Međunarodna potpora za Sudansku narodnu oslobodilačku vojsku/pokret (SPLA/M) pod vodstvom Johna Garanga, što je najzad dovelo do odvajanja Južnog Sudana, temeljena je na pojednostavljenoj pretpostavci da će afrički i kršćanski jug predstavljati drugačiji put vladanju od arapskog i muslimanskog sjevera Sudana. Pogled u političku kulturu autonomnog Južnog Sudana (2005-2011) i nezavisne države Južni Sudan od 2011. naovamo pokazuje da je ta pretpostavka bila netočna. Vlada SPLM-a ponavlja iste oblike političkog ponašanja koje su razvijene u Khartoumu zahvaljujući povijesti zajedničkog iskustva u pansudanskom političkom okruženju i prijenosa ideja sa sjevera na jug.
U posljednjem desetljeću postojale su tri točke promjene u Južnom Sudanu, koje su postale oblik zapadnjačkog tumačenja što se dogodilo u Sudanu. To su događaji 2005., 2011. i 2013. I dok su prva dva događaja (autonomija i nezavisnost) entuzijastično prihvaćeni kao glavni koraci prema slobodi i jednakosti, posljednji je bio snažan udarac optimizmu i dovođenje u sumnju utemeljenih zapadnih pogleda na svijet. Stvarnost na terenu i regionalni kontekst nikako nisu išli u korak s dugoročnim razumijevanjem prirode Južnog Sudana, koji je trebao ojačati slobodno društvo i razviti političku kulturu koja bi bila barem različita ako ne i dijametralno suprotna onoj u Khartoumu. U stvarnosti, radi se o jednoj pansudanskoj političkoj kulturi.
Godina 2005. obilježena je potpisivanjem Sveobuhvatnog mirovnog sporazuma između vlade Sudana i SPLA/M, što je stvorilo autonomiju Južnog Sudana i novu vladu koja uživa 50 posto udjela u svesudanskom naftnom bogatstvu. Dogovor nakon desetljeća sukoba afričko-kršćansko-animističkog juga je ostvaren uz pomoć američkog priznanja SPLA/M kao glavnog oslobodilačkog pokreta i legitimnog predstavnika južnosudanskog naroda. Izbavljivanje tog naroda od Khartouma je viđeno kao pobjeda pravde, čime je jugu dana mogućnost odlučivanja o vlastitoj budućnosti. Time je Juba, regionalni glavni grad, uspio dobiti snagu da se u tranzicijskom razdoblju od šest godina u potpunosti odvoji od Sudana. To se dogodilo 2011, nakon referenduma, čime je nastala najmlađa država na svijetu, kao posljedica mirovnog dogovora iz 2005. Sada SPLM (kao pokret, ne više kao vojska) dobila je međunarodnu potporu i domaći mandat za vlast u Južnom Sudanu unatoč ponekim zabrinjavajućim pokazateljima. Smatralo se da će se ubrzo zemlja učlaniti u Istočnoafričku zajednicu te imati konstruktivnu ulogu u regiji.
U prosincu 2013. stiže golemo iznenađenje za sve pobornike Južnog Sudana. Vladajuća se stranka podijelila na dvije strane, što je odmah praćeno masakrom građana koje su na ulicama ubijale provladine milicije. Osnovane su suprotstavljene vojske, odgovorne za masivna kršenja ljudskih prava, a društvo se podijelilo po etničkim linijama dok su u urbanim središtima mnogobrojni građani pronašli utočište u UN-ovim izbjegličkim kampovima. Izboj građanskog rata i brzo rušenje dugo građene međunarodne podrške izazvali su šok i nevjericu u svijetu. Pokazalo se, naime, da cijeli razlog zašto uopće postoji Južni Sudan nije bio temeljen na valjanim zaključcima već pojednostavljenim percepcijama.
Glavno razlikovanje Sjevera i Juga, osobito tijekom sudanskog građanskog rata od 1983. do 2005., bilo je temeljeno na vjeri. Simpatije svijeta bile su uz Jug, koji je osvjedočen i prikazan kao branik civilizacije spram antizapadnih i agresivnih snaga. Očito je islam imao svoj identitetski i politički čimbenik na Sjeveru i kršćanski na Jugu tijekom cijelog sukoba, osobito kada je Jug odbio prihvatiti poneke pokušaje nametanja islamskih zakona na cijelom teritoriju Sudana, te iskorijeniti južnu lokalnu kulturu i identitet. Međutim, kršćanski identitet Juga je nastao upravo u tom sukobu. Kada je konflikt nastao 1955., uoči prestanka kolonijalne uprave u Sudanu, kršćanstvo je bilo marginalno na Jugu. Golemo širenje kršćanstva uslijedilo je tek 1991., nakon što su u Boru milicije plemena Nuer ubile dvije tisuće pripadnika naroda Dinka. To je područje postalo središtem potpore SPLM-a, a kršćanstvo je dalo perspektivu nove naracije nakon što je islamističkim pučem 1989. stigla nova vlast u Khartoum. Ujedno, sjeverna područja pobunjeništva, od Bahr el-Ghazala u današnjem Južnom Sudanu do provincije Plavi Nil i planina Nuba u provinciji Južni Kordofan, danas sjeverno od granice, vjerski su miješano područje, a velik broj lokalnih boraca i vođa su muslimani. Dio SPLM-a na sjeveru zemlje je bio gotovo isključivo muslimanski, što pokazuje da religija nije bila dio SPLM-ove političke agende. Tako su u vrhu SPLM-a bili glavni tajnik na sjeveru Yasir Arman, vođa SPLM-a u Sjevernom Nilu Malik Aggar, u Južnom Kordofanu Abdelaziz al-Hilu, sve muslimani koji su pratili sekularnu baštinu povijesnog osnivača SPLM-a Johna Garanga.
I etničko je pitanje prenapregnuto. Ideja afrikanstva je dosta nejasna u sudanskom kontekstu. Arapski Sudanci su sljednici arapskih plemena koja su se širila iz Egipta u Nubiju, te se miješali sa stanovnicima kraljevstva Funj, čime su u arapske redove primili tisuće pripadnika lokalnih afričkih plemena. Zbog toga su arapski Sudanci tamnije puti od drugih Arapa, pa je teško ili nemoguće definirati jasne antropološke kriterije razlikovanja sudanskog Arapa i sudanskog Afrikanca. Arapski identitet u Sudanu je definiran dvama proturječnim čimbenicima: osjećaj bivanja na rubu arapskog muslimanskog svijeta, gdje se Arapi šire prema jugu i nailaze na "inferiorne" urođeničke i susjedne narode, te osjećaj mješovitog porijekla zbog čega ostatak arapskog svijeta ne gleda na Sudance kao na prave Arape. Arapski je jezik postao jezikom međuetničke i urbane komunikacije u Južnom Sudanu, pa je stvorena mješavina u Jubi koja je postala gotovo službenim jezikom (engleski se od 2011. silovito nameće kao glavni jezik javne sfere). Time je arapski postao pansudanskim izrazom razmjene ideja, te su južnjaci postali prijemčivi na sjeverni politički diskurz. Južno od Južnog Sudana je Uganda, gdje već do izražaja dolazi glavni jezik Istočne Afrike suahili. Zbog nepoznavanja suahilija, politička kultura Jube nije nalik Ugandi ili Keniji, već Khartoumu. Time je pala ideja da će Južni Sudan ubrzo biti dio Istočnoafričke ekonomske zajednice, gospodarskog bloka kojeg čine Kenija, Uganda, Tanzanija, Ruanda i Burundi. Ne samo da Južni Sudan nije uspio stvoriti dovoljno jako gospodarstvo zbog čega bi postao dijelom te zajednice, nego istočnoafrički susjedi ujedno smatraju da Južni Sudan nije davno izgubljen član obitelji, već stranac, s drugim jezikom i drugačijom političkom kulturom.
Islamist i jedan od velikih modernih islamističkih mislilaca Hasan al-Turabi opisao je jednom SPLM: u Africi govore da se u Sudanu provodi arapsko ugnjetavanje Afrikanaca; u Europi muslimana nad kršćanima; u komunističkim zemljama o represiji buržoazije. Binarna pojednostavljivanja dobro-zlo, diktatura-sloboda, crno-bijelo bilo je dovoljno da se ne sagleda kulturni i povijesni kontekst, različitost civilizacija i razvoj političke kulture. Ona opisuje oblike političkog ponašanja ukorijenjene u povijesnom, kulturnom i političkom iskustvu i automatski naslijeđene u generacijama političkih aktera. U Sudanu, politička kultura se odnosi na cirkulaciju modela vodstva bez obzira na etničko, vjersko, političko i regionalno obilježje. Nije moguće konceptualizirati politički razvoj u Južnom Sudanu u posljednjih barem trideset godina, kao ni građanski rat od 2013., ako se ne sagledaju u okviru pansudanske političke kulture. To je golema pogreška međunarodne zajednice, koja uporno radi slične greške diljem svijeta.
Nakon stjecanja nezavisnosti, generacije Sudanaca su od 1956. živjeli isti privatan i javni život, bilo na sjeveru ili na jugu zemlje. Stoga južnosudanska politička kultura ostaje pod golemim utjecajem Khartouma. Podjela Sudana i stvaranje dviju nezavisnih država, obilježenih etnoreligijskim identitetima, trebalo je dovesti do odmicanja od arapske i muslimanske baštine na Jugu. No, to nije spriječilo Jubu da stvori političke i vojne elite koje su stasale i razvijaju model vlade, institucije i rješavanje sukoba kao u samom Sudanu. I dok mnoge međunarodne agencije promišljaju budućnost Južnog Sudana, ona je i više nego očita - zemlja će biti pod elitama Khartoumskog tipa, proračun zemlje će unatoč naftnom bogatstvu biti krajnje osiromašen, zemlja će doći pod međunarodnu izolaciju, a južnosudanska vlada će oružjem pokušati preživjeti, što će dodatno pojačati autoritarnost u zemlji i osnažiti tenzije. Svakako, integracija u Istočnoafričku zajednicu se čini daljom nego ikad prije. I tako se ruši san o jednostavnosti bilo kojeg sukoba na svijetu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
