Da li je islamizam nakon nacizma i komunizma, totalitarizam novoga doba kako su ga 2006. godine u francuskom časopisu Charlie Hebdo, dvanaest uglednih zapadnjačkih intelektualaca definirala. U objavljenom manifestu se oštro kritizira tradicionalno viđenje islama, tj. islamizma kao prijetnje demokraciji i slobodi. Naglašavajući da sloboda govora i kritiziranja ne smije biti uskraćena zbog političke korektnosti, autori odbijaju prihvaćanje nedemokratskih oblika islama u ime tolerancije.
Izbjeglička kriza iz 2015., teroristički napadi u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji te ubojstva i pokušaji ubojstva francuskih, nizozemskih, danskih i švedskih novinara koji su objavili karikature proroka Muhameda su još jednom u fokus doveli pitanje islama i demokraciju.
Da li je islam dio europske kulture ili predstavlja totalitarizam novoga doba? Gdje je granica tolerancije? Da li je moguća potpuna integracija imigranata ili je multikulturalizam propali projekt? Da li demokracija podrazumijeva prihvaćanje islamskih tradicija koje su suprotne europskim vrijednostima ili pak zahtjeva, radi vlastitog opstanka, jednu liberalnu, reformiranu verziju islama? Da li je islamski i europski identitet moguć ili se dva pojma međusobno isključuju? I za kraj, da li sloboda izražavanja i kritiziranja treba biti uskraćena u ime političke korektnosti i straha od nasilja ili se te slobode trebaju braniti u ime sekularnosti i temeljnih principa na kojima počivaju europske liberal-demokracije.
Za svako od tih pitanja nalazimo na različite struje misli koje imaju svoje argumente i pozicije no ideološki sukob, potpiren izbjegličkom krizom i nedavnim terorističkim napadima, nije ostao na razini intelektualnih rasprava već se prelio u političku, medijsku i socijalnu arenu. To je rezultiralo još većom polarizacijom europskog društva koja onemogućuje jednu otvorenu intelektualnu raspravu bez emocionalnog naboja, pa je tako s jedne strane zabilježen porast stranaka ekstremne desnice i aktivnosti neonacističkih skupina, s druge pak, intenzivna kampanja stranaka i masovnih medija lijevoga političkog spektra koji ignoriraju i relativiziraju izazove integracije stranaca; od visoke stope kriminala u No-Go zonama u predgrađima europskih metropola pa sve do terorističkih činova.
Islam i Europa
1996. američki pisac i profesor s Harvarda Samuel Huntington je objavio svjetski poznato djelo 'Sukob Civilizacija'. Radi se o političkoj teoriji koja je zbog interesa šire javnosti popularna izvan akademske zajednice. Pozicija koju je Huntington iznesao se temelji na ideji da će kulturološki i vjerski identiteti ljudi biti glavni uzrok globalnih sukoba u periodu nakon Hladnoga rata. Među tim sukobima je i sudar Islamskog svijeta sa Zapadom (gdje su svrstane Hrvatska i Slovenija od država bivše Jugoslavije). Pobornici teze da Islam nikada nije ni bio dio europske kulture su pronašli svoje uporište upravo u teoriji o sudaru civilizacija kao i u povijesnim činjenicama. Naime, Zapad i Islam imaju dugu i kompleksnu povijest sukoba koji je kroz stoljeća prošao kroz različite faze. Mauri su u osmom stoljeću poslije Krista osvojili Iberijski poluotok te na prostoru današnje Španjolske i Portugala osnovali kraljevstvo Al-Andalus. Muslimanski prodor u Francusku je zaustavljen od strane Charlesa Martela, djeda franačkog vojskovođe Karla Velikog što je nesumnjivo utjecalo na to da Europa danas nije kontinent s islamskom većinom. Nakon poraza u Francuskoj, Mauri su se povukli na Pirenejski poluotok gdje je njihova vladavina potrajala do 1492. kada su kršćanka kraljevstva nakon 700 godina sukoba uspješno okončala Reconquistu, odnosno ponovno osvajanje, te protjerala muslimanske osvajače iz tog dijela Europe. S druge strane kontinenta, Osmansko Carstvo je nakon pada Carigrada 1453. krenulo u osvajanje Balkana te se dva puta našlo pred vratima Beča. Združenim europskim naporima, vojni i politički prodor islama u Europu je ponovno zaustavljen.
Pobornici te pozicije smatraju da se sudar civilizacija nastavio odvijati do današnjih dana, ali na drugoj razini. Zapad kao kršćanska civilizacija intervenira u islamskom svijetu zbog političkih i ekonomskih razloga te nameće svoje demokratske vrijednosti i slobode na jedan prisilan način. Pritom se zanemaruje da zemlje Trećega svijeta nisu prošle kroz isti povijesni i kulturološki proces, od grčko-rimske kulture, kršćanstva, renesanse, prosvjetiteljstva, feminizma, seksualne revolucije šezdesetih godina koji su u konačnici doveli do uspostavljanja zapadnih liberal-demokracija. S druge strane, Islam ponovno prodire u Europu, kako putem nataliteta i rađanjem sve većeg broja muslimana, tako i s milijunima imigranata koji u Europsku uniju dolaze bježeći iz vlastitih zemalja zbog ekonomskih i političkih kriza (za koje je često odgovorna upravo vanjska politika Zapada.)
Suprotna struja drži da je Islam, unatoč raširenom mišljenju, već stoljećima dio europske kulture. Za vrijeme Srednjeg vijeka Al-Andalus je bio čvorište ekonomskog, znanstvenog i umjetničkog procvata, od matematike i medicine do književnosti i astronomije. Osim što se isticao po svojoj toleranciji prema židovskoj i kršćanskoj manjini te po aktivnoj ulozi žena u društvu i politici, kraljevstvo Maura zaslužno je i za prenošenje Europi mnogih znanja koja su utjecala na nastanak Renesanse u XIV. stoljeću.
Osim Pirenejskog poluotoka, u Srednjem vijeku je i Sicilija bila pod islamskom vladavinom što je dovelo do jednog multikulturalnog društva čija je ostavština i danas vidljiva na najvećem talijanskom otoku. Za kraj, turska osvajanja na Balkanu, sa svim političkim i ekonomskim posljedicama, su nesumnjivo ostavila vidljiv utjecaj u Europi.
Zagovornici ove pozicije vjeruju da je islam, gledano povijesno, dio europske kulture te da dolazak islamskih imigranata u moderno doba vraća u ravnotežu i kulturni i vjerski pluralizam kojeg je Europa i prije poznavala.
Granice tolerancije
2015. godine se u Europskoj uniji nalazilo oko 20 milijuna muslimanskih građana, odnosno 4% populacije EU koja iznosi oko 500 milijuna ljudi. Europska unija, unatoč deficitu, ne demokracije već demokratske reprezentativnosti te smanjenih sloboda i prava u određenim sektorima i dalje počiva na liberal-demokratskim principima. Stoga se postavlja pitanje, da li Europa treba tolerirati islamske vjerske i kulturološke tradicije koje su u određenim poljima u suprotnosti s demokratskim slobodama i pravima.
I protivnici i zagovornici tolerancije islama u Europi osuđuju islamski terorizam no razlikuju se pristupu prema nenasilnoj verziji islama koja može biti umjerena, ali i iznimno konzervativna. Naime, zagovornici smatraju da se europske demokracije temelje na toleranciji i da su stoga primorane prihvatiti sve nenasilne oblike islama među kojima spadaju i radikalne struje poput salafizma i njegove pod-kategorije vehabizma kojoj svjedočimo u susjednoj Bosni i Hercegovini. Salafizam kao ultra-konzervativna grana islama je uzrokovala mnoge kontroverze u Njemačkoj i Austriji koje su rezultirale nasiljem, povezanosti s terorizmom te policijskim racijama uslijed kojih su određene salafističke grupe zabranjene. No radikalni islam ne zagovara nužno, ili barem ne otvoreno, vjersko nasilje te se pojedine vehabijske organizacije toleriraju na državnoj razini baš poput stranaka ekstremne desnice koje često, iako ne otvoreno, koketiraju na naci-fašizmom. Također zagovornici ove pozicije se zalažu za kulturološki relativizam, odnosno ideju da su sve kulture ravnopravne i da Zapad nema pravo nametati svoje vrijednosti muslimanskoj zajednici, čija kultura nije ništa manje ispravnija od europske. U skladu s tom tezom, islamske tradicije je potrebno uvažavati u što spada nošnja marama, posebna prehrane u školama te postojanje šerijatskih sudova u Velikoj Britaniji koji građanima islamske vjeroispovijesti nude alternativu državnim sudovima u području trgovinskih, obiteljskih i financijskih sporova.
Iako se radi o vjerskim sudovima, odluke koje donose moraju bili u skladu s demokratskim britanskim zakonima.
Kritičari tolerancije islama u Europi se mogu podijeliti u više pozicija.
Manje radikalnija struja, u koju spadaju mnogi zapadnjački intelektualci stranog podrijetla među kojima Salman Rushdie, Irshad Manji i Mehdi Mozaffari drži da europske demokracije bi trebale imali nultu toleranciju ne samo prema nasilnom već i prema konzervativnom obliku islama te islamizmu koji ima cilj ostvariti vjersku dominaciju nad sekularnim društvom. Drugim riječima zalažu se za jednu novu liberalniju i reformiranu verziju te vjere. Glavna pozicija je da se većina muslimana premalo poistovjećuje s europskim vrijednostima, odnosno da vjeruju kako mogu živjeti u Europi bez da postanu Europljani.
No ideja reformiranog islama se našla na udaru kritika kako od dijela europske tako i islamske javnosti. Protivnici stvaranja te nove sekularne verzije islama drže da ista podrazumijeva odricanje i gubitak izvornog smisla islama te na površan način pokušava riješiti problem ekstremizma ignorirajući povijesne i kulturološke dinamike, vrlo različite od europskih, u kojima se islam razvijao.
Vrativši se na kritičare tolerancije, isti su ukazali da su se islamske tradicije više puta sudarile s demokratskim vrijednostima. Slučaj koji je izazvao mnoge kontroverze u Njemačkoj je bila odluka vrhovnog suda da odbije žalbu marokanske obitelji koja je tražila da njihova kćer bude izuzeta iz školske nastave plivanja zbog otkrivanja dijelova tijela te dakle kršenja islamske tradicije.
Radikalna struja kritičara tolerancije odbija i reformiranu verziju islama jer drži da je isti u srži nedemokratski zbog inferiorne pozicije žene, marama koje prikrivaju lice, genitalne mutilacije, odnosa prema homoseksualcima i da kao takav treba biti zabranjen u Europi. Također ta struja smatra da islam sa svojim vrijednostima, tradicijama i običajima ugrožava europsku kulturu i ukoliko građani stranog podrijetla imaju namjeru živjeti u Europi moraju se asimilati bez da potražuju posebna prava poput izuzetaka sa školskih nastava ili posebne prehrane u obrazovnim institucijama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
