Već neko vrijeme Kraljevina Maroko se pokušava profilirati kao zemlja promicateljica umjerenog islama i kao medijator na području Sahela. Prije deset godina Maroko je započeo Nacionalnu inicijativu za ljudski razvoj i preuzeo nadzor nad bogomoljama. Marokanska vlada preuzela je i obrazovanje mladih imama i muršidata (ženske islamske učenjakinje) te pokrenula racionalizaciju, rehabilitaciju i modernizaciju tradicionalnog obrazovanja. Od prošle godine, Maroko je pokrenuo i programe vjerske suradnje s arapskim i afričkim zemljama. Sve to ne bi bilo čudno da Marokom ne vlada islamistička stranka, narasla na rezultatima ustanka tzv. Arapskog proljeća, u potezu koji je poštedio marokanskog kralja Mohameda VI. značajnijih poteškoća u zemlji. Nedavni susret marokanskog islamističkog premijera s egipatskim predsjednikom, međutim, pokazuje da se međupolitički odnosi u samom Maroku nisu pretjerano poboljšali.
Lista zemalja s kojima Marokanci žele surađivati je u porastu. Uz Mali, koji vrvi problemima vezanim za nesigurnost i nestabilnost, udio u novoj marokanskoj ulozi žele imati Gvineja, Nigerija, Obala Bjelokosti, Gabon, Maldivi, Tunis, Libija, čak i Egipat. Diplomatska strategija Maroka dosegla je svoj vrhunac kada je krenula ozbiljnija rasprava o vjerskom ekstremizmu na međunarodnoj sceni, a posebice u islamskom svijetu. Maroko je alternativu tim radikalnim ideologijama pronašao u širenju tzv. umjerenog islama, u čemu surađuje s vladama Mauritanije i Senegala, nastojeći sebe učvrstiti kao ključnu zemlju koja razumije probleme Sahela i istovremeno ih želi riješiti.
Još prije dvije godine je parlamentarna delegacija Europskog parlamenta u Sahelu podnijela izvještaj europskim parlamentarnim zastupnicima u Strasbourgu u kojemu se Maroko spominje kao demokratska arapska i muslimanska zemlja koja spaja nekoliko različitih civilizacija. Ova uloga tvori od Maroka jedinstven politički i gospodarski razvojni model koji odgovara na probleme apsolutizma i netolerancije koja raste u ostalim arapskim i muslimanskim zemljama. Ponovno krajem 2013., tijekom 11. sjednice Vijeća marokansko-europskog udruženja, Rabat je branio sveobuhvatni pristup sigurnosti i razvoju. Na ovom sastanku je Maroko primio od EU više od tri milijarde eura koje je EU pripremila za Sahel. Maroko je već tada pripremio proračun od pet milijuna dolara i izjavio da je posve spreman da ojača ovakvu suradnju s Europljanima kroz implementaciju aktivnosti, a posebno kao dio trostrukog pristupa (EU-Maroko-Sahel). Vrlo brzo kralj Maroka je posjetio Mali, gdje je sklopio sporazum o vjerskoj suradnji u obliku obrazovanja 500 malijskih imama tijekom nekoliko godina.
Ovakav dogovor su prihvatili marokanski zapadni partneri, uključujući Amerikance. U siječnju 2014. Rašed Buhlal, marokanski veleposlanik u Washingtnu, primio je tajnu poruku u razgovoru s Lindom Thomas-Greenfield, diplomatkinjom zaduženom za Afriku, da Amerikanci smatraju ovakav vid suradnje odličnim pristupom kraljevstva da pomogne Maliju, a istovremeno prikazuje marokanske želje da prošiti svoje iskustvo u ostalim zemljama Sahela i Zapadne Afrike. Također, razgovori među diplomatima su pokazali želju SAD-a da Maroko nastavi svoju ulogu zajedno sa SAD-om u pojedinim zemljama, a posebno u Gambiji.
Favoriziranje Maroka od strane zapadnih snaga nije bez pozadine. Zapadni svijet vidi u podupiranju Maroka podupiranje jakog predstavništva dijaloga koji štiti vjerski integritet Zapadne Afrike, približava ju Europi, te daje naglasak na tolerantan i otvoren islam. Drugim riječima, daje naglasak na onakav islam kakav je samo Zapadu dobar, dok svaki drugi interes, pa čak i onaj koji nužno ne znači ekspanziju, već samo očuvanje vjerske slobode, nije prihvatljiv. Marokom vlada kralj koji sam odlučuje što je vjerski ispravno, a što nije, što se teško može shvatiti kao demokratska osobina. Prema nekim dokumentima koje je američko ministarstvo vanjskih poslova, kao i tadašnji britanski šef diplomacije, razmjenilo s marokanskim ministrom Salahedinom Mezuarom, misli o marokanskoj strategiji u Africi uključuju zaustavljanje rasta šijizma i ekstremizma. I dok je za ekstremizam pohvalno pružati otpor u vidu pravilnog tumačenja islamskih vrijednosti, dotle je zaustavljanje šijitskog prozelitizma ili utjecaja samo politički vođena taktika koja nastoji stvoriti što veće podjele.
Uostalom, nisu vjerske slobode u Maroku bajne. Kako bi se poštovala kraljevska odluka, džamije u Maroku su zatvorene između vremena molitve, pa u neke čak ni turisti ne mogu ući bez debelog potplaćivanja lokalnih čuvara džamija. Ista situacija se može primjetiti u Egiptu. Vlada nakon svrgavanja Muslimanskog bratstva u Kairu je odlučila obustaviti tradicionalni govor petkom (hutba na džume namazu) u pojedinim džamijama, kao i postaviti nova pravila za itikaf (islamska praksa koja uključuje boravak i povlačenje na određeno vrijeme u džamiju). Molitva petkom se tako u Egiptu sada održava samo u džamijama koje imaju više od 80 četvornih metara prostora. Ministarstvo zaduženo za vjerska pitanja u Egiptu obustavili su dopuštenja za rad 55 tisuća imama, koji će morati svoj slučaj ponovno prijaviti vlastima. S druge strane, egipatsko ministarstvo će zaposliti tri tisuće imama koji su diplomirali na Al Azharu, prestižnom egipatskom vjerskom sveučilištu, po mnogima središtu sunitskog islama. Još od vremena Gamela Abdela Nasera, Al Azhar je državno sveučilište, a njihova uprava i profesorski kadar su time državni službenici.
Odluka egipatskih vlasti dočekana je na nož među salafistima i pripadnicima Muslimanskog bratstva jer neće više moći držati predavanja i morati će napustiti džamije kada molitve prođu. Saudijski klerik koji izdaje fetve preko granice Mohamad al-Arefe kritizirao je ovaj čin, pod idejom da imami iz Al Azhara nisu kvalificirani za posao. I dok Egipat svoju odluku drži u ime nacionalne i domoljubne sigurnosti, dotle Marokanci isti postupak nazivaju duhovnom sigurnošću. I Maroko je zabranio itikaf, kao i spavanje i prehranu u džamijama. Osim toga, državno ministarstvo zaduženo za vjerska pitanja mora dati dozvolu za izgradnju novih džamija. Uz to, potrebna je dozvola održavanja molitve na bilo kojem javnom mjestu, posebno nakon što su neki duhovni predvodnici počeli voditi molitve petkom na plažama Atlantskog oceana.
Ministarstvo je također odlučilo birati imena džamija. Imena su vezana uz imena i božanske osobine Boga, kao i imena Prorokovih sljedbenika. Ne može se imenovati džamija prema osobi koja ju je izgradila. Kao rezultat, ne postoje više privatne džamije u Maroku, samo javne. Džamije vodi država i nema mogućnosti privatizacije vjerskih stvari. Stoga država može sama birati tko će voditi džamiju. U tom pogledu postoji nekoliko važnih odredbi.
Osoba ne može biti starija od 45 godina u vrijeme kada potpisuje ugovor s državom. Mora uživati sva građanska prava i biti na dobrom glasu. Moraju uspješno proći državni ispit za imame i duhovne vođe. Jednostavnije rečeno, imam ili duhovni vođa mora pripadati Maliki ili Ašari školi sunitskog islama, a ako se ne prilagodi svim traženim datostima, oduzeti će mu se dozvola. To se rijetko događa, ali razlog za to je što niti jedan 'problematičan' vjerski vođa ne može dobiti dozvolu. Ministarstvo većinom ne prihvaća imame koji se bave medijima ili koji se priključuju međunarodnim islamskim događajima, bilo gdje na svijetu. Marokanska vlast ne želi na bilo koji način razmišljati o postojanju i djelovanju vjerskih vlasti, te nalaže domaćim imamima da se ogluše na fetve koje izdaju muftije međunarodnog glasa.
Neutralizacija vjerskog utjecaja tako je postao istovjetni pristup regionalnoj afričkoj politici i Maroka i Egipta. Dvije zemlje su se osobito zbližile nakon što je na vlast u Egiptu došao Abdel Fatah al-Sisi. To približavanje, ipak, nije bez sjena. U Maroku je prije nekoliko godina izabrana prva demokratska vlada, na slobodnim višestranačkim izborima. Ovi izbori izravna su posljedica Arapskog proljeća. Kao u ostalim arapskim državama, i u Maroku su ustanci u Tunisu, Libiji i Egiptu bili poticaj za određene demokratizacijske procese. Iako nije bilo velikih prosvjeda u Maroku, ipak je kralj predosjetio bilo naroda i odredio da se krene u izbore na kojima je pobjedila Stranka pravde i razvoja, na čelu s Abdelilahom Benkiraneom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
