Jedan od razloga zašto su mnogi Francuzi na prethodnim predsjedničkim izborima svoj glas dali Francoisu Hollandeu, a ne Nicolasu Sarkozyu, je činjenica da je Sarkozy i previše manifestirao svoju neo-kolonijalističku politiku, kako prema Africi tako i prema Bliskom istoku.
Podsjetimo, kada je izbio rat u Siriji na vlasti u Francuskoj je još bio Sarkozy te se odmah žestoko angažirao u anti-sirijskoj kampanji, a riječ je o čovjeku koji se istaknuo kao jedan od ključnih aktera u zagovaranju, a kasnije i izvršavanju, agresije na Libiju. Time je osigurao da se likvidira dugogodišnji libijski vođa, Muammar al-Gaddafi, koji je - krajnje naivno - čak financirao Sarkozyevu prethodnu predsjedničku kampanju (!).
Uz spomenuti angažman bivšeg francuskog predsjednika valja podsjetiti i na zaboravljeni slučaj "promjene režima" u Obali Bjelokosti 2011. gdje je Pariz odigrao ključnu ulogu.
Promjena vlasti i dolazak Hollandea na vlast za mnoge je predstavljalo nadu da će Pariz krenuti jednom pozitivnijom politikom. Čak je i sirijski predsjednik Assad poslao u Pariz čestitke Hollandeu na pobjedi izrazivši nadu za otvaranje novog poglavlja u odnosima između Sirije i Francuske.
Nažalost, Hollande se pokazao kao veliko razočarenje, naročito kod onih koji su od njega očekivali promjenu.
Po pitanju Sirije pokazao se agresivnijim i od svog prethodnika (vidi: Turska i Francuska, udružene u neo-kolonijalnim pretenzijama prema Siriji, intenzivno traže pomoć SAD-a za realizaciju svojih planova). Čak i u trenutku kada su se neki drugi europski centri malo povukli, naročito nakon što je postalo i njima jasno da medijska priča o Siriji, borbi između "režima i pro-demokratskih pobunjenika", nema veze sa stvarnošću na terenu gdje terorističke trupe brutalno ubijaju narod, Pariz pod vodstvom Hollandea ostao je predan anti-sirjskom djelovanju.
Dakako, valja još jednom spomenuti kako je Sirija bivša francuska kolonija te stoga ne iznenađuje da Pariz želi ovdje provoditi svoju politiku. Hollande se pokazao vjernim nasljednikom Sarkozyeve vanjske politike, a tim je potezima još jednom potvrdio kako razlike između francuskog lijevog i desnog centra zapravo više niti ne postoje.
Hollandeova "Socijalistička" stranka čini sve ono čemu bi se socijalisti, da jesu socijalisti, trebali protiviti, a neo-kolonijalističke tendencije su na vrhu popisa. Zanimljivo je pritom spomenuti kako Hollande ni na unutarnjem planu ne pokazuje nikakvu "socijalističku" stranu već žestoko uvodi mjere štednje i druge anti-radničke mjere.
Narod Francuske ga je izabrao upravo s ciljem da se spase od ovakve politike. Mnoge će naredni period u Francuskoj šokirati, no nakon ovakvog razočarenja zapravo ni neće biti šokantno ako vlast preuzme desničarski Nacionalni Front pod vodstvom - možda buduće predsjednice - Marine Le Pen.
Kada govorimo o francuskom neo-kolonijalizmu prva asocijacija je Afrika i to s razlogom. Pariz i dan danas uvelike profitira upličući se u unutarnju politiku svojih bivših kolonija. Kontrolirajući državne vlasti osiguravaju sami sebi i svojim kompanijama povlašteni položaj i pristup velikim afričkim prirodnom bogatstvima.
Sarkozy je pomogao razbiti Libiju nakon čega su brojni libijski Tuarezi (pripadnici afričkog plemena s prostora Sahare) otišli iz zemlje, jer pod novim islamsitičkim vlastima sigurno ne bi mogli živjeti, te došli na sjever zapadnoafričke republike Mali, od kuda i potječu. Tuarezi su ovdje preuzeli kontrolu nad sjevernim dijelom zemlje te proglasili svoju nezavisnu državu Azawad.
"Problem" je u tome što Azawad leži na velikim prirodnim bogatstvima, od zlata pa nadalje, a Pariz nikako nije mogao prihvatiti da se taj prostor nađe izvan njihove političke kontrole. Ističući kako je zapravo glavna prijetnja u Maliju Al-Qaeda, francuski predsjednik Hollande pokrenuo je vojnu intervenciju koja je zapravo imala za cilj osigurati francuske ekonomske interese u ovoj zemlji.
Nakon Malija, koji se još uvijek nalazi u kaosu nakon izbijanja rata, krenuo je i sukob u Srednjoafričkoj Republici (SAR), još jednoj bivšoj francuskoj koloniji. I ovdje je Pariz pod vodstvom Hollandea bio duboko upleten politički podržavajući jednu stranu protiv druge što je rezultiralo rasplamsavanjem sukoba i još jednom francuskom vojnom intervencijom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
