Nakon dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću sve se više govori o povlačenju američkih političkih snaga iz svjetskih problema, povećanoj izolacionističkoj politici novog Republikanskog predsjednika, te o rastućem populizmu koji naglašava snagu nacionalne države spram globalizacije i internacionalizma koji je pokrenut Bretton Woodsom odnosno sustavom globalne financijske politike koja je ujedinila cijeli svijet u gramzivosti i bogaćenju elite te zajedništvu sve siromašnijih stanovnika čak i u razvijenim zemljama. Međutim, to je djelomično pogrešna priča. Prije svega zbog interneta i društvenih mreža koje sada igraju ključnu ulogu u svim oblicima političkih igara, a posebice u masovnim i globalnim pokretima kao što su Arapsko proljeće i Occupy Wall Street (potom Occupy sve i svašta, što vodi protuučinkovitosti), kao i u predizbornim kampanjama. Vođenje populizma danas je u potpunosti promijenjen postupak, jer se oslanja na društvene mreže i metode internetske komunikacije koji daju lažnu nadu i lažni osjećaj zajedništva. Zapravo se ne radi ni o kakvom zajedništvu već o atomiziranju pojedinca, izdvajanjem iz društvenih tijekova i pasiviziranju i stvaranju apatičnosti.
U nekim društvima, međutim, društvene mreže doista mogu utjecati na organiziranje prosvjeda, štrajkova, predizbornih skupova oporbe, tjerajući ljude da se pokrenu i izađu iz sigurnosti svojih domova. To se vrlo često događa u zemljama s percipirano manje građanskih sloboda, pa su tako društvene mreže bile odlično tehnološko oružje protiv arapskih autoritarnih vođa u tzv. Arapskom proljeću. Na njihovo mjesto većinom je stigao kaos, ali društvene mreže su postigle svoj cilj. Većina dogovora preko Facebooka, Twittera, Whatsappa, Vibera, Telegrama i drugih komunikacijskih aplikacija na pametnim telefonima i tabletima uspješno su vodili slobodnoj komunikaciji i organizaciji velikog broja ljudi do kojih se moglo doći posve besplatno.
Ali percepcija slobode i besplatnih platformi putem kojih se može organizirati prosvjed naglo je pala u vodu s najnovijim informacijama WikiLeaksa koje su doista zastrašujuće. Svima nam je poznato da vladajuće strukture u obavještajnoj zajednici, sa znanjem ili neznanjem izabrane vlasti, vole kontrolirati svoje i tuđe stanovništvo, vodeći bilješke na potpuno isti način kao što su komunističke vlasti nekoć kontrolirale svoje građane i vodile na stotine tisuća bilježaka o pojedincima. U procesu lustracije većina bivših komunističkih zemalja otvorilo je komunističke arhive gdje se mogla fizički vidjeti širina takve operacije. Moderna tehnologija je apstraktna i izuzev bitova ne pokazuje koja je količina informacija prisutna. Ona je, prema svemu sudeći, iznad svih mogućnosti percepcije.
Prema izjavama skupine koju vodi Julian Assange, količina tih informacija je čak i iznad toga. Prema najnovijim podatcima, CIA je razvila i koristi niz oruđa za hakiranje kojima obavještajci mogu ući u elektroničke naprave Apple iPhonea, mobitela s android sustavom, kao i putem nove generacije 'pametne' televizije. Među ostalim oblicima špijuniranja jest prisluškivanje Skypea, upadi u bežične mreže, praćenje putem PDF dokumenata, a osobito kroz komercijalne protuvirusne programe koje milijuni ljudi diljem svijeta koriste za zaštitu svojih osobnih računala. Programi inovativnih imena kao što su Wrecking Crew, CrunchyLimeSkies, ElderPiggy, AngerQuake i McNugger vode ciljanim računalima, kradu lozinke, a posebno se dobro snalaze na Internet Exploreru. Sve se to potanko opisuje na 7818 stranica i 943 privitaka koje je pripremila CIA, a koji su dostupni na WikiLeaks stranici.
Ulaskom u te sustave, agencijski hakeri mogu nadzirati i krasti podatke. Elitni hakeri danas djeluju najviše u vladinim agencijama, gdje dobivaju goleme plaće. U SAD-u se to ponajviše odnosi na hakere zaposlene u Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA), međutim sad je i Središnja obavještajna agencija (CIA) odlučila usporedno djelovati na internetu i ući u računala i aplikacije diljem svijeta. Naravno da je CIA odbila komentirati podatke s WikiLeaksa.
Važan je i trenutak kada se događa ovaj proboj informacija. Američke obavještajne agencije optužile su upravo Assangea da radi za rusku vladu objavom dokumenata koje je ukrao od američkih političkih organizacija. Tu krađu izvršavaju hakeri koji rade za Kremlj, iako bi se ta komunikacija mogla nazvati 'rugala se sova sjenici' s obzirom da iste metode imaju sve veće zemlje i svjetske sile. Objava tih dokumenata, uključujući e-poštu voditelja predizborne kampanje Hillary Clinton Johna Podeste navodno su dali središnju ulogu Moskvi u omogućavanju pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima. Objava najnovijih podataka na WikiLeaksu samo su vrh dugog niza osramoćenja američkih obavještajaca.
Prema izjavi WikiLeaksa, informacije kako CIA nadgleda svijet kružile su među bivšim hakerima američke vlade i to u vrlo slobodnom obliku, pa je jedan od njih dao samoj organizaciji arhiv tih vijesti i podataka. Razlog objave jest da se utvrdi da li su hakerske sposobnosti CIA-e u djelokrugu same agencije, te da se pokrene javna rasprava o sigurnosti, a posebice oko stvaranja, korištenja, proliferacije i demokratske kontrole cyber-oružja.
Pitanje koje se sada postavlja jest da li kompanije u slavnoj Silikonskoj dolini sudjeluju u tom procesu ili ne. Svakako su nove informacije dovele do manjka povjerenja visokotehnoloških tvrtki i vlasti. Neki američki stručnjaci smatraju da je WikiLeaksova tvrdnja lažna u tome da nije CIA ta koja upada u tehnologiju radi nadzora i korištenja podataka, već da se radi o stranoj sili koja ima tu mogućnost (naravno da su dežurni krivci uvijek Rusija i Kina). Zanimljivo je, međutim, da je curenje ovih informacija stiglo samo nekoliko dana nakon što je Donald Trump bez nekog posebnog dokaza optužio američku vladu za prisluškivanje njegovih komunikacija u Trump Toweru u New Yorku tijekom predizborne kampanje.
Sve nas to vodi k propitivanju autonomnih tehnologija i pitanja koliko one izazivaju današnje političke institucije. Naravno da je tehnologija samo oruđe, ali kada se koristi za nadzor ili namjerno širenje netočnih informacija, ove tehnologije mogu značajno umanjiti demokratske procese i vladavinu. U manjim državama, kao što su arapske zemlje poput Egipta, korištenje društvenih mreža jest korištenje oruđa. Mogu se koristiti kako god nekome padne na pamet. Vladini režimi koriste tu tehnologiju za svoju prednost, ali ujedno ih koriste aktivisti i kompanije. Međutim, postoji istinska opasnost da obavještajni sektor preuzme tu slobodu djelovanja i korištenja moderne tehnologije. Vlasti, koje su većinom nevične dobrom korištenju tog aparata, mogu se uhvatiti na spavanju. Brza evolucija tehnologije u skorijoj budućnosti vodi promišljaju kako tehnologija i narativi koje dijelimo preko nje mogu postati oružje. Oni će se koristiti za manipulaciju javnog mišljenja i bit će moćna oružja za oblikovanje naših percepcija i promjene građanskih narativa. Obavještajci u tome imaju nadzornu funkciju.
Nove platforme se stvaraju s izravnim nadzornim sastavnicama, što znači da će imati velik utjecaj na pitanja kako se ljudi odnose prema politici i kako se građani upuštaju u razgovore s političarima. Kompanije kao što su Slack, New York Times, Google, Facebook itd povezuju ljude na nove i produktivne načine, ali je pitanje da li je to povezivanje slobodno i željeno ili na neki način fabricirano.
Tehnološka oruđa, naravno, nisu jedini oblici manipulacije vlasti. Nikad svijet neće biti u potpunoj kontroli niti živimo u svijetu koji je slobodan vanjskog utjecaja. Ono što se događa jest da tehnologija sve više pokreće novi politički poredak.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
