Nakon što su Amerikanci po prvi puta nakon početka građanskog rata u Siriji srušili sirijski vojni zrakoplov koji je napadao pobunjenike u sjevernoj Siriji, Pentagon je objavio da su Sjedinjene Države ujedno oborile iransku bespilotnu letjelicu na jugoistoku zemlje, gdje američko vojno osoblje obučava protuterorističke borce. To je posljednji u nizu jakih udaraca protiv Damaska, iako je u svim slučajevima američka vojska štitila svoje saveznike na terenu. Ali iza toga se krije obračun koji Washington želi postići s ruskim i iranskim snagama, posebice u vrijeme kada se grozničavo napreduje prema sirijsko-iračkoj granici i gdje se zauzima strateški teritorij od Daeša. No, da li je to sve ili Amerikanci sada planiraju konačni udar i na sam Iran?
Povod za takav napad mogao bi se pronaći u nedavnim iranskim pojačanim balističkim napadima na Daeš u istočnoj Siriji. Službeno je Islamska revolucionarna garda rekla da je niz projektila ispaljenih na provinciju Deir Ez-Zor bio odgovor na nedavne napade u Teheranu, prve terorističke napade Daeša u Iranu. Ali može se taj napad tumačiti i kao poruku prema Donaldu Trumpu i obitelji al-Saud. Šest balističkih projektila koje je Teheran iskoristio protiv Daeša imaju domet od 700 kilometara, što znači da mogu gađati glavne saudijske gradove. Američki je predsjednik dogovorio prodaju oružja Rijadu za 110 milijardi dolara, a britanska vlada je sklopila sličan dogovor sa Saudijskom Arabijom prije par mjeseci.
Američka i britanska vlada prodavaju maglu svojim biračima da se radi o potezu koji će otvoriti mnoštvo novih radnih mjesta. Ali, oružje i vojna oprema nije roba kao i svaka druga i ova trgovina nije samo obična kupoprodajna transakcija. Ubacivanje više oružja na Bliski istok znači daljnju destabilizaciju regije, a možda i šire. Možda bi se moglo tumačiti da Saudijci kupuju oružje za samoobranu, ali to mogu tvrditi samo oni koji nemaju pojma o prošlosti. Saudijska Arabija je većinom kupovala oružje da bi započela ratove ili podržala ekstremističke skupine. Saudijci su tim oružjem i novcem podupirali iračkog diktatora Sadama Huseina i njegov napad na Iran u osamdesetima. Na isti način, Rijad koristi to oružje u borbama u Afganistanu, Iraku, Jemenu, Libiji i Siriji. Sada ova golema prodaja znači da bi Washington htio vidjeti akciju preko svojih saudijskih poslušnika, a prije svega u rušenju iranske snage u široj regiji.
Istodobno, u Siriji američke trupe sve više usmjeravaju svoju pozornost prema ograničavanju vlasti sirijskog predsjednika Bašara al-Asada što miče fokus s glavnog prioriteta poražavanja terorista u Siriji i Iraku te ulasku u daleko širi sukob koji može uključivati stvaranje nezavisne države Kurda i golemi rat na području Iraka, Irana, Sirije i Turske. Američko ministarstvo vanjskih poslova potvrđuje da je misija koalicije poražavanje Daeša u Iraku i Siriji te naglašava da koalicija se ne želi boriti protiv sirijskog režima, ruskih ili prorežimskih snaga u partnerstvu s njim, ali neće oklijevati braniti koaliciju ili partnerske snage od bilo koje prijetnje. Kao prvu među tim prijetnjama Trumpova administracija vidi Iran.
Odnos prema Iranu je bila konstanta otkako je stigao u Bijelu kuću, iako je mijenjao mišljenje o mnogim drugim vanjskopolitičkim pitanjima. I dalje smatra da je Iran glavna država -sponzor terorizma u svijetu (!), da pruža najveću prijetnju Sjedinjenim Državama i američkim interesima na Bliskom istoku. Ministar obrane James Mattis i savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster osobito su agresivni prema Iranu. S obzirom da su Iranci, zajedno s Rusima, libanonskim Hezbolahom i nekoliko iračkih šijitskih milicija, pomogli Asadu u konsolidiranju moći i povratku izgubljenog teritorija, te da je sada sirijska vlada sa svojim saveznicima stekla kontrolu nad istočnom provincijom Deir Ez-Zor, bogatoj naftom, Trump se boji da će time Iran i njegovi saveznici stvoriti šijitski luk od Irana, preko Iraka i Sirije, pa do Libanona, što značajno šteti američkim interesima u regiji kao i onim saudijskim.
Zbog toga je Trump u samo nekoliko mjeseci javno iskazao potporu Saudijskoj Arabiji i sunitskim silama poput Jordana, te je prihvatio saudijsku retoriku u krivljenju Irana za terorizam i poticanje islamističkog ekstremizma, iako je Rijad destabilizirao cjelokupnu regiju katastrofalnim ratom u Jemenu i blokadom Katara. Irancima ne treba mnogo da se također neprijateljski postave prema tim izjavama. Ukoliko zapadne države, a osobito Europa, žele da se sačuva dogovor s Iranom, onda Zapad mora promijeniti svoj kurs djelovanja. Iran traži da se odredi zašto velike sile traže svoju premoć na Bliskom istoku; radi moći same i svojih interesa ili radi povećanja sigurnosti u regiji. Interes za intervencijom mora biti jasan kako bi se stvorila skladna i uravnotežena politika protiv ekstremizma. Postavljanje objektivne stvarnosti kao okosnice takve politike može voditi pozitivnom razrješavanju problema, a ne subjektivnih percepcija koje stvaraju alternativne činjenice kao što su sukob civilizacija, sunitsko-šijitski sukob, perzijsko-arapsko neprijateljstvo i uništenje Izraela. To su sve fabricirani pojmovi utemeljeni kako bi se izazvao sukob i uništila bliskoistočna prilika za demokratski razvoj koji je pokazao da ne prihvaća američku pomoć u regiji. Uostalom, kako i bi kada nema držanja rečenih obveza i unilateralno se mijenjaju pozicije i dogovori.
Zaokruživanje Irana je sasvim jasno u ratu u Jemenu i blokadi Katara. Američka nagla naklonost Rijadu i posjet Izraelu također su bili vezani za Iran, a nedavno pojačavanje američkih vojnih aktivnosti u Siriji podjednako ciljaju na Iran. U šest mjeseci, Trump je uspio dovesti nuklearni dogovor s Iranom praktično pred unilateralno isključenje, intenzivirao je borbe protiv iranskih saveznika, ponovno počeo promišljati o rušenju Islamske republike kao legitimnog oblika vlasti u Teheranu, te je pojačao ideju da postoje sukobljene verzije sunitskog i šijitskog islama. U svemu tome, Amerikanci imaju dosta problema pronalaženja legitimnosti napada na Iran.
Nuklearni dogovor je od početka bio Trumpu trn u oku, ali američka vojska ne može reći ništa određeno zašto, dok je državni tajnik Rex Tillerson s mukom morao priznati da se Iran drži svog dijela dogovora. Američka kapitalistička mudrost nije dugo čekala na tu turobnu izjavu, pa je Boeing već počeo razgovarati s iranskim kupcima za kupovinu iranskih zrakoplova. U međuvremenu, Trump proučava kako izglasati dodatne sankcije Iranu zbog korištenja balističkih projektila, kako proglasiti Revolucionarnu gardu terorističkom organizacijom, a Kongres bi rado htio vidjeti paket sankcija usmjerenih zajednički prema Rusiji, Iranu, Siriji i Turskoj. Ništa se ne može učiniti da se sruši nuklearni dogovor, ali duh samog sporazuma je mrtav. Sada i Iranci govore kako je potrebno mijenjati sporazum da bi on preživio.
Veću potporu za napad na Iran bi američki agresor mogao imati kroz tzv. proxy ratove gdje se mjere mišići i sposobnosti. Amerikanci su vjerojatno na terenu već ušli u sporadične borbe s iranskom Revolucionarnom gardom, a zasigurno s iračkim milicijama i sirijskim državnim snagama. Kontrola južne i istočne Sirije strateški ne znači puno Washingtonu, ali odbacuje utjecaj Teherana i zajednički izlazak Irana i Sirije na Sredozemlje. Time Amerikanci nastavljaju spiralu nasilja otpočetu od svoje intervencije u Iraku pa do danas, s nastojanjem da se sukobi nastave i dalje.
Napasti Iran, svakome je jasno pa i odlučnim tvrdolinijašima u Washingtonu, nije lako. Stavljanje trupa na teren i kopneni napad na Iran imao bi gori ishod po agresora nego što je to u Afganistanu. Osim što je Iran zapravo prirodna tvrđava, značajan otpor bi se razvio protiv bilo kakve strane vojske. S obzirom da takva opcija otpada, napad na Islamsku republiku se vodi drugim mjerama. Osim sakaćenja iranskih saveznika po raznim zemljama, Amerikanci su se počeli družiti s iranskom radikalnom terorističkom skupinom Modžahedin-e Khalq (MEK) koja namjerava već desetljećima destabilizirati islamističku vlast u Teheranu i srušiti Islamsku republiku.
Rex Tillerson je nedavno svjedočio pred Vanjskopolitičkim odborom Senata i na pitanje velikog podupiratelja MEK-a Reda Poea, republikanskog senatora iz Teksasa, odgovorio da je američka politika prema Iranu uobličena u borbu protiv iranske hegemonije, zauzdavanje iranske sposobnosti za razvoj očitog nuklearnog oružja, te suradnja i potpora onim sastavnicama unutar Irana koji bi vodili mirnoj tranziciji vlasti. Drugim riječima, po prvi puta je američka diplomacija priznala da vodi politiku promjene režima u Teheranu! Navodno na tome već debelo radi američka obavještajna služba koja naveliko špijunira stanje unutar Irana.
Sve to pokazuje iznimnu bahatost velike američke sile, krajnju nedemokratičnost i najzad gaženje vlastitih ideala. Ako Amerikanci podržavaju miran prijenos vlasti i demokratske izbore, kako to da ne pohvaljuju pobjedu Hasana Rohanija na predsjedničkim izborima kada je izašlo toliko glasača na izbore da bi se slavne demokracije u Europi i Sjevernoj Americi mogle sramno sakriti zbog apatije svojih građana? Kako to da u Iranu nije došlo ni do jednog državnog udara ili nagle nasilne smjene vlasti otkako je Islamska republika (a prethodni državni udar je napravljen u režiji CIA-e)? Ne, Amerikanci hvale totalitarnu diktaturu Saudijske Arabije i glavnog svjetskog sponzora terorizma, što govori o prijetvornosti i smrti demokracije u Washingtonu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
