U sljedećim mjesecima Bagdad priprema konačnu invaziju na Mosul, posljednji veliki grad koji drži teroristička organizacija Daeš. Time se mnogo toga vraća na početak jer je upravo u Mosulu započeo krvavi pohod tekfirista pod vodstvom tajanstveno odsutnog Abu Bakra al Bagdadija. Sada Iračani očekuju pomoć međunarodne zajednice u velikoj ofenzivi. Nakon pada grada, iračke snage će provesti obuku svojih vojnika za gerilsko ratovanje i potom pokušati slomiti svaki pokušaj pobune protiv iračke uprave.
Kako se približava bitka koja bi morala odlučiti budućnost Iraka kao jedinstvene države, pitanja se postavljaju oko položaja i uloge sunitske arapske zajednice u Iraku. Pokušaj integriranja sunita u iračku političku zajednicu ima svoju simboliku u predsjedniku iračkog parlamenta. Salim al Džaburi je peti sunit na čelu parlamenta nakon pada režima Sadama Huseina. Džaburi pripada Islamskoj stranci, koja se smatra iračkom sastavnicom Muslimanskog bratstva te dolazi iz provincije Dijala koja je po mnogo čemu simbol trenutnog iračkog nejedinstva, jer u njoj dolazi do sukoba između arapskih sunita, šijita te Kurda. Nakon što je naslijedio u srpnju 2014. bivšeg saveznika i sadašnjeg političkog rivala Osamu al Nudžaifija, Džaburi je postao ključnim akterom iračke politike.
Njegovo imenovanje pokušaj je ispravljanja očite političke neravnoteže u Iraku. S jedne strane postoje politike koje vode širenju ekstremizma, pridruživanju terorističkim skupinama, promicanju ekstremističkih slogana i djelovanju protiv države. S druge strane, nedostatak stabilnosti i sigurnosti u izgradnji iračkog društva ujedno vodi manjku povjerenja u državu i pravdu. Iz istog razloga, sunitske političke snage traže snažnu federalnu autonomiju, ali problem u decentralizaciji predstavlja i nejedinstvo sunitskih političkih stranaka.
Međusunitski sukob nakon oslobođenja Mosula također je velika mogućnost pa se već sada promišljaju oblici odnosa među zajednicama, osobito zbog straha od osvete. Država bi morala usporedno s vojnim planom razvijati humanitarni, društveni, upravni i politički plan, onakav kakav bi jamčio obnovu stabilnosti, sigurnosti i državne učinkovitosti.
Na mjestima kao što je Dijala, izbacivanje i likvidacija milicija nije dostatna za stvaranje mira. Sve dok se politički sukobi rješavaju milicijama, središnja vlada u Bagdadu neće imati realan monopol na korištenje sile. Dijala bi mogla postati i primjer suradnje jer se radi o provinciji koja graniči s Iranom. Zbog toga je Džaburi posjetio nedavno Teheran te razgovarao s iranskim dužnosnicima o suradnji upravo na zaustavljanju razvoja milicija u toj provinciji.
Pokušaj stvaranja reformističkog parlamentarnog bloka koji se sastoji od zakonodavaca iz mnogih političkih stranaka s uvjerenjem u nedenominacijsku politiku zasada nije uspješan. Stranke nisu bile uspješne u interpretaciji svog stava u parlamentu. Umjesto toga, međudenominacijski razgovori ovise o spremnosti većinskog šijitskog političkog korpusa za suradnjom sa sunitskom manjinom. Posebno se to odnosi na Irački nacionalni savez, koji je pokrenuo političke razgovore sa sunitima tijekom vladavine Nurija al Malikija. Sada ovaj savez vodi Amar al Hakim. On je sklon suradnji sa sunitima, ali pitanje ostaje kome je Savez više skloniji - starom savezu s Kurdima ili odnosu punom sumnji sa sunitima.
Suniti sami ne mogu očekivati uspjeh takvih razgovora ako sami nisu ujedinjeni. Koliko je ta razjedinjenost velika pokazuje i postojanje projekta pomirenja koji predlaže UN. O većini projekata se još pregovara, ali oni imaju mogućnost pružanja važnog modela za politički razvoj u Iraku.
I dok mnogo toga u Iraku ovisi o stavu Irana, u Bagdadu su podjednako zabrinuti napretkom turske vojske. Ako je moguća Operacija Štit Eufrata u sjevernoj Siriji, malo toga stoji na putu da se ostvari i Operacija Tigris u Mosulu. Diplomatski razgovori Ankare i Bagdada su zbog toga nategnuti. Bagdad je već otprije zabrinut oko Turske, jer iračka vlada vjeruje da je Turska više zainteresirana za prirodu uprave nad Mosulom u budućnosti, nego za sam proces oslobađanja grada. Bagdad ujedno upozorava da Turska obučava sunitske snage Al Hašd al Vatani koje se nalaze u kampu Bašika 25 kilometara od Mosula. Parlament u Ankari je prvog dana listopada odlučio produžiti za još jednu godinu svoje vojne operacije u Iraku i Siriji, a to nije po volji iračke vlade.
Stoga je pozvan turski veleposlanik u Bagdadu, koji je morao poslušati iračku viziju turskih snaga kao okupatorske vojske, te iračko viđenje ponašanja i djelovanja turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Iračani pozivaju na ponovno promišljanje trgovinskih i ekonomskih odnosa s Turskom te pozivaju na trenutačno djelovanje UN-a za izbacivanje turskih snaga iz zemlje. Turci su odgovorili jednakom žestinom, odbacujući odluke turskog parlamenta protiv Turske i turskog predsjednika. Irački premijer Hajder al Abadi je čak upozorio na prisustvo turskih vojnika u Iraku kao uvod u mogući regionalni rat.
Ovakva je reakcija uslijedila nakon što je Erdogan dao izjavu za televizijsku postaju Rotana u Dubaiju. U cenzuriranoj verziji koju je prenijela turska novinska agencija Anadolu stoji da je turski predsjednik rekao kako Mosul pripada narodu Mosula, a Tal Afar narodu Tal Afara. Nitko drugi nema pravo doći i ući u ta mjesta. Nakon oslobođenja Mosula od Daeša, tamo mogu ostati samo sunitski Arapi, Turkmeni i sunitski Kurdi. Ali, prema necenzuriranoj verziji, Erdogan je odgovarao na pitanje da li misli da se Mosul može osloboditi bez intervencije Turske i Saudijske Arabije. Turski predsjednik je odgovorio kako želi da svima bude jasno da Turska, Saudijska Arabija, Katar i zapadna koalicija neće dozvoliti dominaciju pojedine religijske grupe, te potom dodao da će Mosulom vladati suniti, te da se šijitskim Narodnim mobilizacijskim jedinicama (Hašd al-Šaabi) ne smije dozvoliti ulazak u Mosul.
Ankara i Rijad posebno moraju surađivati u sprječavanju tih jedinica prije ulaska u Mosul. Erdogan je naglasio da je kamp u Bašiki i turski vojnici u blizini Mosula jamstvo braći u potrebi, te da Ankara neće dopustiti da Mosulom dominira druga teroristička skupina poslije Daeša.
Naravno, ta izjava nije dobro prihvaćena među šijitskim Turkmenima, šijitskim Arapima, Šabakima, Kakaima, Jazidima i kršćanima, koji također napučuju Mosul. Posebno su razočarani Turkmeni koji su u Turskoj vidjeti jamstvenu silu za svoje preživljavanje i ulogu u poslijeratnom Iraku. Turkmeni su u pregovorima oko dobivanja ministarske pozicije u središnjoj vladi. Sada, zbog napetosti s Turskom, ovo mjesto će se vjerojatno dati nekome tko nema pravi odnos prema Turkmenima. Zbog toga se irački Turkmeni sve više udaljavaju od Turske i politike AKP-a.
Svako kretanje iračkih snaga prema Mosulu mora u obzir uzeti tisuću turskih vojnika i 20 tenkova u bazi Bašika, za koje je Ankara ustvrdila da su razmješteni 2015. uz znanje iračke vlade. Ali, kad je Bagdad upozorio da Turci nisu tamo samo zbog obučavanja, te da se moraju povući, Turci su odgovorili da su pozvani u bitku za Mosul, te da je poziv dao bivši mosulski general Atil al Nudžaifi, kao i predsjednik iračke kurdistanske samouprave Masud Barzani.
Sada Turska nastoji postati pobjednikom Mosula i sunita, iako je dvije godine mirno gledala što se događa u tom iračkom gradu. S druge strane, šijitske brigade marširaju uspješno mjesecima prema Mosulu i sada bi Turska htjela da ta vojska stane. Mnogi u Iraku vjeruju da je namjera Turske razdvojiti zemlju, iako Erdogan ponavlja kako Turska podupire teritorijalni integritet Iraka. Stoga se očito primjećuje kako oslobođenje Mosula i Iraka od Daeša predstavlja tek prvi korak prema mirnom Iraku. Većinu iračkog okupiranog područja oslobodile su šijitske snage uz potporu Irana. Turska i Saudijska Arabija igraju drugačiju igru, nastojeći unazaditi njihove probitke i spriječiti stvaranje ujedinjenog Iraka. Time bi Irak ostao područjem regionalnih bitaka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
