Još prije dvije godine s prostora Korejskog poluotoka zabilježen je snažan potres, a nekoliko sati nakon državna televizija Sjeverne Koreje trijumfalno je objavila kako su upravo uspješno detonirali prvu hidrogensku bombu. No, mnogi im tada nisu vjerovali - jedni su tvrdili kako je potres koji se osjetio preslab, drugi pak kako je nemoguće da je Sjeverna Koreja već napredovala do te faze.
Izgleda kako su bili u pravu, a ako je ta eksplozija i bila rezultat testiranja hidrogenske bombe, čini se kako je to bila nekakva hidrogenska bomba u nastajanju. Danas, kao neki deja vu, sjevernokorejska državna televizija ponovno emitira važnu vijest - uspješno je testirana hidrogenska bomba. No, ovog puta im vjeruju svi.
Kao prvo, postalo je očito kako Sjeverna Koreja napreduje poprilično brzo kada je riječ o vojnoj tehnologiji, a balistička raketa ispaljena preko teritorija Japana jasna je potvrda. Kao drugo, potres izazvan jutrošnjim testom znatno je snažniji od prethodnih - prema nekim procjenama 10 do 20 puta snažniji.
Dakle, Sjeverna Koreja je, po svemu sudeći, od jutros prešla iz statusa potencijalne hidrogenske sile u vrlo vjerojatno hidrogensku silu, a to je značajno, iz više razloga. Poznato je kako je Sjeverna Koreja sve snažnija, što ne čudi s obzirom da govorimo o zemlji koja intenzivno ulaže primarno u naoružanju, na štetu svih drugih njenih sektora. Razlog tomu je, dakako, ideologija koja vlada Sjevernom Korejom već desetljećima, a svodi se na samodostatnost s time da je procijenjeno kako se nikakva ozbiljnija samodostatnost ni ne može razvijati ukoliko postoji vanjska vojna ugroza. Stoga se Sjeverna Koreja fokusirala na jačanje obrane koje će potrajati toliko dugo dok ne budu sigurni da ih nitko neće smetati dok grade svoju navodnu 'socijalističku utopiju'. Koliko jedna država mora biti vojno jaka da bi se osjećala sigurnom? Imamo mnoge države koje ne posjeduju čak niti rudimentarnu atomsku bombu pa ne brinu za invazije i vanjske neprijatelje. No, kada Sjeverna Koreja brine onda se ne može reći da brine bez razloga. Kronologija novije povijesti uči nas da, ili nam barem nameće teoriju, da jedino vrlo snažna, nuklearno snažna, zemlja može biti sigurna od imperijalizma koji se ovih dana češće naziva 'izvoženjem demokracije'.
Sjeverna Koreja ne bi voljela biti iduće 'tržište' za izvoz demokracije te ih je ta želja, koju bismo također mogli nazvati i borbom za opstanak, dovela na ovaj put, koji je sada zapravo postao i put bez povratka. Dakako, granice ipak postoje, granice razvoja, a izgleda kako ih Sjeverna Koreja u vojnom smislu upravo ovih dana i doseže. Trenutak kada potvrde da posjeduju balističku raketu koja može gađati američko tlo, i kada potvrde da su proizveli nuklearnu bojevu glavu koja se može montirati na tu raketu (i da raketa s njom može letjeti), je trenutak kada Sjeverna Koreja postaje vrlo konkretna vojna sila. Znači li to da ujedno postaje i vrlo opasna vojna sila? Tako će se svakako predstaviti, no definicija opasnosti vrlo je široka u današnjem svijetu. Neki smatraju kako je ipak opasnija činjenica da jedan Pakistan, čija granica s Afganistanom vrvi od vrlo ekstremnih militanata, ima nuklearno oružje nego Sjeverna Koreja. Naime, kada govorimo o već neko vrijeme prisutnoj paranoji da bi se teroristi mogli domoći nuklearne bombe, ili materijala za nju, sigurno neće upasti u sjevernokorejsko nuklearno skladište.
Neki će pak reći kako je Izrael vrlo opasna nuklearna sila koja bi, ako se osjeti ugrožena, mogla djelovati preventivno pošto su se zadnjih godina već ispraksirali u preventivnim, srećom ne nuklearnim, napadima. No, u konačnici, koliko se god pozivali na navodnu razboritost "velikih sila", činjenica je da je svaka nuklearna zemlja potencijalno vrlo opasna zemlja. Dakako, drugi tvrde kako je nuklearno oružje osiguralo svijetu relativan mir, jer nikome ne pada na pamet ratovati ako su posljedice nuklearne, a to je možda debata za neku drugu priliku. Činjenica je da zato ne-nuklearne nepodobne zemlje (Irak, Afganistan, Sirija, Libija), postaju lake mete.
Naravno, što se tiče Sjeverne Koreje, postoji i ona druga verzija priče, da je sjevernokorejsko vodstvo posve sišlo s uma i da će, iz vlastite zlobe i ludosti pokrenuti nuklearni rat sa svijetom, tukući koga god stignu – jer ionako im se do sada cijeli svijet zamjerio, od bivših kolonijalista, grubo odvojene polovice jednog te istog naroda, imperijalista pa do navodnih saveznika koji su počeli vršiti sve veći pritisak na njih. Ta priča može se pričati u nedogled, a kada je riječ o Sjevernoj Koreji ona se i priča već desetljećima, ipak, sjevernokorejski režim kao i svaki drugi pravi režim može imati razne tendencije, one mogu varirati od prakticiranja obične oligarhije pa sve do porobljavanja vlastitog naroda i osvajačkih pohoda, ali rijetko, odnosno nikada, kod takvih režima ne nalazimo suicidalne tendencije.
Razumljivo je da će mnogi biti u strahu zbog sjevernokorejskog vojnog jačanja, ali i u trenutku ovakve histerije bilo bi i dalje dobro pitati se kakvi bi im bili argumenti za napad na druge zemlje, znajući da to mora biti suicidalna misija? Ne, čak i u trenutku histerije treba istaknuti kako nema razloga da Sjeverna Koreja nekako napadne. Pokazivati snagu i vojne mišiće? Svakako, to će raditi sve drskije, ali testiranje raketa, mada i provokativno, nije jednako vojnoj agresiji. No, što bi se trebalo dogoditi da Sjeverna Koreja opravda strahove, da zaista napadne nekoga?
Trebalo bi se dogoditi nešto poput davljenja njihove zemlje. Kako udaviti zemlju? Ima više načina, ali jedan od najučinkovitijih je lišiti je esencijalnih resursa. Koji je resurs apsolutno esencijalan za Sjevernu Koreju, za njeno funkcioniranje? Kao i za mnoge druge zemlje – nafta. Ako bi se nekako uspjelo uvesti Sjevernoj Koreji embargo na uvoz nafte, bilo bi to jednako gušenju njihove zemlje. U usporedbi s dosadašnjim sankcijama, takva mjera bila bi nešto sasvim drugačije, neusporedivo opasnije po Sjevernu Koreju. Bilo bi to gušenje Sjeverne Koreje koje ne bi moglo potrajati dugo. Sa sjevernokorejskim netransparentnim podacima teško je reći koliko bi trebalo da se počnu gasiti tvornice, vojna vozila i zadnja svjetla Pjongjanga, ali ne bi trebalo dugo čekati.
Što bi mogla učiniti zemlja koju se podvrglo gušenju? Pokušala bi se osloboditi od tog stiska svim silama, ne mareći više na to što su razumne, a što suicidalne tendencije jer smrt već osjećaju oko vrata. Da, tako stisnuta Sjeverna Koreja mogla bi napasti, i najsnažnijim oružjem, bez milosti, ali treba se pitati, bi li to bio napad ili protunapad? Nije li gušenje zemlje zapravo napad, mada ne oružjem?
Prije nekoliko dana, nakon što je Sjeverna Koreja lansirala raketu preko Japana počelo se 'šuškati' o mogućem uvođenju embarga na uvoz nafte, no tada su američki diplomati poručili kako se ipak, za sada, neće poduzimati takvi rigorozni potezi. A danas? Nakon hidrogenske bombe? Situacija bi se mogla promijeniti i o naftnom embargu Sjevernoj Koreji ponovno se govori, ne više kao potencijalnoj mjeri već kao jedinoj mjeri kojom se može, i mora, zaustaviti Sjeverna Koreja. Ako do toga dođe, a već u narednim danima znat ćemo hoće li, onda Sjevernu Koreju više nećemo moći promatrati samo kao režim koji se želi pod svaku cijenu obraniti već kao zemlju koja je postala žrtva gušenja, a njene reakcije tada više nećemo moći predviđati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
