Stotine tisuća pro-vladinih pristaša u Turskoj izašlo je jučer na ulice kako bi iskazali svoju potporu predsjedniku Erdoganu na dan obljetnice pokušaja državnog udara prošle godine.
Mase, mašući s turskim zastavama, okupile su se u Istanbulu kako bi poslušali Erdoganov govor u kojem je on hvalio sve one koji su se suprotstavili odmetnutim vojnicima. Također je najavio kako će "svi neprijatelji biti kažnjeni", a kažnjavanje doslovno traje od tog dana - naime, nezapamćeni progon svih onih koji su na bilo koji način, barem i ideološki, prema procjenama vlasti, podupirali puč protiv Erdogana, nastavlja se i dalje.
Više od 50,000 ljudi zatvoreno je, a oko 150,000 je otpušteno sa svojih radnih mjesta. Da bi vlasti pokazale kako ovaj progon, koji se sada zapravo pretvorio u veliki progon protiv neistomišljenika, neće prestati jučer su otpustili dodatnih 7,000 pripadnika policije, državnih službenika i akademika zbog navodnih veza s Erdoganovim neprijateljem, klerikom Fetullahom Gulenom.
Pokušaj vojnog udara u Turskoj 15. srpnja 2016. Popuštanja nema, Erdogan nam je to pokazao. Nije ovo samo kažnjavanje onih koji su navodno bili upleteni u pokušaj puča - spomenutih 200,000 ljudi svakako nije sudjelovalo u tom pokušaju. Ovo što Erdogan i njegova vlast sada rade je temeljita i potpuna transformacija Turske.
Naime, desetljećima je turska vojska bila iznimno važan politički faktor u zemlji. Vojska je bila ta koja izvodi državne udare. Ne više - ovo što su pokušali prošle godine bio im je očito njihov zadnji pokušaj. Nova Turska, koju sada oblikuje Erdogan, više neće biti kemalistička Turska stvorena u prvoj polovici 20. stoljeća.
Vratimo se stotinjak godina unatrag. Otomansko carstvo već je bilo na zalazu početkom 20. stoljeća. 29. listopada 1914. otomanska mornarica izvodi iznenadni napad na rusku crnomorsku obalu - 1. studenog Rusija im objavljuje rat i na taj način Otomansko carstvo ulazi u Prvi svjetski rat, na strani Centralnih sila - uz Austro-ugarsku, Njemačko carstvo i druge.
Centralne sile (crvena boja), Saveznici (žuta boja) i neutralne zemlje (siva boja) za vrijeme Prvog svjetskog rata Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu raspada se Otomansko carstvo, a njihov teritorij dolazi pod okupaciju saveznika, odnosno pobjednika u Prvom svjetskom ratu. U tom periodu dolazi i do stvaranja novih država, odnosno do država koje će biti pod kontrolom pobjedničkih sila (Francuske u Siriji i Libanonu, Britanije u Mezopotamiji i Palestini...).
No, tada se u Turskoj javlja Mustafa Kemal Atatürk te pokreće rat protiv novih okupatora. Rat će trajati od 1919. do 1922., Atatürkove snage pobjeđuju i on 1923. proglašava Republiku Tursku te postaje prvi predsjednik.
Odmah po osnutku republike Mustafa Kemal kreće s implementacijom brojnih progresivnih i sekularnih reformi, počelo je stvaranje sekularne Turske, jednog od najvažnijih projekata 20. stoljeća.
Mustafa Kemal Atatürk Iz početka je vojsci zabranjeno bilo kakvo uplitanje u politiku. Tako je i bilo, sve do 1960. kada je izveden prvi vojni državi udar protiv demokratski izabrane vlasti u Turskoj. Na vlasti je tada već 10 godina bila Demokratska stranka, umjerena desnica. Puč su izveli vojnici, 38 mladih časnika, ali zašto?
Kao prvo valja istaknuti tko su bili ti vojnici. Njihov vođa bio je Alparslan Türkeş, a on je pak bio jedan od prvih 16 časnika koje je američka vojska u SAD-u 1948. uvježbavala kao "kontragerilu", odnosno anti-komunističke snage.
Alparslan Türkeş Je li moguće da je SAD preko ovih časnika orkestrirao prvi puč u modernoj Turskoj? Vrlo je moguće, naime, treba pojasniti u kojim se okolnostima taj puč dešava. Do puča dolazi u trenutku kada su se Trumanova doktrina i Marshallov plan počeli trošiti i primicati svom kraju (američki novac za obnovu Europe). Dakle, novca za Tursku bilo je od strane Zapada sve manje i manje. I što je tada učinio tadašnji turski premijer Adnan Menderes? Očekivano, kako onda tako i danas - upustio se u posjet Moskvi kako bi tamo dobio nove financijske kredite. Za Amerikance je to bio trenutak velike panike, prestrašili su se da će se Turska, zemlja za koju su imali velike geostrateške planove, okrenuti prema Moskvi.
Adnan Menderes Uviđamo li poveznicu s današnjom situacijom? Itekako. Erdoganu se toleriralo sve i svašta, baš kao i premijeru Menderesu koji je pred kraj svoje vladavine (a vladao je od 1950. do 1960.) postao poprilično autoritaran, no, kada se počelo sumnjati da bi se mogao okrenuti prema Rusiji, izbija pokušaj državnog udara i to očigledno u orkestraciji utjecajnog klerika Fetullaha Gulena koji ima američku adresu. Sama činjenica da SAD štiti Gulena znači da je Gulen njihov igrač, što pak znači da se malo toga promijenilo od 1960. do danas.
No, nešto se ipak promijenilo, radikalno - vojska je uspješno provodila državne udare kroz desetljeća, do sada.
Državni udar, nakon 1960., izveden je još 1971., 1980. i 1997. U slučaju 1971. i 1997. izveden je protiv iste osobe - Süleymana Demirela koji se počeo okretati prema Islamizmu. Godinu dana nakon zadnjeg puča, 1998., uhićen je gradonačelnik Istanbula jer je javno pročitao islamističku pjesmu - taj gradonačelnik je bio Recep Tayyip Erdogan.
Süleyman Demirel (u sredini) Podsjetimo, vojska se u Turskoj postavila kao zaštitnica kemalizma, odnosno sekularizma, ideologije na temelju koje je i stvorena Turska Republika 1923.
Očito je kako se još od rođenja države vodi unutrašnji prijepor između sekularnog i islamističkog. Tom unutrašnjem konfliktu pridonio je i vanjski utjecaj, kao što se može vidjeti u slučaju puča 1960., ali i ovog pokušaja prošle godine. Činjenica jest da je Erdogan zahladio odnose sa Zapadom nakon pokušaja puča, što nije slučajnost.
Recep Tayyip Erdogan 1998. (u sredini) U konačnici možemo postaviti pitanje - je li propast puča prošle godine nešto čije će se negativne posljedice osjećati još godinama? U neku ruku jest. Turska će uskoro postati najsnažnija u svojoj modernoj povijesti, a vjerojatno će biti islamistički hegemon čiji će se utjecaj osjećati na širem prostoru Bliskog istoka, ali i duboko na Balkanu. S druge strane propast puča je početak turskog odvajanja od stranog utjecaja, što u principu često nije loša stvar, ali u slučaju Turske, naročito u slučaju Turske koju vodi islamistički predsjednik Erdogan, to može biti vrlo opasno.
U narednom periodu Turska će postati jedna vrlo drugačija zemlja koju smo poznavali od prije 10-ak godina, a to će imati snažan utjecaj na široki prostor oko nje.
Izvori / reference:
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
