Post-SFRJ Hrvatska i Srbija su priča o amplitudama međusobnih napetosti, priča koja traje već više od četvrt stoljeća. Ove dvije zemlje, odnosno njihov međusobni odnos, je ključ stabilnosti na Balkanu. Kako, dakle, stabilizirati Balkan?
Prije nego uopće počnemo teoretizirati o "kako", izrazimo nadu da do "kako" uopće možemo doći, nadu da je ovo jedan složen proces koji ima svoja rješenja, a ne da se na Balkanu stvara konflikt koji pokušava u dogledno vrijeme zasjeniti onaj izraelsko-palestinski. Naime, bliskoistočni sukob već je upao u onu kategoriju diplomatskih "kvazi-poslastica", nešto o čemu se uči u školama vanjske politike i nešto oko čega se mogu diljem svijeta organizirati kojekakvi prigodni okrugli stolovi koji će biti prigoda za intelektualno nadmetanje, većinom u vokabularu, ali konkretno rješenje unaprijed je otpisano kao utopija.
Naravno, velike su razlike između balkanskog i bliskoistočnog sukoba - u njihovom slučaju jasno se zna tko je potlačen, a tko dominira, u balkanskom sukobu imamo sraz dvije zemlje koje nastupaju sa stajališta poprilično iste snage.
Dakako, kao prvo bi trebalo definirati zašto sraz na ovom prostoru uopće postoji. No, takav pokušaj je ekvivalent loptanja osinjim gnijezdom golim rukama - moguće, ali ne i odveć mudro. Prema jednima govorimo o srazu koji seže tako daleko u povijest da mu se početak ni ne pamti, prema drugima to je izmišljena konstrukcija i prijepor je političko-fiktivne naravi.
No ako bismo pokušali barem zamahnuti prema osinjem gnijezdu, s kakve takve sigurne udaljenosti, mogli bismo konstatirati kako aktualne napetosti kojima danas svjedočimo na relaciji Zagreb-Beograd primarno proizlaze iz drugačijih nacionalnih interesa i supra-nacionalnih interesa koji pak imaju veliki utjecaj te oblikuju te iste nacionalne interese.
Nakon raspada federacije konkretniji mir na Balkanu, ispostavlja se, moguć je samo pod jednim uvjetom - da u svim centrima sjede Vlade čija je politika fokusirana na regionalno, ili još bolje, na kontinentalno. U prijevodu to bi bile one vlasti koje bi umjesto "mi Hrvati" ili "mi Srbi" svoje proglase započinjale s "mi Balkanci" ili još bolje, "mi Europljani".
Tu odmah dolazimo i do shvaćanja zašto su odnosi u zadnjih četvrt stoljeća toliko puni oscilacija. U periodima kada i Zagreb i Beograd gledaju "široko", problemi su manji, međusobni sporovi lakše rješivi, a razina opće napetosti je niža.
Nažalost nismo u takvoj situaciji, nalazimo se u jednoj od najgorih (ne i najgoroj, no o tome nešto kasnije) - s obje strane imamo konzervativne i nacionalističke vlasti, a to su vlasti koje po svojoj definiciji imaju jedan jako zeznut, da ne koristimo neku težu riječ, modus operandi.
Nacionalizam je zvijer koja je uvijek i svugdje ista. Koliko god neki tvrdili kako se tobože konzervativizam može granati na negativni nacionalizam i pozitivni patriotizam, takvu pojavu u stvarnom svijetu tek treba pronaći i dokazati.
Nacionalisti svoju poziciju hvataju, održavaju i učvršćuju upravo dizanjem napetosti u odnosu s drugim nacijama. To uključuje sve od pretenzija na tuđi teritorij, ne-diplomatskih uvreda pa do podizanja spomenika i ploča koje će jačati nacionalistički zanos kod jednih te poticati gnušanje, ili čak i strah, kod drugih.
Hrvatska i Srbija dvije su zemlje koje tragično robuju tim "afinitetima". Dakako, nismo sami, mnoge zemlje svijeta (ne sve) redovno padaju na ovim civilizacijskim ispitima - pa i sam predsjednik Amerike morao je, vjerojatno unaprijed osmišljeno, biti vulgaran, neugodan i "sirov" da bi se dopao velikoj skupini konzervativnih glasača koji su ga tada ugurali u Bijelu kuću.
Istaknuli smo kako se nalazimo u lošoj situaciji koja bi mogla biti i gora - jer stvari treba nazvati pravim imenom, Kolinda Grabar Kitarović i Aleksandar Vučić možda nisu najbolji izbor po Hrvatsku i Srbiju, ali svakako bi se našlo i gorih kandidata od njih.
Trenutačno se predsjednik Srbije nalazi u važnom dvodnevnom posjetu Zagrebu i gradom se na određenim mjestima, kako je to i inače protokolarno za vrijeme visokih diplomatskih posjeta, vijore srpske zastave - činjenica da ovo za neke predstavlja uvredu ili pak provokaciju najbolje nam pokazuje u kojem je stadiju i na kakvoj amplitudi danas balkanski konflikt.
Aleksandar Vučić svakako je kontroverzna osoba. Od svoje 23. godine (rođen je 1970.) član je srpske Radikalne stranke (SRS). Riječ je o svima poznatoj stranci krajnje desnice, stranci koja ratne zločince veliča kao heroje. Također je riječ o ekstremno rusofilskoj stranci koja odbacuje bilo kakvu ideju integracije s Europom - bilo kakvom Europom.
Kroz te redove, stranke koja zagovara fašističke ideale Velike Srbije, Aleksandar Vučić gradio je svoju političku karijeru. U njoj nije bio samo "kadar", bio je velika perspektiva SRS-a te već s 24 godine postaje glavni tajnik stranke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
