sudeći ovo što se trenutačno događa u Tunisu vrlo je slično poput nedavnih događaja u Iranu, ako ne i žešće. Hoće li podjednako kratko trajati? Možda, no određeni faktori će utjecati na to, odnosno faktori koji su u Tunisu poprilično drugačiji nego u Iranu.
Danak u ljudskim pravima je zasigurno znatan, no Iran je zemlja pod poprilično čvrstom kontrolom vlasti i sigurnosnog aparata, a to uključuje i brojne paravojne pro-vladine snage. Da bi nemiri u Iranu zaista doveli do smjene režima oni moraju biti veliki, vrlo veliki. U njima bi moralo sudjelovati, ili ih podržavati, najmanje 50% iranske populacije. "Novogodišnji" prosvjedi očito nisu bili te vrste - štoviše, pro-vladini prosvjedi u Iranu bili su znatno veći. To je sigurnosnim i obavještajnim snagama omogućilo da brzo pohapse nekoliko stotina prosvjednika i time je ta priča završena, odnosno ugušena.
Trump i Haley su se pritom pomalo osramotili povlačeći čak i UN Vijeće sigurnosti u iransku internu krizu čime su pokazali do koje mjere žele promjenu iranskog sistema, ali u isto vrijeme podcjenjuju izdržljivost i snagu tog sistema. Naravno, "ključ uspjeha" u takvim prosvjedima često biva psihološki faktor koji proizlazi iz toga da je najveća sila svijeta na vašoj strani. U slučaju Irana to nije bilo dovoljno, a možda iranski anti-vladini elementi jednostavno ne mare previše za Trumpove želje.
Tunis je pak jedna druga priča. Tunis je "kolijevka" tzv. "Arapskog proljeća", vala promjena i prosvjeda koji je zahvatio gotovo cijeli arapski svijet.
Navodno je sve počelo krajem 2010. godine kada se jedan tuniški očajni ulični prodavač zapalio, a zatim su buknule anti-vladine demonstracije protiv dugogodišnjeg predsjednika/despota Bena Alija. No, ako ćemo biti baš precizni, prosvjedi koji su zahvatili cijelu Sjevernu Afriku i Bliski istok nisu počeli u Tunisu, već nekoliko dana ranije u Zapadnoj Sahari (9. listopada 2010. godine). Ipak, priča o Tunisu, gdje prosvjedi izbijaju 18. prosinca 2010., često se uzima kao prvi pravi početak Arapskog proljeća. Tada kreće i slogan koji će odjekivati od Azije do Atlantika: "Narod želi pad režima!".
Demonstracije u Tunisu završile su padom predsjednika Alija. Uskoro se isto dogodilo i u Egiptu gdje je s vlasti srušen predsjednik Hosni Mubarak. U Libiji je izbio rat, kao i kasnije u Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
