Libijski ministar vanjskih poslova Mohamed el-Dajri okupio je u toj zemlji arapske diplomate te zatražio od članica Arapske lige vojnu intervenciju protiv Daeša (ISIL), koji kontroliraju dobar dio Libije. U gradu Surtu započela su masovna odrubljivanja glava, javna raspeća i ostali oblici brutalnosti ove nečovječne terorističke organizacije. Dajri je na skupu objasnio arapskim veleposlanicima da Libijci ne mogu zaustaviti događaje u Surtu, te da je embargo na uvoz oružja, koje je UN-ovo Vijeće sigurnosti nametnulo na početku ustanka protiv Muamera Gadafija prije pet godina doprinijelo temeljnoj potrebi vladi za dodatnim oružjem.
Postoje naznake da Daeš nije baš toliko moćan. Kontrola nad Surtom je zadnje gradsko uporište skupine, jer su podlegli mijenjajućim okolnostima libijskog kaosa. Ovog proljeća skupina je istjerana iz istočnog libijskog grada Derne od strane rivalske islamističke milicije, a sada je protiv njih ustalo i najveće pleme u Surtu. Daeš, čini se, nije ništa manje ranjiv od ostalih milicija koje tvore teritorijalne džepove po cijeloj Libiji, zemlji koja postoji samo na karti i u ustavu.
Dajrijev apel za vojnu intervenciju sada vodi riziku novim regionalnim zemljotresima. Daeš se bori protiv dvije nasuprotne libijske frakcije oko libijskih velikih naftnih rezervi i duge sredozemne obale. Tijekom proteklih dvije godine Egipat i Ujedinjeni arapski emirati imali su ograničene intervencije unutar Libije, što je moglo dovesti do šire regionalne borbe protiv militanata, ali i sekularnih vlasti s organizacijama političkog islama.
Nije ovo ni prvi poziv Arapskoj ligi za intervenciju. Pobunjenička privremena vlada u egzilu pozvala je Arapsku ligu na odgovor protiv Gadafija prije pet godina, a izjava Arapske lige vodila je pripremama NATO-ove zračne misije kojom je završena Gadafijeva vladavina. Potom su se Europljani iz NATO-a povukli, te ostavili Libiju na cjedilu. Kolaps Gadafijeve vlasti i pljačka njegove oružarnice dovelo je do postojanja frakcionaških lokalnih milicija. Do 2013.brojne milicije su se donekle podijelile u dva kampa u širokom građanskom ratu. S jedne strane neki islamisti i druge lokalne milicije poduprijele su frakciju iz Misurate s vlastitom privremenom vladom u libijskom glavnom gradu Tripoliju. Druge snage opiru se islamistima i okupljau se oko anti-islamističkog vojnog vođe generala Halife Hiftira, koji se predstavlja kao nacionalni spasitelj. Većina izabranog parlamenta i međunarodno priznate vlade povukli su se u istočne gradove Tobruk i Bajda.
Sučeljene strane bore se jedna protiv druge, a dotle militanti se pridružuju Daešu u potpunoj kontroli obalnog grada Surta, te su imali i uporište u Derni. Daešovci su se borili i protiv drugih islamista, izvršavali masovna obezglavljivanja kršćanskih migranata i prijetili napadima preko Sredozemlja. Ali niti jedna libijska vlada ili skupina nije sve svoje sposobnosti uperila protiv Daeša.
U Derni je borba protiv terorista započela nakon što su ekstremisti ubili poznatog vođu moćne lokalne islamstičke milicije Mučenici brigade Abu Salim. U Surtu se čini da je pobuna protiv Daeša započela nakon što je skupina ubila poznatnog propovjednika. Najveće pleme u tom područji, Fergani, tvrde da su započeli borbu protiv Daeša. Ekstremisti pokušavaju slomiti pobunu artiljerijom, masovnim egzekucijama i vješanjem tijela na bandere.
Takve barbarske čini vodile su apelu Dajrija arapskim zemljama da pomognu Libiji u borbi protiv terorizma i pomognu u svakom obliku održavanja sigurnosti. SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska također su izdali svoje izjave izražavajući duboku zabrinutost oko razvoja događaja u Surtu i daešovskog teroriziranja libijskog stanovništva. Za razliku od Dajrijevog apela, izjave zapadnih sila pozivaju Libijce na UN-ove razgovore o postizanju zajedničke vlade dviju frakcija kako bi se tako pružila sigurnost protiv nasilnih ekstremista. Nema vojnog rješenja političkog sukoba u Libiji, pogotovo ne dok se ekonomska i humanitarna situacija pogoršava iz dana u dan.
Infrastrukturno, Libija je također u kaosu. Zrakoplovna luka u Tripoliju više ne postoji. Uništena je u ljeto 2014. u borbi za kontrolu glavnoga grada između milicija Misrate i Zintana. Alternativna zračna veza Libije sa svijetom je aerodrom Mitiga, izgrađen iz ostataka bivše vojne baze, a odakle se održavaju izravni letovi za Alžir, Jordan i Tursku, ali sve više Libijaca se nastoji dokopati zračne luke Đerbe, koja se nalazi u južnom Tunisu. Poveznica do Đerbe su taksiji, ali niti jedan tuniski taksi više neće prelaziti libijsku granicu uslijed nesigurnosti.
U Tripoliju su česte nestašice struje, neke od njih traju i više od 12 sati, te su postali svakodnevica. Do kraja prošle godine ugašene su gotovo sva veleposlanstva u glavnom gradu, jer su njihove države povukle svoje diplomate. Bivša veleposlastva većinom su do temelja opljačkana. Oni koji su ostali nisu sigurni, kao što je vidljivo u otmici desetak tuniskih diplomata iz njihovog konzulata u distriktu Džarab u lipnju.
Libijski zdravstveni sustav također više ne postoji. Bolesni većinom pate u tišini jer nema dovoljno zdravstvenih usluga, kvalificiranih medicinskih sestara i lijekova. Najveća bolnica u Tripoliju je puna pacijenata koji nisu u mogućnosti dobiti medicinsku pomoć. Oni koji imaju novaca uzimaju privatna ambulantska kola da ih prevezu na liječenje u Tunis. Takvo putovanje košta između tisuću i tri tisuće dolara.
Većina radnika u tim bolnicama nisu kvalificirani za svoj posao, a u svibnju je otet i ravnatelj bolnice koji je najvjerojatnije odbio zaposliti dodatne ljude. Unatoč tome, otmice za otkupninu su posustale, jer se radi o ciljanju bogatih ljudi, a njih je ostalo jako malo. Više od 20 posto Libijaca nije zaposleno, a gotovo svi Libijci primaju neki oblik financijske pomoći, uključujući mjesečnu minimalnu plaću od 500 libijskih dinara (oko 300 dolara) od vlade, bilo da rade ili ne. Neki ljudi koji rade čak se ni ne registriraju kao zaposleni.
Između četiri i šest tisuća ljudi bilo je zaposleno od 2011. do danas u Nacionalnoj naftnoj korporaciji. Većina su mladi nekvalificirani ljudi kojima nedostaju osnovni preduvjeti i vještine za rad, te je libijski naftni sektor u velikoj potrebi za kvalificiranim pojedincima, naročito u seizmologiji, bušenju i istraživanju. Čak je i knjižnica korporacije, koja služi kao mozak naftnog sektora, dodao 11 knjižničara, iako niti jedan od njih nikad do tada nije radio u knjižnici. Većina su novozaposleni radnici ili jaki pobunjenici koji su se ovdje skrasili.
Svi međunarodni hoteli zatvorili su svoja vrata nakon što je u siječnju 2014. Daeš napao hotel Corinthia s pet zvjezdica. Tisuće stranih radnika napustile su zemlju, dok se povećava broj ilegalnih imigranata iz subsaharske Afrike, većinom iz Nigerije. Oni ne dolaze ovdje da se zaposle, već da pričekaju priliku da se ukrcaju na neki od nepouzdanih i opasnih brodova u ilegalnoj plovidbi preko Sredozemlja u južnu Europu. Zbog toga krijumčarski posao cvijeta.
Zanimljiv semiotički iskaz stanja u Libiji jest i zastava. Za vrijeme Gadafija, Libija je bila jedina zemlja s jednom jedinom bojom na zastavi; naime, libijska je zastava bila jednostavno i potpuno zelena, odražavajući najvoljeniju boju islama. Nacionalno tranzicijsko vijeće prihvatilo je novu nacionalnu zastavu 2011., te su mnogi zavoljeli crveno-crno-zelene boje s polumjesecom i zvijezdom u sredini. Puni nade i entuzijazma, Libijci su prihvatili ovu zastavu kao simbol nove, slobodne i prosperitetne zemlje. Upotrebljavala se svugdje, od privatnih domova i taksija, do vladinih zgrada. Međutim, nada se pretvorila u očaj kako je bezvlašće ulazilo u Libiju. Zastava je u potpunosti zaboravljena, kao relikt neke propale nade. Danas se može naći na smetlištu, ili pregažena uz glavne prometnice. Neke i dalje stoje na svojim banderama, ignorirane i isparane vremenom na nekoj oronuloj zgradi. To je doista najizravniji pokazatelj današnje Libije.
Četiri godine nakon zavšetka NATO-ove misije i pomoći u revoluciji koja je zbacila Muamera Gadafija, Libija se ne može otrgnuti kaosu i potencijalnoj disintegraciji. Nema ni najave mogućeg razgovora između dvije frakcije što bi bio prvi korak prema političkoj tranziciji. Umjesto da se troši na poboljšanje životnih uvjeta, dvije strane koriste novac za stvaranje potpore i lobiranja u drugim državama. Navodno je prošle godine međunarodno priznata vlada potrošila 265 tisuća dolara u lobističkim aktivnostima u američkom Kongresu i vladi Baracka Obame. Nakon što su lobističke tvrtke Harbour Group i Patton Boggs prestale lobirati za Libijce, libijsko veleposlanstvo u Washingtonu zaposlilo je veliku grupaciju Qorvis/MSLGROUP za lobističke i PR kampanje. Prema javnom ugovoru, korporacija će omogućiti da se libijske poruke čuju u Bijeloj kući, u medijima, think tankovima i u Kongresu, te će se otvoriti kanali komunikacije kroz međuvladine odnose i organizirati će sastanke za libijske dužnosnike. Ugovor je vrijedan 1,05 milijuna dolara i trebao je valjati 12 mjeseci, ali odmah po potpisivanju krajem svibnja, glasnogovornik Qorvisa je potvrdio da je ugovor otkazan, jer su Libijci otkrili da Qorbis lobira i za Al Jazeeru, televizijsku postaju iz Katara, zemlje koja podupire islamističku vladu u Tripoliju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
