Historijski kontinuitet u vanjskoj politici Njemačke u odnosu na Istočnu i Južnu Europu

Svaki pucanj u Rusa...i "Srbi moraju umrijeti" - ekspanzionističke strategije prije i poslije I svjetskog rata

Željeznica za Bagdad
Njemački imperijalizam, kad se konsolidirao i ojačao, odmah se pokušavao proširiti (prije više od 100 godina), no konkurentske imperijalističke države kontrolirale su već veliki dio zemljine kugle, a naročito mora i najvažnije pomorske putove. Prilično moćne snage njemačkog Reicha vidjele su dakle kao "prirodni" pravac njemačkog imperijalizma na tragu stogodišnje njemačke kolonizacije Istoka – u posezanju za Istočnom i Južnom Europom i za Ruskim imperijem. Taj "životni prostor koji je Nijemcima stavljen na raspolaganje geografijom svijeta na tako reći prirodan način, legitimno pripada Nijemcima zbog njihove historijske i ekonomske važnosti u srcu Europe"- po mišljenju tadašnjih ideologa ekspanzije - obećavao je ogromne rezerve sirovina te proizvodnju hrane; zbog toga ga je samo trebalo, tako se to činilo Nijemcima, uzeti pod vlastitu upravu i to s poznatom njemačkom marljivošću.

Ali to nije trebalo postati "kućno dvorište", što uopće nije zadovoljavalo njemački imperijalizam. Daljnji udarni pravac imao je u vidu cijeli Bliski i Srednji Istok. Veliki strateški poduhvat u tom pravcu predstavljala je izgradnja željznice, koja je započela 1903, do Bagdada i upravo je to bio jedan od motiva, koji je doveo do Prvog Svjetskog rata. Projekt je financirala Deutsche Bank, odnosno Banka za električnu i kemijsku industriju, to jest banka "novih" industrija, koje su sve jače nagonile "stare" teške industrije na ekspanziju prema Istoku.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.