Prošloga tjedna, posljednji Generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, proslavio je svoj 85. rođendan sa 150 gostiju uključujući obitelj, prijatelje i bivše kolege. Nekoliko dana prije toga predstavljena je Gorbačovljeva knjiga koja je zbir memoara, pisama i članaka. Na predstavljanju knjige Gorbačov je izjavio: 'Što više razmišljam o svom životu sve više shvaćam kako su se najveći i najvažniji događaji dogodili neočekivano.' Povodom ta dva događaja, ruska državna istraživačka agencija VTSIOM provela je istraživanje i objavila rezultate o tome kakvo je mišljenje ruskog društva o prvom i jedinom sovjetskom predsjedniku.
Utvrđeno je da skoro polovica Rusa smatra kako Gorbačov ništa dobroga nije učinio za svoju zemlju. Druga polovica misli da je bivši sovjetski vođa imao dobre namjere, ali da su ozbiljne pogreške spriječile njihovo provođenje, tj. kriva implementacija dovela je do svrgavanja Gorbačova i sloma SSSR-a. 24% Rusa smatra Gorbačova kriminalcem koji je svjesno i namjerno uništio veliku zemlju. Pomalo iznenađujuće, svega 12% ispitanih smatra Gorbačova rezolutnim i hrabrim čovjekom koji je učinio sve što je mogao za SSSR.
Istraživanje je još jednom potvrdilo ono što se znalo i prije: lik i djelo Mihaila Gorbačova predmet je polarizacije ruskog društva. Žestoke i vatrene podjele su prisutne uvijek kad počne rasprava o tom ruskom državniku. Jedni ga cijene i poštuju, a drugima je muka na sam spomen njegova imena. Polarizacija koju izaziva ukazuje na 'Gorbijev' značaj. Gorbačov je povijesna veličina koja u Rusiji, ali i drugim zemljama bivšeg SSSR-a izaziva podjele i prijepore slično kao i drugi sovjetski vođe: Vladimir Iljič Lenjin, Josif Visarionovič Staljin ili Leonid Brežnjev.
Svaki od navedenih sovjetskih lidera u svojoj povijesnoj ličnosti utjelovljuje i predstavlja određeno povijesno razdoblje. Lenjina se veže uz Oktobarsku revoluciju, ruski građanski rat i prve godine novog sovjetskog sustava. Staljina se povezuje sa 'drugom' boljševičkom revolucijom koja je donijela veliki napredak zemlji, vođenjem Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, ali i s represijom, čistkama i zločinima. Brežnjeva se povezuje s ogromnim rastom vanjskopolitičkog utjecaja Sovjetskog Saveza, ali i s lošom unutarnjom politikom koja je pogodovala korupciji i dovela do znatne gospodarske i društvene stagnacije.
Mihail Gorbačov simbolizira period pokrenutih krupnih reformi koje su rezultirale ne oporavkom i napretkom kako je bilo planirano, već raspadom Sovjetskog Saveza. Posljednje istraživanje agencije VTSIOM zanimljivo je i po tome jer i ispitanici koji imaju relativno pozitivno mišljenje o Gorbačovu ne mogu navesti koja su njegova konkretna postignuća – takvih je 47% ispitanih. 34% ispitanih Rusa odgovorilo je kako je to preteško pitanje za odgovoriti. 6% ispitanih ga hvali za završetak Hladnog rata, a samo pet posto smatra kako je zaslužan za uvođenje demokratskih sloboda.
Za razliku od onih koji imaju pozitivan stav o Gorbačovu, a ne znaju navesti njegove konkretne zasluge, oni koju imaju negativan stav itekako dobro znaju reći zbog čega ga ne vole. 36% ispitanih odgovorilo je kako je slom Sovjetskog Saveza katastrofa za koju je odgovoran prije svih ostalih Gorbačov osobno. 10% anketiranih smatra kako su Gorbačovljeve reforme vodile slabljenju gospodarstva i obrambene sposobnosti SSSR-a. 5% modernih Rusa misli da je Perestrojka negativan proces za kojeg je odgovoran Gorbačov.
Prije nego što se razmatra zašto je Gorbačov predmet polarizacije u suvremenoj Rusiji, treba se vratiti u osamdesete i pogledati što se dogodilo se vrijeme Gorbačova. Događaji govore često sami za sebe. Mihail Gorbačov je došao na čelno mjesto Sovjetskog Saveza u proljeće 1985. kada je preminuo dotadašnji generalni sekretar SSSR-a Konstantin Černjenko. Černjenko je bio na vlasti samo 13 mjeseci jer je bio star i teško bolestan. Prije njega generalni sekretar je bio ostarjeli Jurij Andropov i to samo 15 mjeseci nakon što je u studenom 1982. preminuo Leonid Brežnjev koji je vladao Sovjetskim Savezom dugih 18 godina.
Potkraj 1970-ih godina SSSR je zapao u sve veću krizu dijelom i zbog ostarjelog Brežnjeva i ostalog partijskog rukovodstva. Većini njih je bilo vrijeme za mirovinu. Usprkos tome, ostarjeli sovjetski čelnici su vodili zemlju u vrlo bitnim geopolitičkim trenucima 'novog' Hladnog rata. 1979. sovjetskom intervencijom u Afganistanu završilo je razdoblje detanta između SSSR-a i SAD-a te su se odnosi pogoršali. Sovjetsku državu su mučili i unutarnji i vanjski problemi koji su se odužili i produbili do 1985. kada ih je zatekao Gorbačov.
Problemi na unutarnjem planu su bili iznad svih očajna gospodarska situacija. Zemlju su potresali i brojni društveni problemi poput mita i korupcije, alkoholizma, siromaštva i crnog tržišta. Već godinama bili su prisutni kronični nedostaci osnovnih dobara poput hrane, pića, automobila, bijele tehnike, televizora... Na vanjskom planu SSSR je iscrpljivala utrka u naoružanju, rat u Afganistanu, financiranje socijalističkih država i revolucionarnih komunističkih pokreta na svim kontinentima. Sovjetski Savez više nije mogao zadržati stari kurs politike te je morao provesti valjane reforme kako bi država profunkcionirala prije svega na unutarnjem planu.
Ponajviše zbog toga izabran je Gorbačov kao novi generalni sekretar. U njemu se vidjelo potencijal reformatora. Gorbačov je pokrenuo reforme, ali one nisu donijele napredak već su ubrzale raspad iscrpljene supersile. Četiri osnovne reforme koje je donio Gorbačov su bile perestrojka, glasnost, demokratizacija i uskorenje (ubrzanje) gospodarstva. Donesene su na 27. Kongresu Komunističke partije SSSR-a u veljači 1986.
Gorbačov i njegovi suradnici su prvo pokušali uspostaviti red i disciplinu kod kuće. Gorbačov se vrlo brzo obračunao s političkom konkurencijom tako da je za kratko vrijeme eliminirao Brežnjevljeve suradnike. Pomladio je Politbiro. Ti potezi su imali potporu naroda.
Prvi potez u gospodarstvu bila je odluka o suzbijanju konzumacije alkoholnih pića. Donesena je odluka o trostrukom porastu cijena votke, a raskrčeni su vinogradi u Ukrajini, Gruziji i Moldaviji.
Poljoprivreda je bila najslabija karika sovjetskog gospodarstva pa je Gorbačov reorganizirao središnje vladine institucije. No, bez pravih rezultata jer samo puke administrativne metode nisu mogle rezultirati uspjehom. Industrija je bila također veliki problem za Sovjete što je vodstvo željelo riješiti većom proizvodnjom strojeva, ali za takav pothvat nije bilo potrebnih resursa.
Gospodarski rezultat je izostao jer nije bilo dovoljno samo promijeniti staru gardu komunističkih aparatčika već i način razmišljanja i činjenja. Dvoumio se između strogo državno dirigiranog gospodarstva i tržišne ekonomije s privatnim vlasništvom. Primjena je ostala izgubljena negdje između. Probao je varirati gledajući u prošlost u Lenjinov Novi ekonomski plan i Staljinovu kolektivizaciju. Gospodarstvo je sve više propadalo. I u državnim prodavaonicama bili su kronični nedostaci svih potrepština poput mlijeka, mesa, kave, sapuna...
Sloboda govora i medija i demokratizacija politike su imale više uspjeha. Međutim, nisu donijele željene uspjehe kao ni ništa od Gorbačovljeve politike. Sloboda govora nije dala doprinos novim idejama koje bi dale novi zamah marksizmu-lenjinizmu i socijalističkom gospodarstvu već se govorilo o nacionalnim pitanjima i težnjama nekih naroda za odcjepljenjem te o stanju društva i o ljudskim pravima. Černobilsku tragediju 1986. vlasti su pokušale zataškati što im se obilo o glavu. To je bio događaj koji je snažno djelovao na Generalnog sekretara koji je odlučio od tada nadalje sve pustiti u javnost.
U ožujku 1989. održani su izbori za Kongres narodnih zastupnika. To su bili izbori koji su predstavljali provedbu Gorbačovljeve demokratizacije. Iako je 88% izabranih zastupnika pripadalo Komunističkoj partiji, mnogi se nisu slagali s Gorbačovom i njegovim provedenim i predviđenim reformama. Utjecaj komunista je slabio kao i snaga države općenito.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
