Povijesno je pitanje hoće li Europa ostati kontinentom Europljana, rekao je nedavno mađarski premijer i enfante terrible Europske unije Viktor Orbán. U gotovo ironičnom zaokretu, Orbán naglašava da su stanovnici Srednje Europe prije dvadeset i sedam godina vjerovali da je Europa njihova budućnost, a danas osjećaju kako su oni budućnost Europe. Dakako, u vrijeme migracija populisti žive od događaja koji hrane nacionalno-konzervativne reakcije. Mnogi Europljani se boje migracija i rizika po njihov identitet i financijsku strukturu Europe. U tom apokaliptičnom scenariju, jedino što populisti mogu jest proizvesti novu apokaliptičnu budućnost, u nadi da se sve može nekako vratiti na staro.
Ali stara zapadna Europa, slijepa kakva obično jest, teško da mari za ovakve poruke. Orbánova nasilna i šovinistička politika odrednica je političkog identiteta Srednje Europe. Stara je izreka da postoje dva glavna grada 'Mitteleurope', Beč i Auschwitz. Visoka kultura i genocid nekako idu ruku pod ruku, plemenite ideje s autoritarnošću, katoličanstvo sa značajnim nacionalizmom. Potencijali za prijenos ove srednjoeuropske političke tradicije na druge zemlje Europske unije postoje. Osim Mađarske, na istom putu prema stvarnom svom političkom identitetu hodi i Poljska. Ove zemlje predvodnice su drugačije, nacionalno čvršće i politički autoritarnije vizije Europe.
Orbán je čvrsto odlučio stati protiv velikih silnica Europe nakon što se 2015. usprotivio njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i njezinoj politici otvorenih vrata migrantima i izbjeglicama. Izuzev izbjegličkog vala koji je prošao Mađarskom, u Budimpešti nemaju velikih problema s azilantima i izbjeglicama. Nitko ne želi ostati u Mađarskoj, svi kreću prema zapadnoeuropskim zemljama. Čitajući vijesti i dobivajući informacije, migranti znaju da je danas teško proći Mađarsku, a još je gore reći da im je cilj Njemačka. Sve više ističu Italiju, Francusku, skandinavske zemlje. No, time ne prestaje Orbánova uloga. Kako bi ostao pri vrhu europske politike, mora se držati kritike migrantske politike i doista je uspio u požurivanju jačanja provjera i zaustavljanju slobodnog kretanja ljudi.
Sljedeći Orbánov korak jest iskoristiti napetosti oko izbjeglica i terorizma kako bi oko sebe okupio značajan broj predstavnika Europske pučke stranke (EPP), tradicionalno najjače grupacije stranaka desnog centra u Europskom Parlamentu, čiji je član i Orbánov Fidesz. Mađarski premijer ima i pokoju riječ za taj savez, napominjući da su demokršćanske stranke u Europi postale nekršćanske s obzirom da se trude zadovoljiti vrijednosti i kulturna očekivanja liberalnih medija i inteligencije. Doista se tu možemo složiti s Orbánom. Malo je od temeljne demokršćanske ideje prisutno u bilo kojoj stranci koja se kiti tim imenom. No, demokršćanstvo u katoličkim zemljama poput Mađarske moralo bi pratiti stavove i riječi Svetog Oca, a Vatikan zdušno podupire naseljavanje migranata i pomoć izbjeglicama. Što na to kaže Orbán? Većinom ništa, kao što šutnja prevladava i kod većine drugih desno orijentiranih europskih političara.
Umjesto takvih komentara Orbán gradi put prema ikoni demokršćanskih i desno-centrističkih stranaka u Europi. Nitko drugi ne može zauzeti to mjesto u ovom trenutku. Angela Merkel je prije nekoliko godina već i sama rekla da njezina Demokršćanska unija (CDU) više i nije stranka desnog centra nego jednostavno centar (die Mitte). U Španjolskoj su previše zauzeti zadržavanjem teritorijalnog integriteta nakon katalonskih najava odlaska iz kraljevine. U Italiji je desnica razjedinjena i pitanje kako će se dalje voditi zemlja. U Francuskoj se još uvijek pokušavaju sakupiti ostaci teško poraženog desnog centra koji nije uspio ući ni u drugi krug predsjedničkih izbora. Orbán ovdje vidi priliku preuzeti vodstvo desnog centra i postati glasnogovornikom nove Europe. Ambiciozno i smjelo, ali je upitno da li je ostvarivo.
Na tom putu mu ipak smeta Angela Merkel koja će najvjerojatnije osvojiti njemačke parlamentarne izbore i nastaviti svoju dugu karijeru kao kancelarka. Ona je čelnica najveće demokršćanske stranke Europe i snažno vlada EPP-om. U slučaju da Orbán želi promijeniti stvari među Pučanima, može mu se dogoditi bumerang. Umjesto preuzimanja kormila, Fidesz može biti izbačen iz EPP-a! Drugi bumerang je Katolička crkva. Dok Orbán pokušava rušiti mađarsko-američkog multimilijardera Georgea Sorosa, koji Orbánu posebno ide na živce, Katolička crkva pruža nauk posve suprotan Orbánovim željama. Katoličanstvo, univerzalno i hijerarhijski poredano, je navodno Orbánov snažan motiv djelovanja, ali nije jasno u kojem vidu mađarski premijer koristi katoličke poruke. Orbán možda može zatvoriti Soroseve medije i sveučilišta, ali ne može začepiti usta propovjednicima u prepunim mađarskim crkvama.
Ako nastavi sa svojim pritiscima, Orbán bi mogao naštetiti sam sebi. Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika i neugodnosti Brexita vodile su mnoge Europljane u propitivanju neupitnog šarma europske radikalne desnice (a ruku na srce, Fidesz to danas jest). U Francuskoj se to najbolje vidjelo, s neočekivanom pobjedom Macrona, kao i porazom Geerta Wildersa u Nizozemskoj. Pritisak koji se sada vrši na Poljsku je još jedan znak da Bruxelles neće dopustiti vrludanje europskih članica. Ako je autoritarni sustav ono što Varšava želi, Bruxelles će tako postupiti. Orbán za sada ne čini ništa posebno uzbuđujuće što bi dodatno naljutilo davatelje financijskih sredstava u Bruxellesu koji su toliko potrebni njegovoj zemlji. Mađarska je jednostavno ovisna o tim sredstvima, čak do te mjere da mađarska sveučilišta jednostavno ne bi mogla opstati ako bi prestale dotacije koje su sada uvjetovane neulažanjem u akademske slobode. A gospodarski bi Mađarska mogla slobodno propasti da nema pomoći i fondova EU-a.
Češka i Slovačka se nastoje ograditi od svoje dvije susjede. Prvog srpnja je Mađarska preuzela jednogodišnje predsjedanje Višegradskom skupinom (čine ju Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska), regionalnom organizacijom koja naglašava važnost regionalne infrastrukture i grupne kohezije. Predsjedništvo tom organizacijom bi trebalo iskoristiti inovativne programe EU da se ostvare ti ciljevi, međutim mnogi se boje da će Orbán politizirati suradnju četiriju država. Mađarska preuzima predsjedništvo od Poljske, a dvije zemlje imaju istu viziju EU kao zajednice jakih nacionalnih država. Stoga bi Višegrad mogao i dalje naglašavati važnost uloge nacionalnih parlamenata i isticati potrebu jačanja parlamenata u europskom procesu donošenja odluka, što je i logična pretpostavka za smanjenje demokratskog deficita koji se osjeća unutar samih EU institucija. Višegradska skupina također naglašava održavanje četiri slobode – slobodnog kretanja roba, usluga, kapitala i rada.
Ali, ne i migranata. Mađarska inzistira da se rješenja migrantske krize pronađu izvan Europske unije, zaštite vanjske granice EU i pomogne tranzitnim zemljama. Koliko god Orbán bio suludo zaslijepljen nekim drugim pitanjima, ovo je zapravo pravi način rješavanja cjelokupne krize. Mađarska i Višegradska potpora jačanju uloge vanjske i sigurnosne politike EU je korak naprijed, a ne nazad, jer se sprječavanje migrantskog kretanja prvo ostvaruje u domicilnim zemljama a potom na rubovima EU. Unutar tih inicijativa, Mađarska je sklona tijesnoj suradnji s Austrijom i Slovenijom oko migracija, sigurnosti i integraciji zemalja Zapadnog Balkana, a Slovenija je već ušla u Višegradsku borbenu skupinu koju EU održava u stanju pripravnosti do 2019.
Hrvatska će zajedno sa Slovenijom, Bugarskom i Rumunjskom ući u formalni okvir Višegradske skupine na razini susreta ministara poljoprivrede, te će zajedno kao jedan interesni blok nastupati prema europskoj Kohezijskoj politici. Mađari nastoje ostvariti bolje sigurnosne poveznice sa skandinavskim i baltičkim zemljama, te jačati NATO sposobnosti s njima, a ne valja zaboraviti da je Mađarska ujedno geografski ključna zemlja za Inicijativu tri mora. Sve to može ostaviti prostora Orbánu za premijersko preživljavanje, ali za ostanak imidža glavnog europskog propitivača Orbán jednostavno mora okrenuti ploču.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
