Još prije desetak godina je rimski pontif upozoravao na opasno stanje i ugroze kršćanima u Egiptu; tada su političke i islamske religijske strukture odbacivale papine pozive na borbu protiv vjerskog ekstremizma u jednoj od najstarijih civilizacija svijeta. U međuvremenu je Egipat postao poprištem borbe protiv Daeša (ISIL) i drugih terorističkih i militantnih skupina nadahnutim saudijskim vehabitskim uvjerenjima i financijskom potporom saudijskih velmoža. Nemiri i nesigurnost smanjili su egipatsku dobit od turističkih posjeta arheološkim nalazištima u dolini Nila i u sinajskim rezortima, a osobito su počeli patiti koptski kršćani, jedna od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu. Posjet pape Franje Egiptu usred tog nesigurnog i nestabilnog vremena u svakom je pogledu povijesni jer stremi ujedinjenju arapske nacije u kršćansko-muslimanski front za odbacivanje nasilja počinjenih u Božje ime.
Ništa što je papa Franjo rekao u Egiptu nije drugačije od njegovog prethodnika pape Benedikta XVI. koji je također ukazivao na nesretan položaj kršćana. Ipak, ovog puta su papu slušali i politički i vjerski čelnici. Prije svega se to tiče razgovora koje je papa vodio s velikim imamom Al-Azhara Ahmadom al-Tayebom, čelnikom džamije i sveučilišta koje toliko sliče ozračju odakle dolazi rimski papa da mnogi nazivaju ovo središte sunitskog svijeta 'islamskim Vatikanom'. Mnogi islamski učenjaci dolaze u ovo kairsko sjedište vjere i znanja kako bi stekli najuglednije diplome, a određenu prednost mu daje i činjenica da ga je osnovao Dževher al-Silli unutar šijitskog fatimidskog kraljevstva, osoba za koju muftija Ševko ef. Omerbašić dokazuje da je Hrvat iz Cavtata koji je u sužanjstvu na Siciliji prešao na islamsku vjeru i uskoro postao slavnim vojskovođom. Iako je al-Azhar danas državna institucija u kojoj egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi ima očekivanja da prati vladinu politiku, on i dalje intelektualno utječe na mišljenja mnogobrojnih muslimana, što se očitovalo i prošle godine kada je al-Azhar potvrdio stav da vehabiti nisu dio sunitskog islama.
Kad je 2011. papa Benedikt XVI. progovorio o teškom stanju kršćana u Egiptu, al-Azhar se pridružio prosvjedima vlade Mohammeda Morsija, koji je odbacio papine izjave kao neprihvatljivo ulaženje u unutarnja pitanja zemlje. Egipatska vlast je tada povukla svog veleposlanika iz Vatikana na konzultacije, a al-Azhar je suspendirao godišnji razgovor s Vatikanom i promislio o drugim oblicima suradnje jer prema mišljenju imama papa Benedikt XVI. stalno negativno gleda na islam. Papin govor u Regensburgu se često koristi za takve stavove, iako je pomnije čitanje tog govora dokaz da je Ratzinger bio prije svega zainteresiran za miran dijalog i stvaranje kršćansko-islamske suradnje. Sada, čini se, al-Azhar mijenja priču, te prihvaća Vatikan kao najvažnijeg sugovornika, a al-Tayeb je ujedno snažno osudio vjersko nasilje i molio se za koptske mučenike. Simbolično se to vidjelo kada je papa Franjo nazvao al-Tayeba svojim bratom, a potom je veliki muftija pozvao sve na minutu šutnje u čast svim žrtvama terorizma i za sućut njihovim obiteljima. Papa Franjo nije prvi rimski pontif koji je posjetio al-Azhar; bio je to Papa Ivan Pavao II., koji je ovdje bio 2000. godine, a al-Tayeb je također već bio u službenom posjetu Vatikanu 2016.
U Egiptu se događa trajan teror nad kršćanima. Kopti nisu mala manjina u Egiptu, jer čine deset posto stanovništva te zemlje, odnosno između devet i petnaest milijuna ljudi. Mnogi slavni Egipćani su koptskog porijekla, a u novije doba osobito je poznat bivši glavni tajnik UN-a Butros Butros-Gali. Kopti su ujedno najveća kršćanska denominacija na Bliskom istoku jer Koptska pravoslavna crkva ima svoje sljedbenike u mnogoljudnim zemljama Egiptu, Sudanu i Libiji, ali povijesno imaju svoju prisutnost i u drugim zemljama regije. U svijetu postoji između deset i dvadeset milijuna Kopta; osim pravoslavnih ima i katoličkih Kopta istočnog obreda, te nešto manje rimokatolika. Ova brojka varira jer mnogi Kopti nastoje sakriti svoj vjerski identitet uslijed velikih progona koje su doživjeli tijekom povijesti.
Kopti govore i svojim vlastitim jezikom, demotičkim egipatskim koji se govorio u starorimsko vrijeme. Koptski jezik je važan u izučavanju koptologije, ali još više za liturgiju, iako većina današnjih Kopta govori samo arapskim jezikom. Tijekom tridesetogodišnje vladavine Hosnija Mubaraka Kopti su bili pod velikom represijom, iako su odnosi s Koptskom pravoslavnom crkvom na državnoj razini bili postojani. Stoga su mnogi kršćani sudjelovali u zbacivanju Mubaraka s vlasti u ustanku 2011. Od tada do danas je sustavno napadana baština i duh Kopta u Egiptu, posebice u bombaškim napadima na kršćanske crkve diljem zemlje.
Među najgorim napadima bilježi se bombaški napad na koptsku crkvu u Aleksandriji na novogodišnjoj službi 2010. (21 poginulih); masakr u Masperu 2011.; ubojstvo 21 koptskog kršćana 2015. kada su ih masakrirali teroristi Daeša; bombaški napad na koptsku katedralu u Kairu 2016. (25 poginulih); te nedavne dvije eksplozije u crkvi svetog Jurja u gradu Tanti te ispred katedrale Svetog Marka u Aleksandriji na Cvjetnicu, kada je poginulo najmanje 45 osoba.
Danas je politički kontekst drugačiji nego 2011. Kada je izvršen prvi napad na aleksandrijsku crkvu, razmišljalo se da je iza napada možda i sam predsjednik Hosni Mubarak, koji je tom izvedbom htio opravdati izlazak vojske na ulice koja bi potom skršila velike prosvjede na krilima tzv. Arapskog proljeća. U tim prosvjedima se vidjelo rijetko zajedništvo egipatskih muslimana i kršćana, jer su i jedni i drugi htjeli dašak novog Egipta. No, dobili su više ekstremizma i nestabilnosti tijekom demokratski izabrane vlasti Muslimanskog bratstva. Vojnim udarom, koji je međunarodna zajednica de facto prihvatila, Sisi se nametnuo kao predvodnik borbe protiv terorizma i religijskog ekstremizma kao svog nacionalnog prioriteta.
Egipatski je predsjednik 2015. također napravio povijesni korak i postao prvim čelnikom egipatske države koji prisustvuje pravoslavnom božićnom slavlju u katedrali Svetog Marka u Kairu. Tijekom ovogodišnje proslave obećao je sagraditi najveći kompleks džamije i crkve u Kairu 2018., te poručio da nas je Bog stvorio različite u religiji, ponašanju, boji, jeziku, običajima, tradicijama, i nitko nas ne može opet učiniti istima. No, koptske organizacije često upozoravaju da dobrohotne Sisijeve izjave nemaju učinka, jer se nasilje nad kršćanima nastavlja. Osim toga, međunarodne nevladine organizacije i nezavisne akademske institucije ukazuju da je Sisijev režim jedan od najrepresivnijih na Bliskom istoku. Zbog toga je popularnost Sisija među kršćanima, koji su ga dočekali puni nade nakon straha pred Muslimanskim bratstvom, počela znatno padati. Ljudi su jednostavno nezadovoljni sporošću napretka i nedostatkom sveobuhvatne strategije potrebne za zauzdavanje terorizma. Nije samo prisutan strah od terorizma; potrebno je provesti i kulturne promjene koje mogu dovesti do suživota i tolerancije. Kopti su i dalje religijski diskriminirati u nekim dijelovima Egipta, oduzima im se pravo gradnje bogomolja i pravo na određena zanimanja.
Istovremeno, sa smrću pape Shenoude III., velikog saveznika Hosnija Mubaraka, mijenjao se i stav Koptske pravoslavne crkve, najveće kršćanske zajednice u Egiptu. Na tron Svetog Marka stigao je Tawadros II. koji, poput pape Franje, ima osjećaj za razgovor s islamskim čelnicima, te upravo kao i papa Franjo odbacuje imenovanje 'islamskog terorizma' podsjećajući da je nasilje nesukladno s temeljima prave vjere. Time su oba vjerska čelnika stekla velik politički i vjerski utjecaj. Doista bi bilo teško očekivati od pape emmeritusa da započne svetu misu i svoju homiliju s riječima assalamu alejkum, kao što je to učinio papa Franjo.
U odnosima Rimokatoličke i Koptske pravoslavne crkve postignuti su veliki i povijesni koraci, u skladu s ekumenskim nastojanjima. U zajedničkoj deklaraciji, koju su potpisali dvojica vjerskih vođa, katolici i Kopti po prvi puta u povijesti priznavaju međusobne sakramente krštenja. Time je razriješen stalno prisutan problem u kojemu su dvije crkve zahtijevale drugo krštenje za kršćane koji su se preobratili s jedne u drugu denominaciju. Ta deklaracija dolazi 44 godine nakon što se papa Pavao VI. susreo s koptskim papom Shenoudom III. u svibnju 1973. Taj je susret obilježio velik događaj jer se tada stvorio odbor za teološki dijalog s cijelom obitelji istočnih pravoslavnih crkava. U novoj deklaraciji su Franjo i Tawadros pohvalili napredak od tog povijesnog trenutka te pozvali na produbljivanje zajedničkih korijena u vjeri i zajedničkoj molitvi, a osobito u vidu zajedničkog datuma proslave Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana. U deklaraciji stoji da katolici i Kopti mogu zajedno svjedočiti zajedničke vrijednosti ljudskog života, svetost braka i obitelji, te poštivanja stvaranja. Deklaracija također poziva na intenzivnu molitvu za sve kršćane progonjene i ubijane zbog svoje vjere, a osobito u Egiptu i Bliskom istoku.
U tom su smislu svjetski mediji krajnje nezasluženo zasjenili posjet duhovnog čelnika pravoslavne crkve, carigradskog patrijarha Bartolomeja. Ovaj veliki prijatelj pape Franje također se susreo s al-Tayebom dan prije nego što je papa Franjo došao. Bartolomej je velika intelektualna nada kršćanstva koji je osobito nadahnuo papu Franju u pitanjima ekologije i odnosa s islamom. S obzirom da Bartolomej stoluje na istanbulskom Fanaru, njegova sposobnost pronalaženja zajedničkog jezika s muslimanima nije začudna. I upravo je Bartolomej u Kairu ukazao na mogućnosti međuvjerskog dijaloga temeljenog na prepoznavanju središnje uloge religije u ljudskom životu, osobito u vrijeme kada modernistička očekivanja postreligijskog sekularnog doba nisu dovela do očekivanih rezultata te kada nastupa postsekularno razdoblje u kojemu se očekuje povratak religije.
Bartolomej je naznačio da je religija povezana s dubokim pitanjima ljudskog bića, pruža mu odgovore na središnja egzistencijalna pitanja, orijentira ga i daje smisao životu, te ga otvara dimenzijama vječnosti i istine. Religija je također povezana s identitetima naroda i civilizacija, pa stoga znanje o religijama je neophodno za razumijevanje drugih i zasnivanja dijaloga. Religija je stvorila i očuvala najveća kulturna dostignuća ljudskog roda, najosnovnije moralne vrijednosti, solidarnost i milost, kao i poštivanje za cjelokupno stvaranje. Najzad, Bartolomej je ukazao da je religija iznimno važan čimbenik mira. Kao što je jednom napisao Sveti Pavao, Bog nije autor zbunjenosti, već mira. Religija može dijeliti kroz netoleranciju i nasilje, ali to se treba shvatiti kao pad religije, a ne njezina vrijednost zaštite ljudskog dostojanstva. Bartolomej vidi da se danas religija nalazi u opasnosti pred relativizmom i fundamentalizmom, dvije krajnosti i dvije najveće prijetnje. A najveći izazov za religije patrijarh vidi u razvoju vlastitih potencijala ljubavi, solidarnosti i milosrđa. To je ono što čovječanstvo danas najdublje očekuje od religije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
