Posjet Kim Jong Una Pekingu vrlo je važan iz nekoliko aspekata i uskoro će se pokazati kao ključni faktor u rasplitanju dramatične krize koja je započela neposredno nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast u SAD-u. U suštini, ishod će pokazati tko je lukaviji jer ako se ova kriza ne završi oružanim sukobom bit će itekako jasno tko su pobjednici, a tko gubitnici.
Mladi Kim Jong Un (prema dostupnim podacima rođen je 8. siječnja 1984.) došao je na vlast 2011. dinastijskim putem. Njegov djed, Kim Il Sung, osnovao je Demokratsku Narodnu Republiku Koreju, odnosno Sjevernu Koreju, zemlju kojom unuk Kim vlada, a prije njega - od 1997. do 2011. - vladao je njegov otac, Kim Jong-il.
Što je zapravo Sjeverna Koreja, ovisi o tome koga se pita. Zapadni svijet smatra ju totalitarnom diktaturom staljinističkog tipa. Sjeverna Koreja pak sebe smatra sljedbenicom autohtone "Juche" ideologije koju, u skraćenoj verziji, će opisati kao snažnu samodostatnost jer jedino takva samodostatnost može dovesti do "stvarnog socijalizma".
U stvarnosti Sjeverna Koreja ima poprilično problema u postizanju takve maksimalne samodostatnosti - nakon raspada SSSR-a našli su se u velikim problemima, ali su se nekako ipak održali (uz vrlo velike žrtve). Kasnije su se oslanjali na Kinu, no taj oslonac postao je labav zadnjih godina, otprilike kako je Kina postajala sve veća svjetska ekonomska sila.
Kim "srednji", odnosno Kim Jong-il, slovio je za iznimno krutog lidera koji nije bio voljan odstupati od zacrtane linije ni u najtežim vremena po njegovu zemlju. Za njegovog mandata Sjeverna Koreja postala je nuklearna. Prvi test izveli su 2006., a od onda još niz sve jačih.
Činjenica da "odmetnuti režim" posjeduje oružje masovnog uništenja pretvorilo je Sjevernu Koreju odmah u neprijatelja broj 1. No, Sjeverna Koreja je i prije toga bila tretirana kao neprijatelj. Štoviše, to je i razlog zbog kojeg su i krenuli s razvojem ovakvog oružja. Naime, nakon američke invazije na Irak Pjongjangu je bilo jasno kakva ih sudbina može zadesiti, a što se pak tiče "oružja za masovno uništenje" koje je navodno posjedovao irački predsjednik Saddam Hussein, uskoro se uspostavilo kako je SAD napao Irak znajući kako takvo oružje ne postoji.
O Sjevernoj Koreji može se reći puno toga negativnog, pa i da drži kompletnu populaciju u nekoj vrsti zarobljeništva. Svašta se može reći, ali bi bilo naivno tvrditi da ne shvaćamo zašto je Sjeverna Koreja odjednom željela posjedovati nuklearno oružje. Kakav god bio tamošnji vladajući režim, postalo im je jasno da je to jedini način kako se mogu spasiti od iračke sudbine, a kasnije i libijske.
Možemo se i protiviti nuklearnom oružju kao najvećoj prijetnji ljudskom rodu, ali ne možemo ne biti svjesni činjenica koje nam otkriva karta svijeta. Naime, kada pogledamo kartu svijeta uočit ćemo kako su sve zemlje koje su smetale SAD-u postale ili žrtva njihove direktne vojne agresije ili neke druge jake intervencije (smjena režima ovim ili onim putem). Sjevernoj Koreji se prijeti, Trump tvrdi kako je spreman pobiti i vodstvo i narod te zemlje (vidi: Analiza Trumpove prijetnje "potpunim uništenjem" Sjeverne Koreje, zemlje od 25 milijuna ljudi: Najopasnija retorika iznijeta pred očima cijelog svijeta), ali se ipak nije usudio, a izgleda da niti neće. Svima, a ne samo vodstvu u Pjongjangu, jasno je kako je nuklearno oružje u ovom slučaju presudni faktor obrane.
Od prvog sjevernokorejskog nuklearnog testa 2006. pa do danas SAD pokušava na sve moguće načine natjerati Sjevernu Koreju da se de-nuklearizira. Bilo je tu sankcija, ucjena, pokušaja prevare (vidi: Korejski poluotok i kraj procesa denuklearizacije), i otvorenih vojnih prijetnji, ali Sjeverna Koreja ne samo da je ustrajala nego je još i dodatno razvila svoj nuklearni potencijal, ali i svoju raketnu tehnologiju zbog čega postaje još i opasnija.
Naravno, da SAD svim snagama napadne Sjevernu Koreju ona realno nema nikakve šanse preživjeti taj rat. SAD je pobjednik u startu, ali se pitanje postavlja pod kakvu cijenu? Teško da bi Sjeverna Koreja stvarno uspjela zaprijetiti američkom kopnu, pa čak i njihovim pacifičkim teritorijima (što je ipak nešto više moguće), ali bi zato mogla nanijeti znatnu štetu američkim saveznicima, naročito Južnoj Koreji, a potencijalno i Japanu.
No, znajući da ih nuklearno oružje čuva od predvidljive sudbine, zašto se sada odjednom priča da je Pjongjang spreman odustati od svog nuklearnog programa? Misli li stvarno ili je tu riječ o nekakvom nadmudrivanju?
Imajući u vidu činjenicu da nikada ne možemo sa sigurnošću znati što točno smjeraju vlasti u Pjongjangu, može se pretpostaviti da su iskreni kada kažu da su spremni na takav potez. Da, Sjeverna Koreja je spremna eliminirati svoj nuklearni potencijal, ali to neće napraviti "tek tako".
U pripremi je pomalo fantomski susret Kim Jong Una i Donalda Trumpa - jednog jutra obojica su jednostavno izrazila volju da do takvog susreta dođe, i to nakon nekoliko mjeseci unakrsnog vrijeđanja i provociranja (vidi: Kim i Trump na potezu: Tko će biti luđi?). Sada se priča da će se taj susret dogoditi već u svibnju ove godine (ali gdje? Ženeva? Beč? Skandinavija? Nitko ne zna).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
