U siječnju ove godine kongoanski glavni grad Kinshasa i ostali veći gradovi u državi bili su mjesto velikih prosvjeda. Vlada predsjednika Josepha Kabile pokušala je provući zakon koji zahtjeva nacionalni konsenzus prije nego se održe budući izbori. Oporba je reagirala bijesno, optužujući predsjednika, koji je na vlasti od 2001., da pokušava produžiti svoj mandat kao predsjednik Demokratske republike Kongo. Naposljetku, prijedlog o konsenzusu je povučen. Vlada se povukla i najavila da će se izbori održati u studenom 2016. Taj rok sve je bliži, a malo je pokazatelja da se država ozbiljno priprema za post-Kabilin Kongo. Naprotiv, događaji u susjednom Burundiju mogu ohrabriti predsjednikove ljude da ponovno promisle o izborima.
Izborna norma u subsaharskoj Africi još od devedesetih godina prošlog stoljeća dovela je niz čvrstih autokrata putem prijevara na izborima, a koji su se pokušali održati na vlasti što je moguće dulje. Ograničenja uzastopnih mandata uvedena su u ustave zemalja poput Burundija i Konga upravo da bi se spriječila pojava izbornih diktatora, međutim oni su uspjeli naučiti manipulirati izbornim tijelom i koristiti slabi pravosudni sustav u svoju korist. Sada je očiti uspjeh burundijskog vladara Pierra Nkurunzize u izbjegavanju ustavne zabrane ponovnog biranja pokazatelj da su legalni uvjeti vrlo rastegnut pojam u Africi, nešto poput slavne izreke da se ne treba čuvati zakona kao pijan plota.
Politički sustav Demokratske republike Kongo je strukturiran na izmjenama i dopunama ustava iz 2006. Predsjednika se bira na izravnim izborima na petogodišnji mandat, a zabranjen je treći uzastopni mandat. Kao republika, vlada se postavlja od strane dvodomnog zakonodavnog parlamenta, Nacionalne skupštine i Senata. Nacionalna skupština ima 500 mjesta, a većina se bira proporcionalnim glasanjem na petogodišnji mandat. Premijera bira stranka na vlasti ili koalicija u skupštini. Senat ima 108 mjesta, a zastupnici se biraju neizravno na petogodišnji mandat. Zemlja je podijeljena na deset provincija koje biraju svoje provincijske skupštine.
Politike Burundija, Ruande i Demokratske republike Kongo tragično su povezane sukobima i nestabilnostima koje su se prelijevale iz jedne države u drugu. Stoga je primjer Burundija zanimljiv za krhku budućnost stabilnosti i dobre uprave u susjednim zemljama. Predsjednik Nkurunziza tvrdi da njegov prvi mandat nije ubrojiv jer on zapravo nije bio tada izabran, što donosi značajnu neodgovornost u ranjivoj i etnički podijeljenoj zemlji. Umjesto da preda vlast, Nkurunziza je napučio ustavni sud svojim podupirateljima, te dobio treći mandat iza fasade pravosudne odluke. Cijena za to su bili nasilni prosvjedi oporbe i pokušaj državnog udara u kojem su deseci ubijeni, sve da bi Nkurunziza ostao još par godina na vlasti.
Malo ljudi vjeruje da burundijski predsjednik uopće shvaća legalna i ustavna ograničenja svoje moći i prerogativa. Dapače, njegov reizbor nije čak niti zabrinuo Afričku uniju, koja nije poslala ni svoje promatrače na izbore. Zbog tog razloga, mnogi regionalni državnici htjeli bi pratiti njegov stil i odluke. Nema sumnje da će nešto slično pokušati izgurati i Joseph Kabila, koji sa svojih 14 godina na vlasti ima sve mogućnosti zaštite monopola na izvršnu vlast. S pravilnim odlukama suda i manevriranjem kroz parlament Kabila bi mogao jednostavno zaobići zakonska ograničenja produljenja mandata.
Između ostaloga, kongoanski predsjednik razmišlja o taktikama već viđenim u svijetu. Kabila bi mogao provesti ustavne reforme, smanjiti ovlasti predsjednika, a prenijeti moć sa sobom na mjesto premijera. Takvu taktiku izvelo je nekoliko političara u posljednjih dvadesetak godina. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je izgubio mnogo sustavne moći, međutim središte odlučivanja nije u liku premijera Ahmeta Davutoglua, već u Erdoganu koji je trenutno nemoćan da izvrši ustavne promjene jer nije dobio dovoljno glasova na ovoljetnim izborima. Sličnu stvar ostvario je i Vladimir Putin u zamjeni svog predsjedničkog mjesta s Dmitrijem Medvjedjevom, ali moć odlučivanja i dalje je ostala s Putinom. Još jedan primjer takve tranzicije moći odlučivanja tijekom cijele svoje političke karijere ostvario je i Slobodan Milošević. Kabila bi htio napraviti isto.
Reakcija na ulicama Kinshase u siječnju pokazuje da se takva politička taktika ne može biti ostvarena bez krvoprolića. Kongoanska država ima malo demokratske tradicije da se provede takva odluka bez ozbiljnijeg sukoba.
Naime, današnji predsjednik je svoju poziciju preuzeo od svog oca nakon što je ovaj ubijen u atentatu. Prethodni predsjednik Konga bio je Mobutu Sese Seko, jedan od najdugovječnijih afričkih diktatora koji je zemljom vladao trideset godina, u kolopletu ubojstava, egzila i zatvaranja političke oporbe. Na kraju je sam Mobutu otišao u egzil i umro u Maroku.
Četiri godine prije nego je započela trenutna drama u Burundiju, na izborima 2011. u Kongu oporba je već optužila Kongoanski visoki sud da nije u potpunosti proučio izborne rezultate prije nego je za pobjednika proglasio Kabilu. Koliko činjenica ima u tome nije važno, već je problem što nitko od kongoanske oporbe ne vjeruje da je sudstvo nezavisno. Ako pravosudna vlast u Kongu preuzme uloge u bilo kojem obliku tijekom ustavne krize neće se smatrati neutralnom institucijom, već polugom vlasti.
Dodatna poteškoća u regiji Velikih jezera jest što svaki izbori u jednoj zemlji imaju utjecaj u susjednim zemljama jer se počinje raspravljati o stabilnosti države i krađom vlasti. Povijest nam kazuje da je to vodilo ratovima. Drugi kongoanski rat je glavni primjer prelijevanja nestabilnosti iz jednog dijela regije preko poroznih granica u drugi dio. Ovaj sukob započeo je nakon ruandskog genocida nakon što su Hutui prešli granicu i ušli u istočni Kongo nakon poraza od Tutsijevskih snaga. Pošto je istočni Kongo dom niza valova Hutu i Tutsi izbjeglica iz Burundija i Ruande, počeli su sukobi i na području Konga. Kinshasa nije bila sposobna ili nije imala interesa da smiri situaciju na istoku zemlje. Ruanda i Uganda spremno su napale Kongo, srušile Mobutua, postavile Laurenta Kabilu (oca Josepha Kabile) na vlast, te započeli bitku u kojoj je sudjelovalo devet afričkih država. Diljem Konga ubijeno je milijune ljudi a mir se samo djelomično vratio.
Slabost Konga da se odupre invaziji svojih susjeda znak je zabrinutosti kad te zemlje postanu same nestabilne. Mir između Konga, Ruande i Burundija je vrlo tanak. Na istoku Konga i dalje djeluju ostaci ruandske Hutu milicije, militanti Mai-Mai, te niz drugih oružanih bandi koje prijete miru i sigurnosti građana. U svibnju, dok je trajala politička kriza u Burundiju, ruandska vlada se pripremala za diplomatsku ofenzivu u slučaju da u Burundiju dođe do oružane intervencije u slučaju izbijanja etničkog nasilja. Srećom, situacija u Burundiju se riješila bez eskalacija u međuetnički sukob, ne samo stoga što su se mnogi Hutui opirali reizboru Nkurunzize, već i stoga što se čini da je predsjednik uspio kupiti neke članove oporbe.
Potrošeno je mnogo novca, vremena i energije međunarodne zajednice u Burundiju, Ruandi i Kongu u pokušajima da se zaustavi povratak niza krvoprolića koja su zapljusnula ove tri zemlje od sredine devedesetih do sredine 2000.-ih. Svi ti napori mogu biti uzaludni žudnjom za moći Kabile, Nkurunzize i drugih vladara. Stalne pobune protiv vlasti u Kinshasi, od kojih su neke izvedene uz potporu Ruande i Ugande, konstanta su Konga od kraja Drugog kongoanskog rata, koji je trajao od 1997. do 2003. To je pokazatelj slabosti kongoanske središnje vlasti i sumnjičavosti Kinshase prema istoku zemlje gdje Ruanda i dalje podupire lokalne milicije i ustanke.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
